Stoljećima su dubrovačke zidine osiguravale da ljudi u grad mogu ući isključivo polagano se slijevajući  kroz njegova dvoja glavna vrata. Danas se obično otpute ravno prema mjestu za snimanje selfieja na stubama koje su poslužile kao jedna od lokacija za snimanje Igre prijestolja.

No ako na vrućini od preko 31 °C nastave tragom natpisa i plakata s podebljanim crvenim brojem 69 i slijede strelice u jednu od ulica, naći će se na blagajni Dubrovačkih ljetnih igara.

Sa svojih 69 godina ovaj festival koji se održava jednom godišnje samo je dvije godine mlađi od edinburškog festivala, a njegov program traje od 10. srpnja do 25. kolovoza. Razlog zašto je međunarodno nešto manje poznat od ostalih festivala tako duge tradicije možda se krije u tome što je tradicionalno manje usmjeren na glazbu i operu, a više na teatar – a teatar je često ograničen jezikom. Ako je predstava poznata ili ako postoji dobar sinopsis na engleskom (kao što je često slučaj s operom), to ne mora biti problem.

Ako se pak radi o eksperimentalnom kazalištu bez puno objašnjenja – kao što je slučaj s predstavom Ispravci ritma, koprodukcijom kolektiva BADco i HNK u Zagrebu izvedenom u napuštenom lučkom skladištu – onda to može biti težak zadatak. Razgovarajući nakon predstave s izvornim govornicima jezika shvatio sam da ni njima ništa nije bilo puno jasnije.

Srećom, Dubrovačke ljetne igre privlačne su iz brojnih drugih razloga. Jedan od najznačajnijih su njegove lokacije na otvorenom: atriji renesansnih palača, obližnji otoci i gradski parkovi. U spektakularnoj palači Sponza skupina suvremenih dubrovačkih umjetnika okupljenih u Art radionici Lazareti uspješno je postavila izazov pred ovaj prostor izložbom pod nazivom Užasi zavičaja, promišljajući okolni krajolik na način koji se suprotstavlja ljepoti slika koje se prodaju turistima.

Dalje niz ulicu smješten je Knežev dvor, nekoć sjedište Dubrovačke Republike, koja je više od 400 godina (sve do dolaska Napoleona 1808. godine) održavala ravnotežu na Jadranu između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Njegov atrij služi kao prostor za recitale u sklopu programa Igara. Tamo se odvio i završni koncert polaznika majstorske radionice koji su tjedan dana proveli s portugalskom pijanisticom Marijom João Pires – jednom od najpromišljenijih glazbenica na svijetu. Slušajući ju kako izvodi Schubertov Impromptu (ovom prigodom u f-molu, br. 1, D. 935), teško je zamisliti djelo ikako drukčije. (Kako je ona zamislila Schuberta?)

U malom kamenom atriju veliki koncertni Steinway zvučao je grandiozno, a kada je Pires popratila Mirabai Weismehl Rosenfeld u izvedbi Elgarovih Chanson de Nuit i Chanson de Matin, djela koja se obično otpisuju kao salonska poprimila su iznenađujuću dubinu. Doduše, polaznicima radionice bilo je teško približiti se Pires. Samo jednoj je to uspjelo. Jiana Peng uistinu je uobličila Chopinove Mazurke, op. 30, pretvarajući ovu sekvencu u pravo glazbeno putovanje.

Koncert koji je uslijedio iduće večeri na istome mjestu bio je pravo zadovoljstvo, sa zadivljujuće virtuoznim izvedbama  kontratenora Andreasa Scholla, blok-flautistice Dorothee Oberlinger i oboista Emiliana Rodolfa te ostalih šest solista Ansambla 1700 predvođenih violinistom i kontratenorom Dmitrijem Sinkovskim. Prva polovica koncerta sastojala se isključivo od Bachovih djela, sa Schollovim izvedbama arija i koncertima u izvedbi puhača. Druga polovica okružila je Bacha Vivaldijem, Händelom i Purcellom.

Bilo je uzbudljivo čuti izvođače na samo metar udaljenosti u jednom od najljepših prostora u Europi, u arhitekturi koja je dobivala svoj konačni oblik upravo u vrijeme kada su izvedena djela nastajala.

Andreas Scholl and Ensemble 1700 in Rector's Palace Atrium 

Nažalost, nešto manje iznimna bila je umjereno suvremena koreografija makedonskog autora Igora Kirova baleta Derviš i smrt u izvedbi splitskog HNK, adaptacije istoimenog romana Meše Selimovića. Kirova je iznevjerila iritantno repetitivna glazba Gorana Bojčevskog. Plesače su dobro predvodili Tomislav Petranović i Ajla Kadrić, ali nisu imali dovoljno maštovitog materijala s kojim bi mogli raditi.

Nasuprot tome, ambijent je bio čaroban – pozornica podignuta na uzvišenju iznad mora nedaleko od gradskih zidina, gdje je stisak vrućine navečer bio nešto lakši. Čak i kada izvedbe na ovom festivalu ne ispune očekivanja, malo toga može nadmašiti pogled na Jadransko more iz Dubrovnika.

Simon Mundy

Poveznica na izvorni tekst je ovdje.