English

Virginia Woolf | Ivana Buljan Legati | Marina Petković Liker: SOBA ZA POGLEDE

Datum objave: 11.06.2019.
  • Više
  • Izvedbe

Virginia Woolf | Ivana Buljan Legati | Marina Petković Liker:

Soba za poglede

Prema tekstu Virginije Woolf: Nova haljina

 

Koprodukcija:
StudioChekhov i Ivana Buljan Legati

Autorski tim:
Režija i oblikovanje svjetla: Marina Petković Liker
Prema prijevodu: Sanje Lovrenčić
Dramatizacija i produkcija: Ivana Buljan Legati
Kostimi i scena: Zdravka Ivandija Kirigin
Glazba: MrLee&IvaneSky /Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle
Fotografija, dizajn i video materijali: Darije Petković
Odnosi s javnošću: Zrinka Šamija

Igra: Ivana Buljan Legati


Izbor teksta pada na ime recipijentski zahtjevne i društveno do kraja nekonvencionalne ante litteram Virginie Woolf i na njezinu priču naslova Nova haljina iz zbirke kratkih priča Kuća duhova (1944) u kojima suptilno, gotovo poetski dotiče i priziva motive i lica iz čuvenog romana Gospođa Dalloway. Autorski projekt Soba za poglede, nastao prema priči Nova haljina iz zbirke kratkih priča Virginije Woolf Kuća duhova (1944). Drama je to o promatranome izloženom pogledima drugih koji nisu uvijek tihi i pažljivi. Ona na posve dirljiv način probija u unutarnji, nestabilan i gotovo nikome znan život krhke, društveno (ne)angažirane, plašljive i u osamu povučene jedinke, stanovite Mabel Waring, koja naoko nevažanim događajem odlaska na zabavu u društvo kojemu zapravo ne pripada pokušava razbiti ciklus nesigurnosti, nemira koje osjeća pred drugim ljudima i poraditi na svojoj nedruštvenosti. Suočena s posljedicom svojega izbora, stidljiva, paralizirana strahom, slojevita i gotovo nijema od usmjerenosti na vlastite nedostatke, prekomjerno opterećena dojmom koji ostavlja na druge ne uspijeva se uključiti u opći slijed večeri. No to nipošto ne znači da se njezin trud nije isplatio.
Tekstualno tkivo premreženo ustreptalom i složenom, suptilnom elokvencijom osebujne Virginije Woolf, tajnovitošću njezinih motiva, nasladom riječi koja je počesto u vremenu isuviše trajna, spora u odnosu na našu današnju sposobnost da stvari razumijemo brzo, jasno, točno čini da radnja, posljedično, nikada nije ona koja dolazi u prvi plan. To radije čine lica koja promatraju ili bivaju promatrana. Polazište cjelokupne građe meandrično je iskustvo anksioznosti koje u većoj ili manjoj mjeri očajanja osjećamo nakon nerijetko ispraznih i besciljnih razgovora na raznoraznim društvenim događanjima, ili ga, pak, susprežemo boraveći u vlastitome tijelu u suvremenoj maniri života i njegovim posljedicama. Raširen i izrazito nepopularan fenomen tjeskobe i srama, elementi socijalne fobije kao posljedice uvjetovane nesnalaženjem u dominantnim društvenim obrascima na događajima kojima često pridajemo veću pozornost no što doista zaslužuju čine se zanimljivom točkom u aktualnome trenutku kada je svijet prepun happeninga i evanata u kojima je sve numerički određeno, likovno zadano i fiksirano u diskursu. Mravinjaci najrazličitijih sumnji, predosjećaja i namjera sačinjeni od želje da se pokažemo snažni, lijepi, mladi, društveno prihvaćeni, cijenjeni, traženi, prepoznani, nadareni, posebni, druželjubivi, puni pronicavog uvida, dovoljno bezosjećajni, a opet senzualni, uravnoteženi, duhoviti komešaju se u samom srcu života.