Na zapadnoj strani grada, pod zaštitom bedema i neosvojive Minčete, smjestio se samostan Male braće. On i Dominikanski, dragocjena su kulturno - umjetnička i povijesna ostavština Dubrovačke Republike. Stari Franjevački samostan bio je nekad izvan gradskih zidina, i predgrađu Pile, pa su se zbog nastalih ratnih opasnosti koje su zaprijetile Republici početkom 14. stoljeća, morali franjevci preseliti u grad, stari samostan srušiti i novi graditi u prostoru zaštićenom gradskim zidinama. Gradnja samostana počela je 1317. godine i trajala godinama. Samostanski kompleks obuhvaća veliki prostor, sve od Place do tvrđave Minčeta. Pojedini su dijelovi tijekom stoljeća nekoliko puta stradali i rušili se, posebno za vrijeme velikog potresa 1667. godine, kada je potpuno stradala i prekrasna crkva, jedna od najljepših i najbogatijih u ondašnjem Dubrovniku.

Crkva je građena tijekom 14. stoljeća u romaničko-gotičkom slogu. To je jednobrodna građevina, duga 44, široka 13, a visoka 15 metara. Do potresa, 6. travnja 1667., imala je 21 oltar. Kroničar fra Vital Andrijašević, svjedok potresa i požara, piše o crkvi: ... bila je iznutra gotovo sva obložena zlatom i vrlo skupocjenim slikama, uništila ju je vatra. Za upotrebu u koru služilo je sedam svezaka knjiga tako krasnih da ih sličnih na svijetu još nije napravila majstorska ruka ... Dva su oltara bila salivena od srebra, a veliki su oltar resila dva reda srebrnih kipova, kojih je ukupno bilo 26. Tom su prilikom izgorjele sve slike, od kojih su neke bile djela Tiziana, Rafaela, Caravaggia, kao i prekrasan križ u trijumfalnom luku, te djela vrlo vrijedne dubrovačke slikarske škole (Dobričević i dr.). Od stare crkve sačuvan je vrlo vrijedan portal, djelo braće Leonarda i Petra Petrovića iz 1498. koji se nalazi na gornjim vratima crkve.To je Pieta (Marija s mrtvim Kristom). Sa strana su kipovi sv.Jerolima i sv. Ivana Krstitelja, a iznad, lik Boga Oca.

Nakon potresa i požara crkva je obnovljena i preuređena u renesansno-baroknom stilu i jedna je od najljepših u Dubrovniku. Od ukupno osam oltara, sedam ih je u kamenu, a jedan u drvu. Monumentalni glavni oltar izradio je Celio iz Ancone, 1713. godine, a autor kipa je Marin Groppelli iz Venecije. Oltar Gospe Bezgriješnog začeća iz 1684. djelo je graditelja Giuseppea Sardija iz Venecije. Autor oltarne slike nije poznat. Oltar Gospe Karmelske izradio je 1696. Francesco Cabianca, a oltarnu sliku nepoznati majstor. Oltar Svetog Križa sagradio je 1689. Giuseppe Sardi, a raspelo s konca 17. stoljeća rad je nepoznatog kipara. Drveni oltar sv. Diega - Didaka Alkalskog - potječe iz 18. stoljeća. Autor kipa i slike je nepoznat. Oltar Gospe Srca Isusova iz 1696., rad je G.Sardija. Autor kipa na njemu je Giovanni Angelini iz Bergama, (1875. g.)). Autor slika je Batista Riva, također iz Bergama.(l875.g.) Oltar sv. Antuna Padovanskog sagradio je 1690. G. Sardi. Autor kipa iz 17. stoljeća je nepoznat, a oltar je oslikao Ivo Dulčić, 1962. Oltar sv. Franje Asiškog sagradio je 1689. G. Sardi, a oltarnu sliku je 1888. naslikao Celestin Medović. Na zidovima se nalazi niz slika Križnog puta iz 1840. čiji je autor Josip Romanus iz Cremone, a iznad njih su slike s prizorima iz Isusova života, od dosad nepoznatog slikara. Reljefi na propovjedaonici potječu iz 15. stoljeća.

Orgulje su proizvela braća Rieger 1909., a obnovio ih je 1935. godine Janez Jenko iz Ljubljane. Prvotne crkvene orgulje napravio je bio venecijanski graditelj 1690., a potonje, iz 1882., tvrtka "Bassani". Umjetnički je vrlo lijepo i vrijedno kućište orgulja u baroknom slogu, s likovima četvorice evanđelista i anđela s glazbalima. Sakristija nije izgorjela u požaru, pa je sačuvana u izvornom gotičkom slogu. U njoj se nalazi samo jedan oltar - moćnik - s triptihom kojeg je 1528-1529. godine naslikao Pier Antonio Palmerini. Vrlo su vrijedne intarzije iznad ormara u sjevernom dijelu sakristije koje datiraju iz početka 16. stoljeća, a prikazuju uskrsnulog Krista sa svecima franjevačkog reda.

Izvor: http://malabraca.wix.com/malabraca