Umjesto otkazivanja programa, Dubrovačke ljetne igre imale su hrabrosti održati koncert koji se trebao odviti kad i odlučujuća utakmica nacionalne nogometne momčadi, napuštajući originalno predviđenu lokaciju kod crkve sv. Vlaha te odlazeći na otok Lokrum. Kozmopolitska publika koncerta ih je slijedila, uz osobito topao doček koji su imali za Mischu Maiskoga i Zagrebačku filharmoniju.
Dok je utakmica između Hrvatske i Engleske bila u punome jeku i praćena diljem malog lučkog grada, a uličicama su se vijorile kvadratičaste zastave, kolona jubitelja glazbe diskretno je eksfiltrirana sa stare gradske luke. Ubrzo se brodić koji je prevozio publiku uputio moru u smjeru Lokruma. Mjesto je to gdje je Rikard Lavljeg Srca našao utočište 1192. godine, nakon potonuća njegova broda, koje je okupirao Napoleon još neko vrijeme nakon što je osvajanja Dubrovnika. Kako se smanjivala navijačka buka, otok je rastao. Nakon što su se iskrcali, ovi odmetnici slijedili su pažljivo osvijetljen put usred prirode koji se otvara na impresivnu čistinu: ondje, scenu na kojoj su tribine okrenute podiju, kao sav prostor, okružujeu visoka stabla koja, osvijetljena, daju nadrealnan odsjaj. Dok divlji zečevi trčkaraju uokolo, svježi povjetarac hladi publiku. Prolazi nekoliko minuta dok se glazbenici namještaju i čuje se žamor koji označuje pobjedu Hrvatske. Dok se povici smiruju, neki od glazbenika pobjednički podižu ruke. Koncert konačno može početi.
Simfonijsko kolo uronilo nas je na početku u popularnu pjenušavost nošenu plesnim ritmovima. Ovo djelo Jakova Gotovca koje datira iz 1936. godine u punini odražava folklorni kolorit i pripadajuće mu 'sirove' naglaske, ponekad iznenađujuće bartokovske. Riječ je o modalnoj i vrlo ritmičnoj glazbi koja putuje od ostinata, kulminirajući u moćnome tuttiju.
U ovom nasrtaju koji se ogledao u postavljanju orkestra u prostor bez odjeka koji je potom diskretno ozvučen, Zagrebačka filharmonija ušla je časno u igru. Glazbenici su se mogli prostorno postavitii kako bi usmjerili svoje napore na način da se oblikuje koherentna cjelina.
Ploveći poetički kroz prve minute Smetanine Vltave, glazbenici apstrahiraju glazbeni materijal, bez nastojanja da pod svaku cijenu utjelove poznate glazbene teme. Takav diskurs poprima neuobičajeno prirodnu protočnost. Iako su se možda mogli i polje postaviti u prostoru, želja za sviranjem i ustrajnot glazbenika (koja ih ponegdje vodi svirati i prije vremena) zaista je dojmljiva. Ta energija uložena u svaki detalj djela pridonosi snažnoj emocionalnoj prožetosti najvećih pasaža. Šteta je da tu ozvučenje neutralizira violinski timbar kojemu nedostaje malo sjaja.
No, vrijeme je pozdraviti Mischu Maiskoga i Dvořákov koncert. Zainteresirano oko uočava široku električnu košulju koju je Maisky prošle veljače nosio u Parizu te viteške geste koje su glavni začin scenografske slike njegovih izvedbi. Dok se orkestar probija kroz teksture koje nadovezuju jedna na drugu (što predstavlja izazov jer akustika na vidjelo iznosi sve detalje partiture), violončelist, dosljedan sebi, odabire riskantan potez u prilog glazbenoj ekspresiji. Svaka, pa i najmanja njegova gesta jasno se izdvaja iz orkestralne cjeline. Paradoksalno, ne čujemo gotovo nikakvu pauzu, nego se svi kontrastni dijelovi nastavljaju savršenom gestom gudala. Opuštajući značajno neke od ritmičkih figura, violončelist svomee instrumentu pokazuje načine "disanja" fraza zadržavanjem pojedinih dijelova, evocirajući na taj način muziciranje Pabla Casalsa.
Vrlo je jasno da je riječ o glazbeniku koji se više ne treba dokazivati te ekspresivnošću pojedinih dijelova nameće vlastiti stil. U najtežim dijelovima do izražaja dolazi vrlo jaka namjera kroz uzvišenu gestu koju su popratile i poneke tehničke nepravilnosti. U potpunosti preuzimajući svoju ulogu posrednika s orkestrom, dirigent Pier Carlo Orizio učinkovito vodi svoje glazbenike zavojitim putem prateći solista; u ovako teškoj akustici to nije nimalo lak zadatak!
Adagio ma non troppo ključni je dio koncerta. Uzimajući sve više ritmičke slobode, Maisky uistinu "kazuje" priču. Koristeći zvučnost poput flaute, čiju tajnu drži sam Maisky, srčano i bez žurbe prolazi zavojima koji se nastavljaju. I najmanji pomaci u tihoj dinamici obogaćeni su nizom infleksija, dok vibrato ostavlja dojam da je rezultat "podrške" dijafragme, kao kod puhačkih instrumenata.
Uz dodatak Čajkovskijeva Nokturna izuzetno prodiruće uglađenosti, prepunoga vibratnih pianissima, doživjeli smo večer za pamćenje u okruženju koje je to i još više pojačalo!
Julien Hanck za Bachtrack.com
Izvorno objavljeni tekst na francuskom jeziku dostupan je ovdje.
