English

Ivo Vojnović: Geranium

Datum objave: 01.02.2019.
  • Više
  • Izvedbe
  • Umjetnici

Festivalski dramski ansambl 

PREMIJERA 

Ivo Vojnović: Geranium 

Marina Pejnović, redateljica

Ivan Penović, dramaturg 

Barbara Bourek, kostimografkinja 

Zdravka Ivandija, scenografkinja 

Josip Maršić, autor glazbe 

Elvis Butković, dizajner svjetla 

Maro Martinović, jezični savjetnik

Virginija Bolfek, inspicijentica

prema istoimenoj pripovijetki Iva Vojnovića te pripovijetki „Otok“ iz zbirke „Molitva na šetalištu“ Antuna Šoljana

 

ULOGE:

 

Mare - Doris Šarić Kukuljica

Marica - Irena Tereza Prpić

Profesor - Nikola Baće

Nike -Dajana Čuljak

Pavle - Jelena Miholjević

Luce - Tena Nemet Brankov

Teta - Nataša Dangubić

Vlado - Marin Klišmarić

Tomo / Otac - Filip Detelić

Zdenka / Majka - Iva Šimić

Haron - Romano Nikolić

 

Geranium, jedan od najranijih radova Ive Vojnovića, najavljivao je tada (krajem 19.st) nadolazeći val hrvatskog realizma u književnosti. Geranium je djelo o samoći. Geranium je priča o jednoj Mare, jednoj Mare za koju kažu da je rođena stara. Geranium je priča o kućici na kraju selu. Nije to priča velikog ljubavnog zapleta i nije Mare junak koji svojim djelima okreće svoj svijet naopačke. Mare živi u kućici pored Mora. Obrađuje svoj vrt, živi sama. Vidiš je ponekad, ako dobro gledaš, kako prohodi ulicom. Vojnović u Geraniumu, kao u njegovim velikim djelima poslije, uzima tu samoću kao kontinuirano, progresivno stanje. Samoću kao prostor i vrijeme identifikacije stanja lika. Rasčlanjuje to naizgled mrtvo stanje, to nedogađanje u proces koji se odvija prividno jednakom brzinom čitatelju i liku kroz koji to stanje doživljavamo. Samoća u ovom djelu pitanje je prepuštanju sudbini, iskaz je zarobljenosti podneblja u kojem smo rođeni. Mare se druži sa samoćom, kako je drugi ne bi morali upoznati. U ovoj predstavi tom Vojnovićevom viđenju samoće kao nadopuna, ali i kao kontrast postavljen je Otok Antuna Šoljana. Otok koji se nudi kao mjesto za bijeg. Mjesto u kojem možemo ostati sami. Odmoriti se. Ući u samoću, kojoj, za razliku od one u Geraniumu, naziremo kraj, ali ga ne priželjkujemo. Fantazmogorija Šoljanova otoka traje koliko i jedno ljetovanje. Motiv otoka služi kao mjesto za egzistencijalno promišljanje, za osamu koja nam otkriva koliko se damo prepustiti u iluziju sadašnjosti, u iluziju o vremenu koje bi moglo čekati nas. Vrijeme ne čeka. Ako ga sami ne ispunimo življenjem, ispunit će se tom prazninom samoće koju nismo uvijek u stanju kontrolirati. Vrijeme teče i pušta one koji odlaze. Vrijeme teče i vidljivo je na licima onih koji čekaju.

 Ivan Penović