English

Komemoracija za Tonka Lonzu održana u Dubrovniku

Datum objave: 14.01.2019.

Komemoracija za Tonka Lonzu održana je u ponedjeljak, 14. siječnja u 12 sati u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, prigodom čega su se od barda hrvatskog glumišta oprostili njegovi prijatelji, obitelj, kolege i drugi svjedoci njegovih briljantnih glumačkih ostvarenja po kojima će vječno ostati upamćen. 

U nastavku prenosimo obraćanje intendantice Igara Dore Ruždjak Podolski: 

Dr. Branko Gavella definirao je svojevremeno osnovnu glumačku zadaću: «Glumčev idealni obzor i učinak su probuditi u publici novi doživljaj sebe samih.»

Za velikog glumca kao što je to bio Tonko Lonza, upravo je Gavellina profesorska, mentorska i redateljska uloga bila neizostavna u kreiranju umjetničkog, etičkog i socijalno – profesionalnog horizonta unutar kojeg je Lonza stvarao.

Njegovi prvi nastupi na pozornici HNK u Zagrebu, novoosnovanom Zagrebačkom dramskom kazalištu (kasnije GDK «Gavella»), ali ponajviše na otvorenim pozornicama Dubrovačkih ljetnih igara na kojima je prvi put odigrao Goetheovog Oresta u 23. godini, zajamčili su tom izvanrednom glumcu bljesak svojevrsnog društveno – kulturnog obećanja, svrstavši ga već zarana u red velikana koji se svojim profesionalizmom neodjeljivim od etike, društvene i radne, isticao u ravnodnevici hrvatskog kazališnog kruga.

Krasio ga je dubok, taman i topao glas smješten u stamenom fizikusu, kvalitete koje su, uz konstruktivnu ambiciju i radnu posvećenost, doprinijele njegovoj predestiniranosti za uloge klasičnog repertoara, od antike, preko Shakespearea i Molièrea do neoklasicističkog Goethea, kao i za dubrovačke starije i novije klasike poput Držića i Vojnovića.

U kritičkoj recepciji njegove nastupe opetovano je krasio atribut «dostojanstvenosti» koje je nekoć, jednako kao i danas, kronično nedostajalo ne samo u kazališnom okruženju, već i na planu šireg društvenog konteksta. Plijenio je «plemenitošću», «svečanošću» i «uzvišenošću», uz dominaciju strasno iznesenih junaka tragičkoga repertoara.

Na Dubrovačkim ljetnim igrama ostvario je gotovo 30 zapaženih ostvarenja u razdoblju od 1953. do 2010. godine. Preseljen u svoj rodni ambijent i njegove autentične kulise, Tonko Lonza sve navedene atribute klasične glume ucjepljuje ne samo u likove antičke, elizabetanske pa i novije hrvatske dramatike, nego prije svega u nenadmašne kreacije Orsata i Gospara Lukše Iva Vojnovića. Pored izvrsnih kreacija antičkih junaka, od Eshilova Oresta i Sofoklova Edipa, preko Shakespearovog staloženog i ljudskog Bruta te metafizički obojenog Prvog glumca, sve do modernističkog Areteja, Lonzino je glumačko umijeće uvijek bilo spremno virtuozno se kretati između dijametralno suprotnih točaka «idealizacije» i «realizma».

Kruna glumčevog zrelog doba je uloga Gospara Lukše što ga je igrao u tri navrata, prvi put u zagrebačkom HNK 1982. godine u režiji Ivice Kunčevića, a potom na Igrama 1999. i 2009. godine u režiji Joška Juvančića, nenametljivo stvarajući cjelovitu, čvrstu i dojmljivu ličnost, punu prigušene dramatike, te duboko potresnu u nepomirljivom, prkosnom i uzaludnom egzilu u sadašnjosti, prožimajući taj lik autorefleksivnim obrisima koje ćemo zauvijek pamtiti.

Dragi profesore, neka Vam je vječna slava!

Dora Ruždjak Podolski