U intervjuu s muzikologinjom i pomoćnicom intendantice za inovativne kulturne prakse Igara Karolinom Rugle Cameron Carpenter otkriva svoje dojmove o Dubrovačkim ljetnim igrama, glazbi, osobito klasičnoj glazbi, orguljama kao instrumentu, o tome kako je to biti glazbenik... Pročitajte intervju i saznajte više o intelektualcu, individualcu, neki bi rekli i ekscentriku koji slovi za jednog od najvećih i najzanimljivijih orguljaša na svijetu.

Čestitamo na fantastičnom zatvaranju 69. Dubrovačkih ljetnih igara i hvala Vam što ste nam se pridružili! Uvijek je zanimljivo dobiti povratnu informaciju, osobito nakon tako posebnog gostovanja s vašim putujućim orguljama. Prije svega, ono što vjerojatno svi žele čuti jest: Kakvo Vam je ovo bilo iskustvo, kako vidite i čujete ambijent Grada, čiji se identitet promijenio i proširio, osobito zadnjih godina, ali koji ostaje naša glavna lokacija?

Ja sam autsajder jer mi je ovo prvi boravak u Dubrovniku i tu sam gost, ali sve što mogu reći je: Kada imate sjajnu kulturnu ponudu kao što je ovaj festival, možete očekivati da će svijet utabati put do vaših vrata i vraški ste sretni ako je to tako! Premda razumijem da domaćim ljudima može biti problem kad se cijeli svijet sjati na vašu obalu, smatram da bismo se ipak mogli složiti da je to bolje od alternative. To kažem kao klasični glazbenik. Naravno, klasična glazba je komparativno apstraktan i – priznajmo – prilično elitistički oblik umjetnosti, a premda nam stalno govore da nije elitna, tu se radi o političkoj korektnosti i to je netočno. Klasična glazba je definitivno elitna, to je jedna od stvari koje ju čine vrhunskom. To ne znači da u njoj ne može uživati svatko, ali pretvarati se da klasična glazba nije kompendij ljudskog dostignuća koji zahtijeva dubinsko razumijevanje i vrijeme da bi ju se moglo cijeniti je, naravno, čisto zavaravanje.
Dakle, jedna od sjajnih stvari u vezi festivala koliko ja mogu procijeniti je ta da ste nekako uspjeli pronaći ravnotežu između prezentiranja stvari na način pristupačan svima, a opet na najvišoj mogućoj razini, što nije lako postići. To kažem kao osoba koja je nastupala i sudjelovala na festivalima po cijelom svijetu i koja je i sama osmislila iznimno skup i neuobičajen projekt, ove putujuće orgulje, te koja zna ponešto o izazovima s kojima se možemo susresti mi koji smo duboko uronjeni u pitanja kulture, tako da mislim da je to definitivno nešto čime se treba ponositi!

Intendantica Dubrovačkih ljetnih igara Dora Ruždjak Podolski i Cameron Carpenter @ 69. Dubrovačke ljetne igre 

Orgulje povijesno gledano imaju posebnu „auru“ kojom se možda čak i manipuliralo u onim kontekstima s kojima su bile najpovezanije. Večeras ste imali vrlo raznoliku publiku, a repertoar se nije sastojao isključivo od djela za orgulje te se čini da uspijevate učiniti puno više za orguljsku glazbu, osobito u smislu privlačenja publike, nego eventualno neki vrhunski orguljaš koji nastupa na vrhunskom crkvenom instrumentu – smatrate li ovu demokratizaciju važnim korakom u svojevrsnoj popularizaciji orgulja?

Pretpostavljam da svijetu treba i jedno i drugo. Generalno se slažem. Ne želim govoriti u ime drugih orguljaša, ali znam, možda bolje nego itko drugi, kako je to kad vas kritiziraju i kada to u nekoj mjeri čini pseudoakademska zajednica. Kažem „pseudo“ jer se uglavnom upravo o tome radi. Ali morate imati nekakvo suosjećanje prema orguljašima. Mislim da je demokratizacija daleko bolja riječ od popularizacije jer ne vjerujem u popularizaciju orgulja. Prvo, jer nije moguća, drugo, nije ni poželjna. Moj cilj je samo svirati orgulje na način na koji mislim da bi se trebale svirati za što je više moguće ljudi. Kao tehnolog, što težim biti, smatram da ove orgulje i tehnologija na kojima su izgrađene predstavljaju – ne zbog moje uloge u tome, već zbog njihovog mjesta u povijesti i primjene tehnologije u ovom suvremenom dobu, kao i zbog dubine s kojom je tome pristupio i onoga što je s ovim i drugim instrumentima graditelj s kojim sam surađivao postigao – uistinu smatram da predstavljaju najvažniji događaj u povijesti gradnje orgulja. Ne zbog mene, to ne mogu dovoljno naglasiti. Jednostavno zato jer ako razumijete više od 2600 godina dugu povijest orgulja – povijest koja je počela prije Krista, u staroj Grčkoj, što znači da je počela prije nego što je crkva prisvojila orgulje i koristila ih u propagandne svrhe – ako razumijete povijest orgulja, fiziku i matematiku na kojima se temelje, vrlo je lako razumjeti da čim imate orgulje koje su prepoznatljive kao takve, imate uređaj koji predviđa buduću pojavu ne samo digitalnih orgulja, već i digitalnog doba jer su orgulje instrument koji funkcionira u binarnom sustavu, a binarni sustav nam je dao računala. Ili je 1 ili je 0. Svaki glazbeni događaj, koliko god suptilan bio, možemo razumjeti kao binarni jer se ili dogodi u potpunosti ili se uopće ne dogodi. Ne postoji međustanje. Na taj način temeljne elemente svog funkcioniranja dijeli s osnovnom teorijom informacija koja kaže da postoji najmanji djeljivi dio informacije, „da“ i „ne“. Orgulje se u potpunosti pridržavaju toga. To je istinito i ako govorimo o mojim orguljama, hidrauličnim orguljama itd. Ako jednog dana napravimo moćnu umjetnu inteligenciju, orgulje će imati ulogu u tom dostignuću.

Hoće li instrument utjecati na repertoar, mislite li da će utjecati na suvremene skladatelje i njihov rad?
To je nemoguće predvidjeti. Ti trendovi se iznimno brzo mijenjaju. Ironija pojave umjetničkih digitalnih orgulja je u tome što se javljaju u vremenu kada prolazimo kulturnu revoluciju globalnih razmjera. Jedna od posljedica je neizbježno, nezaustavljivo nestajanje onoga što smatramo klasičnom glazbom. Ne mislim da će sama glazba nestati, uvijek će postojati u nekom obliku, ali prakticiranje klasične glazbe u komercijalnom smislu kao popularne forme će prestati postojati za našeg životnog vijeka.

Kako mislite da će se to odviti?
Taj proces se već odvija i nepovratan je. Klasičnu glazbu moramo shvatiti kao nešto više od teksta, ona je društveni fenomen i u tom smislu klasičnu glazbu vidim kao brod koji upravo otplovljava i nestaje u daljini. Dok ljudima na brodu želimo sretan put i gledamo ih kako mašu dok nestaju u daljini, moramo priznati da se brod nikada neće vratiti.

Hoće li ju nešto zamijeniti?
Ništa ju neće zamijeniti. Moramo biti svjesni, koliko god voljeli klasičnu glazbu mi koji se njome bavimo i koji smo joj prosvetili život, da je klasična glazba samo nusproizvod sveukupne kulture, većinom zapadne. To se događa s kulturama – mijenjaju se, a dok se mijenjaju, neke stvari se odbacuju. Nekoć su obrazovani ljudi govorili i čitali latinski. Svako tko je završio srednju školu bio je dobar poznavatelj više geometrije. Dakako, danas nije tako. To ne znači da su viša geometrija i latinski nestali – u našoj su kulturi i dalje prisutni kao i uvijek, ali bilo bi nam nemoguće i nezamislivo napraviti ovaj intervju na latinskom. To ne znači da je latinski jezik nestao, ali njegov položaj u društvu se promijenio i isti proces se odvija s klasičnom glazbom. Bilo bi naivno pretvarati se da nije tako. Smatram da se jednostavno ne može nijekati da klasična glazba kakvu smo poznavali broji svoje posljednje dane, a to bi na kraju na neki način mogla biti dobra stvar. Ne tvrdim da bi itko trebao ostati bez posla, ali onaj tko ne shvaća da je kraj klasične glazbe dio klasične glazbe ne razumije šira kulturna pitanja i možda čak ne razumije kulturnu evoluciju jer se upravo o tome radi. (...) Stalna promjena ovih kulturnih sila se nama koji živimo i umiremo u njihovom ritmu i koji ih volimo čini pitanjem života i smrti, a zapravo je sve samo ne to. Stvarna pitanja života i smrti su ono što diktira kulturne sustave koji pokreću klatna koja se njišu i diktiraju naš pristup tim stvarima. I to je tako kroz cijelu povijest.

Smetaju li Vam ove egzotizirajuće pojave u glazbi koje su se pojavile kao rezultat razmišljanja van povijesnih okvira, kritiziranje stvari koje bi trebale biti bliže duhu našeg vremena za razliku od povijesnih „bajki“?

Ne samo da mi ne smetaju, one su nužne. Prije svega, ne moraju mi smetati jer ne samo da nisam član akademske zajednice, nisam ni intelektualac, osobito kad se radi o glazbi. Sposobnost artikuliranja vlastitih ideja i sposobnost razmišljanja o stvarima u nešto širem kontesktu ili barem neovisno, to ne čini čovjeka intelektualcem. Test glazbenog intelektualizma su procesi koji se odvijaju tijekom nastupa, a oni su, sa sigurnošću vam mogu reći, intuitivniji i općenito spontaniji po definiciji. Što se tiče iritacije povijesnim i akademskim procesima i takvim stvarima, tu je potpuno suprotno – povijesni i akademski procesi vezani uz orgulje pružaju okvir i relevantnost mom radu. (...) Zadovoljstvo orguljaša je u tome što puno žrtvuje kako bi se bavio onim čime se bavi, ali je odvojen ili izoliran od svih drugih glazbenika, ne samo osobno (što je naravno osobito točno u mom slučaju), već i informacijski. Orgulje su, za razliku od drugih instrumenata, informacijski cjelovit sustav. Možete ih zamisliti kao svojevrsno glazbeno računalo koje pokušava pružiti, bar u teoriji, rješenje svih glazbenih problema. (...) Postao sam orguljaš iz mnogih razloga, od kojih je glavni taj što me privlači imati potpunu kontrolu nad sustavom na način koji bi jednom flautistu bio nebitan.

Kako vidite svoju interakciju ili kompatibilnost vaše interpretacije, s obzirom na to da oduvijek samostalno radite stvari i da ste u tom smislu samodostatni?

Ili egocentričan, ovisno o tome kako gledate na stvari. Orgulje su nevjerojatno narcisoidan instrument.

...i onda dođete i upoznate se s cijelim orkestrom, ulogom dirigenta u priči itd.

Ne funkcionira to baš tako, jer ne postoji suradnja. Ja sam glazbenik koji ne surađuje. To možete vidjeti u glazbi i djelima koje odabirem. „Invazija“ Rahmanjinovljeva Paganinija je izvrstan primjer. Smatram da orgulje nisu kolaborativan instrument i da nikada ne bi trebale biti niti bi se trebalo truditi u tom smjeru.

Imate li ponekad potrebu surađivati ili baviti se glazbom na taj način?

Nemam. Ne volim raditi s drugim glazbenicima. Prvo, nisam dobar u tome i to se vidi po tome što to ne radim. Rad s orkestrom je nešto drukčiji. Kada svirate orgulje, vi i orkestar ste ravnopravni, ustvari upravljate daleko većim resursima od orkestra. Orgulje stoje izvan vremena jer snaga i energija koje proizvode zvuk koji orkestralni glazbenik generira dolaze iz ljudskog tijela. Ja kao orguljaš ne proizvodim zvuk, ja samo upravljam sustavom koji je naposljetku niz protokola. (...)

Orgulje vidim kao glazbeni fraktal, to je vidljivo na mnogo načina i nije bez razloga što u toliko Bachovih djela možete vidjeti da je značenje kod orgulja postignuto na poentilistički način, što nije slučaj s drugim instrumentima. Informacijski gledano, to je temeljni razlog zašto orgulje funkcioniraju u drugačijem obliku i na drugačiji način od svakog drugog instrumenta osim ljudskog glasa. (...)

Ipak, tu nema „umjetničke abolicije“, gdje onda ostvarujete ono intuitivno u Vama, kada umjetnička strana Vas kao interpreta dolazi na svoje? Koji pristup tu njegujete?

Ne bih išao tako daleko da to zovem pristupom, ne bih rekao da je to metoda. Lako bi se moglo naći puno ljudi koji ne misle da sam dobar glazbenik, ili glazbenik uopće, i slažem se s tim – premda ne i s njihovim negativnim stavom. Pretpostavljam da je pretenciozno ovo reći, ali premda uživam u glazbi i definitivno uživam u sviranju, moj pogled na ono što radim s orguljama nije pogled glazbenika. U temeljnom smislu se apsolutno ne smatram umjetnikom. Možda sam teoretičar na nekakav emotivan način. Mislim da bismo mogli ići tako daleko i nazvati me obrtnikom. Ovo ne govorim kako bih izazvao simpatije ili umanjio svoju vrijednost, zapravo se ne smatram glazbenikom.

Cameron Carpenter, ispred crkve sv. Vlaha @ 69. Dubrovačke ljetne igre 

Smatrate li je da je biti „glazbenikom“ inferiorno onome čemu stremite?

To je uistinu legitimno i dobro pitanje. Po tome što uzimam novac od ljudi u zamjenu za sviranje, naravno da sam glazbenik u funkcionalnom smislu i trudim se biti najbolji što mogu. Sve što radim trudim se raditi najbolje što mogu. Kada pogledam sve one ljude koje smatramo velikim glazbenicima, u prošlosti i danas, apsolutno ne smatram da sam na njihovoj razini. Ne smatram takve usporedbe prikladnima, ali to me ne žalosti. Tu se jednostavno radi o kruškama i jabukama. Mogu Vam dati jednostavan razlog zašto je to tako: osnovni razlog zašto sviram orgulje nije zato što volim glazbu, već zato što volim dizajn orgulja.

Ipak, stvaranje vrhunske glazbe ne pokreće uvijek ista motivacija i inicijalni impuls...

Motivacija je u osnovi nebitna zbog recepcije osobe koja sluša.

Kakvu glazbu slušate? Koji je Vaš stav o tome?

Baš i ne slušam puno glazbu. Ona za mene nije nešto za razbibrigu, pogotovo ne klasična glazba. Nije da sad blatim klasičnu glazbu ili takvo što – ljudi su jako osjetljivi oko tih stvari i svojevrstan je tabu za klasičnog glazbenika priznati da ne sluša klasičnu glazbu, ali većina nas ju ne sluša. To je apsolutno istinito. To je također tipično za kraj jedne ere, kako resursi postaju rjeđi, kao i prilike, politika postaje važnija i ljudi moraju odavati prikladan dojam, to razumijem. Ne osuđujem nikoga zbog toga. Ja sam prilično iskren. Dakako, ja postojim u vrlo bizarnom, majušnom i opskurnom kutku svijeta gdje sam, premda postoji velik broj orguljaša, i puno vrhunskih orguljaša, u isto vrijeme zbog ovog što radim u tehnološkom i komercijalnom smislu u biti potpuno sam. Mogu raditi to što radim u onolikoj mjeri koliko imam hrabrosti i sposobnosti pojaviti se i odraditi to i pritom ne postati predepresivan. Ali ne moram se suočiti s konkurencijom s kojom bi se suočio čak i osrednji pijanist. Tako da se nalazim u sretnoj poziciji koju sam donekle sam stvorio i to priznajem. Iz tog razloga negativnost drugih ne utječe na mene, jer na kraju zapravo ne igra aktivnu ulogu u operativnim sustavima unutar kojih je strukturirana moja karijera, do tog stupnja da ta karijera postoji. I sretan sam i proklet tom situacijom, jednako kao i orguljama. Osim toga, ne mislim da automatski volim orgulje ili glazbu, s njima imam loš odnos većinu vremena.

(...) Poštujem ljude koji su pomalo sarkastični, pomalo cinični i pomalo skeptični u vezi ovih tema, možda i više nego pomalo, i koji su spremni braniti ih, mislim da ćete uvidjeti da su takve stvari nevjerojatno rijetke i postaju sve rjeđe. Prisutnost ateističkog glasa među orguljašima – premda moj sasvim sigurno nije jedini, definitivno je najotvoreniji, a trudim se da ostane i najinformiraniji – to je također rijetkost koju valja uzeti u obzir. A ako nam stalno govore da su orgulje Božji instrument, da su vladar među instumentima i sve ostale tvrdnje iznesene onim notornim kićenim jezikom 19. stoljeća, onda bi mogle podnijeti i malo kritike.

Camerona Carpentera je nakon završnog koncerta 25. kolovoza 2018. intervjuirala muzikologinja i pomoćnica za inovativne kulturne prakse Igara Karolina Rugle.