English

William Shakespeare: Hamlet

Datum objave: 01.02.2019.
  • Više
  • Izvedbe
  • Umjetnici

Festivalski dramski ansambl 

PREMIJERA 

William Shakespeare: Hamlet  

Paolo Magelli, redatelj

Tamara Damjanović, asistentica redatelja 

Željka Udovičić Pleština, dramaturginja 

Lorenzo Banci, scenograf 

Leo Kulaš, kostimograf 

Ljupče Konstantinov, glazba 

Ivan Marušić Klif, video projekcije 

Aleksandar Čavlek, oblikovatelj svjetla 

Roko Grbin, inspicijent 

 

ULOGE: 

Klaudije - Milan Pleština

Hamlet - Frano Mašković

Polonije - Nikša Butijer

Horacije - Ermin Bravo

Laert - Ivan Colarić

Gertruda - Nina Violić

Ofelija - Anđela Ramljak

Rosencrantz - Pjer Meničanin

Guildenstern - Enes Vejzović

Glumačka družina - Hrvojka Begović

Glumačka družina - Domagoj Janković

Glumačka družina - Bernard Tomić

Glumačka družina - Pavle Vrkljan

Glumačka družina - Karlo Mrkša

Glumačka družina - Matija Čigir

Forinbras - Ranko Zidarić

 

Preotimanje vlasti. Tihi državni udar. Zločini. Ubojstva. Smrt vladara pod nerazriješenim okolnostima. Lažni prijatelji. Hamlet, koji je ostavio vrijeme bezbrižnosti za sobom. On više nije mlad ni naivan, nema entuzijazma neutemeljenih mladenačih zanosa. Čovjek je to izgrađenih stavova u vremenu duhovne ugroženosti. Ali vrijeme u Elsinoru, domovini iz koje je izbivao godinama studirajući filozofiju - drugačije je prolazilo. I Hamlet više ne poznaje i ne prepoznaje ono kamo se vratio. Pravila su druga. Ljudi koje je znao su drukčiji. Kako se snaći? Kome vjerovati? Treba li djelovati? Ima li načina oduprijeti se? Elsinor postaje Lovrjenac. Metafora onoga što nas danas okružuje. Zidovi koji porobljavaju naše glave. Mjesto korupcije, okoliš koji je beznadno postao kompromitiran svojom orijentacijom k prijetvornosti, dvostrukim igrama, makjavelističkoj politici. Sve je vrlo politizirano, moć i strah igraju se sa sigurnošću zemlje. Prisluškivanja, špijuniranje, političke intrige, izdaja, mržnja, osveta... dio su svakodnevice koja se podrazumijeva. Ni ljubav u takvom svijetu nema mjesta. Sve se podređuje ostvarivanju interesa. Kad postaje vidljivim da to ne moraju biti vlastiti, već mogu biti i oni „viši“ interesi, shvaćamo kako je taj svijet našega Hamleta postao opasno mjesto. Sve vrvi marionetama koje miču rukama u zadanim i očekivanim pravcima i intervalima i tako postaju, čak i bez namjere, oruđe zločina. Društvo od Hamleta očekuje reakciju. Ali svatko od nas doživljava zadane okolnosti prema vlastitom stanju duha. A ono nameće jednu od osnovnih dilema, a to jest problem identiteta. Zadano ti je vrijeme, mjesto i okolnosti. Kako reagirati? Na koji način preuzeti odgovornost? Hamlet stiže, više ne prihvaća i ne može razumjeti političke zakonitosti i svjetonazor Elsinora. Ali činjenica da se vratio i mjesto gdje se vratio - nepovratno ga određuju. Njegov odnos s Elsinorom jest čudan: ne može se u njemu snaći, ne želi se naći, ali je – kroničan. Ne može otići, ostaje. I prisiljen je na uzaludan pokušaj očuvanja integriteta i identiteta. Taj kompulzivni brbljavac i ovoga puta pokušava se od prijevara, dogovora i kratkotrajnih uzurpatora vlasti braniti riječima. Obračunava se jezikom. Ali te riječi postaju i ostaju tek „riječi, riječi, riječi...“ Argumentima nema mjesta u takvom okruženju. I zato se događa stalni nesporazum koji izniče prvenstveno iz nerazumijevanja sebe u kontekstu vremena i mjesta na kojem se zatekao. Kako se suočiti sa svijetom koji nalaziš moralno neprihvatljivim? Umjesto da ponudi rješenje, on smišlja bijeg u ludilo. Traži izlaz u ludilu koje postaje jedinim smislenim agensom djelovanja jer jamči tek privremenu slobodu duha. Istovremeno, njegova ipka intelektualna superiornost smješta Elsinor u širi kontekst, fokusira problem na općoj razini. Početna izmještenost tako postaje još strašnijom i definitivnijom. Mora se sakriti u ludilo da bi pokušao preživjeti, nadživjeti, izbjeći utapanje u posvemašnjoj truleži, prevlasti mediokritetstva. Njegovo ludilo, koje jest namjerno u početku, ali kasnije Hamlet prestaje biti svjestan granica svojega dobrovoljnog ludila, solilokviji u koji je nužda stjerala njegovu brbljavost, otvaraju prostor njegovoj unutarnjoj borbi. Borbi kojom se suprotstavlja svojim unutarnjim dilemama, onoj koja rađa pojavljivanjem duhova prošlosti koji nas neumitno prate. Prije no što se odluči na činjenje, on traži i preispituje svoju vezu s njima. Kompleksnost ljudske prirode ovisi o okolnostima koje joj bivaju nametnute, ali modus djelovanja o osobnoj odluci. Hamletova razmišljanja o hipokriziji politike, moralu, tek su mjesto traženja razloga za odustajanje od osvete jer njegov integritet ne dopušta princip „oko za oko, zub za zub“. Da li na zločin odgovoriti zločinom ili pronaći drugi način?  Ali „smrt jednog kralja ne dolazi nikad sama, već ko vir povlači sve što joj je blisko za sobom“. Prekasno je. Zaražen je, inficiran onim što je želio izliječiti. Tako naš Hamlet koji nije heroj, i u tome i jest njegova kvaliteta, on, zarobljen okolnostima i vremenom, položajem i svojom osobom prisiljen na reakciju koju preispituje izazivajući tako usud - slučajno okrvavi ruke. Njegova borba neće dovesti ni do kakvog rješenja. U ruke mu guraju mač. Otrov. Krv. Previše krvi za sretan kraj. Vrijeme ga osuđuje na nestanak. Hamlet naše generacije, istina,  reagira suočen s očekivanjima društva, ali nema više ideju – što poslije pobune!? Kako ustrojiti svijet?  

Ali, tko je sretan u Elsinoru?

Možda jedino grobari. Što se rješava kad Fortinbras, stranac, u ovo naše vrijeme preuzme vlast? Kakav on to novi red, moral, politiku donosi? Nikakav. Demagogiju. Nema sretnog novog života. Ne nastaje obećana zemlja. Tek neka viša politika u kojoj se ogleda tek europska kriza identiteta.

Željka Udovičić Pleština