Dubrovačka Republika bila je jedna od znamenitih gradova-država srednjovjekovne i renesansne Europe, koja je svoju neovisnost pola tisućljeća održavala mudrom diplomacijom i koja je priječila da Venecija ili Osmansko Carstvo potpuno zavladaju Jadranskim morem. Visoko je cijenila slobodu, što je i pokazala time što je 1418. godine postala jedna od prvih država na svijetu koja je ukinula ropstvo te stavljanjem riječi sloboda na svoju zastavu. Poput Monaka, u zaleđu su je nadvisivale litice i zato se kako bi stekla svoje bogatstvo okrenula moru. Ako ste u nju dolazili kao trgovac s Mediterana, zvali ste ju Ragusa (ne treba ju brkati s istoimenim gradom na Siciliji), a Dubrovnik ako ste bili Slaven koji je stizao kopnom.
Taj osjećaj za slobodu i ravnotežu ovog dijela balkanskog kopna koji je bio potpuno usklađen sa strujanjima vanjskog svijeta također je definirao i njegov festival. Nakon Drugog svjetskog rata Dubrovnik je Jugoslaviji služio kao mjesto za pokazivanje, sofisticirana turistička destinacija u vrijeme kada se ta komunistička zemlja željela predstaviti drukčijom od zemalja iza željezne zavjese. Zbog svoje veličanstvene arhitekture ovaj grad je bio logičan izbor za održavanje festivala.
Od samog početka 1950. godine ona ista sposobnost diplomatskog održavanja ravnoteže koja je odlikovala Dubrovačku Republiku primijenjena je i na program festivala: ravnoteža između Istočnog i Zapadnog bloka, domaćih i stranih izvođača, starog i novog, interijera i eksterijera i – najbitnije – između teatra, plesa i glazbe. Tako su na festivalu nastupala velika svjetska plesna imena poput Marthe Graham, Jeromea Robbinsa i Mauricea Bejarta, kao i glazbenici s obje strane zavjese (Oistrakh i Stern, Rostropovich i Van Cliburn, Sviatoslav Richter i Paul Tortellier) te oni koji su pobjegli na Zapad i kojima je bilo nemoguće sigurno ući u bilo koju drugu komunističku zemlju, primjerice Henryk Szeryng i Vladimir Ashkenazy.
Dora Ruždjak Podolski, kojoj je ovo prva godina na poziciji intendantice, smatra da se ta ravnoteža odražava i na njenoj karijeri. Sebe opisuje kao „redateljicu za sve žanrove: dramu, operu, mjuzikl, operetu i teatar za djecu“. Premda se odlučila za pozornicu zaljubivši se u kazalište u dobi od petnaest godina, glazba bi bila očitiji izbor. Njen djed bio je operni pjevač, majka oboistica, a otac skladatelj.
(c) Maja Kljajić
Priča o festivalu odražava priču o samome gradu tijekom posljednjih šezdeset i osam godina. „Festival je izgrađen na političkoj strategiji“, kaže mi Dora, „strategiji u kojoj je Jugoslavija bila tampon-zona jer je i Istoku i Zapadu bilo jednako važno imati mjesto susreta.“ Raspadom države nakon 1989. godine taj raison d'être više nije bio primjenjiv i festival se morao boriti za opstanak. Činilo se da su dani gostovanja najvećih svjetskih zvijezda prošli, djelovanje domaćih umjetnika bilo je ograničeno ratom, a publika je, kao i turisti, nestala.
Festival je iskusio još gora vremena nakon što je grad doživio granatiranje s obližnjih brda tijekom 1991. i 1992. godine. Dobro se sjećam grada tih godina nakon užasnog rata i osjećaja bespomoćnog očaja koji je ostavio za sobom. Usprkos tome, kako su se devedesete bližile kraju, grad je obnovljen (uz velike zasluge Francesce von Habsburg zahvaljujući njenom lobiranju i prikupljanju sredstava) i festival se počeo osovljavati na noge. s vremenom su se vratili i posjetitelji, a Festival danas svoje suradnje i partnerstva sa srpskim i crnogorskim umjetnicima i institucijama doživljava kao prikaz moći koju umjetnost može imati u pomirbi i izgradnji mira.
Umjetnička ravnoteža je u ovom stoljeću nešto drukčija jer se Hrvatska stabilizirala i usmjerila prema poboljšanju financijske situacije, ali Dora smatra da su samopouzdanje i energija koje je festival imao u svojih prvih dvadeset i pet godina opet na istoj razini. „Možda je najveće dostignuće“, kaže ona, „očuvanje ambijentalnosti. Raspolažemo s više od sto četrdeset lokacija, uključujući i one morske, te i dalje pronalazimo nove. Ovo nije festival koji se odvija na samo nekoliko 'normalnih' kazališnih lokacija. Na to smo uistinu ponosni. I zadržali smo vlastiti dramski ansambl. To je pravo blago umjetnički gledano, jer znači da možemo raditi produkcije koje stvarno istražuju okolinu i kontekst. A onda to možemo usporediti s produkcijama koje dovodimo izvana.“
Dora smatra da festival mora usmjeriti više pozornosti na obnavljanje svoje publike. „Naša nova misija stavlja naglasak na privlačenje nove publike i promoviranje mlađe generacije umjetnika, pa tako festival ove godine prvi put ima program za razvoj publike, Ključevi od grada, koji sadrži interdisciplinarne i edukativne sadržaje za građane, turiste i, što je vrlo važno – djecu.“ Iduće godine (2019.) Dora želi da fokus bude na novoj produkciji Hamleta, „jer se to djelo provlači kroz cijelu povijest festivala – ali želimo mu dati istinski svježu interpretaciju na tradicionalnoj lokaciji tvrđave Lovrjenac, i u povijesnm i kulturnom smislu.“
Popis lokacija pokazuje da festival ne koristi samo javne gradske zgrade i prostore, već i njegove tvrđave i plaže, igrališta i luku. U ljetnikovcu obitelji Bunić izgrađenom 1520. godine održavaju se majstorske radionice pjevanja i violine. Na obližnji otok Lokrum, gdje će biti izvedene predstave Črna mati zemla i Michelangelo, organiziran je prijevoz publike brodom. A ako vas zanima eksperimentalno kazalište, u betonskom skladištu luke Gruž možete pogledati predstavu Ispravci ritma BADco.-a i Hrvatskog narodnog kazališta, koja je ne baš najjasnije opisana kao „predstava krize spoznajnog okvira dramske situacije, eksplozija analize, sagledavanja i predočavanja u uvjetima obustavljenog kauzaliteta”. Upomoć! Mislim da ću se ipak uputiti u sigurnije vode i poslušati Mozartovu Veliku misu u c-molu u crkvi Male braće pod ravnanjem Maxima Emelyanycheva, jednog od impresivnijih talenata u usponu.
Intervju je izvorno objavljen na engleskom jeziku početkom srpnja na mrežnim stranicama Europske udruge festivala OVDJE.
