Željko Lučić o svojim počecima, omiljenim ulogama i tajni uspjeha

Autor: Dejan Vukosavljević (kratka verzija)

 

Bariton Željko Lučić rođen je u Zrenjaninu u Srbiji.

Glazba je u njegovu djetinjstvu odigrala značajnu ulogu. Premda njegovi roditelji nisu imali formalno glazbeno obrazovanje, voljeli su pjevati i bili su „prirodno nadareni“.

„Kao dijete sam slušajući njih imao priliku naučiti razne pjesme“, otkriva Lučić. „Zatim sam počeo pjevati, najčešće u svečanim prigodama kao što su rođendani ili vjenčanja. Volio sam pjevati. To mi je bilo nekako prirodno.“

 

Dobri duh stupa na scenu

Lučić je u rodnom gradu pohađao Osnovnu školu Vuk Karadžić, gdje je bio aktivan na satovima glazbene kulture. No stvari su se počele mijenjati tek kad je na scenu stupio čuveni profesor Slobodan Bursać, voditelj Zbora Josif Marinković u Zrenjaninu.

Bursać je redovito obilazio škole u Zrenjaninu u potrazi za mladim talentima. Jednog je dana došao u Lučićevu školu i pitao profesoricu glazbenog može li mu preporučiti nekog učenika za zbor. Uputila ga je na baritona.

„Profesoru Bursaću bit ću vječno zahvalan na svemu. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni moje operne karijere“, objašnjava Lučić. „Bio je vrlo uporan. I nikad nije odustao, čak ni u onim trenucima kada uopće nisam imao nikakve planove za budućnost vezano za glazbu.“

Bursać je Lučića ohrabrivao da se posveti glazbenoj karijeri, ali obojica su bili svjesni da nema formalno obrazovanje. I znali su da ga hitno mora steći.

 

Odlazak u Beograd i Novi Sad

Lučić je znao da mu Zrenjanin ne može pružiti sve što je potrebno da postane profesionalni pjevač. Morao se zaputiti u Beograd i krenuti ispočetka.

U Beogradu je naišao na još jednog anđela čuvara – Doroteu Spasić, glasovitu profesoricu pjevanja u Glazbenoj školi Josip Slavenski.

Pod njenim mentorstvom je uspio završiti osnovnu i srednju glazbenu školu u samo četiri godine, nakon čega je bio spreman upisati Muzičku akademiju.

No Lučić se vidio u ulozi zborskog pjevača, a ne opernog solista.

„Znate, nije lako razmišljati o profesiji u kojoj nema ni najmanje mjesta za pogrešku i gdje uvijek morate biti sto posto svjesni sebe. I nastupati pred ogromnom publikom. Nisam o tome razmišljao u tom trenutku“, dodaje bariton.

Ali profesorica Spasić je odbila dići ruke od solo karijere mladog pjevača.

„Molim te, nemoj! Sa svojim glasom možeš postići mnogo više, nemoj to odbaciti“, rekla je Lučiću. Zatim je za mladog baritona organizirala privatnu audiciju.

Njegova nova mentorica postala je mezzosopranistica Biserka Cvejić, redovna gošća na najvećim svjetskim opernim pozornicama kao što su njujorška Metropolitan opera, milanska Scala i Bečka državna opera.

Lučić se 1991. godine pridružio Vokalnom studiju profesorice Cvejić na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu. Cvejić je postala njegova glavna učiteljica i mentorica te mu je novosadsko Srpsko narodno pozorište nakon manje od dvije godine usavršavanja kod nje ponudilo ugovor. Od tog se trenutka sve počelo odvijati strelovitom brzinom.

Lučić je debitirao u Novom Sadu u ulozi Silvija u Leoncavallovoj operi Pagliacci, a 1995. se pridružio ansamblu Narodnog pozorišta u Beogradu i pobijedio na Međunarodnom glazbenom natjecanju u Bečeju. Godine 1997. osvojio je prvo mjesto na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Francisco Viñas u Barceloni.

Nakon toga je bio spreman za nove izazove te je napustio domovinu kako bi proširio svoje profesionalne horizonte.

 

Svi putevi vode iz Frankfurta

Lučić se odlučio za Njemačku te je otišao na audiciju za solista Frankfurtske opere.

„Nakon što je audicija završila, dogodilo se nešto nevjerojatno“, uzbuđeno pripovijeda Lučić. „Generalni direktor Frankfurtske opere Udo Geffe prišao mi je i rekao: 'Vi ste upravo onakav pjevač kakvog tražimo. Potreban nam je verdijanski bariton.'“

„Vidite, taj način pjevanja stekao sam u Beogradu i Novom Sadu. Uistinu sam bio verdijanski bariton, moja tehnika govorila je za sebe“, objašnjava Lučić. „Bio sam presretan. Odmah nakon audicije ponudili su mi mjesto solista u Frankfurtskoj operi.“

Uslijedilo je potpisivanje prvog ugovora s tom opernom kućom koji je kasnije nekoliko puta produljivan, a Frankfurt mu je otvorio i neke nove prilike.

Krenula su gostovanja u brojnim njemačkim opernim kućama, među ostalima u Semperoperi u Dresdenu, Teatru u Bonnu, Državnoj operi u Hamburgu, Operi u Kölnu, Državnoj operi u Berlinu i Bavarskoj državnoj operi u Münchenu.

Godine 2002. debitirao je u Nizozemskoj nacionalnoj operi u ulogama Guy de Montforta u operi Sicilijanske večernje i Marcella u La bohème. Nakon toga je 2003. utjelovio grofa Lunu u Trubaduru u Teatru Comunale u Firenci.

Godine 2002. debitirao je u Bečkoj državnoj operi u ulozi Giorgija Germonta u La Traviati.

U međuvremenu je Frankfurtska opera neke od ovih opera uvrstila u svoj repertoar, prateći na taj način njegova gostovanja.

Lučićevi recentniji nastupi u Frankfurtskoj operi uključuju naslovne uloge u Verdijevim operama Falstaff i Rigoletto kao i ulogu Giorgija Germonta u La Traviati. Produkcija Rigoletta Frankfurtske opere iz 2018. godine bila je poseban događaj jer je te godine obilježena deseta godišnjica Lučićeva debija u toj ulozi.

Nakon debija u njujorškoj Metropolitan operi 2006. godine, postalo je jasno da slijede nastupi u najvećim svjetskim opernim kućama. Londonska Kraljevska opera, Pariška opera, milanska Scala, Bečka državna opera – Lučićeva karijera eksplodirala je u mnogim smjerovima.

 

Rigoletto kao verdijanska kruna

Osim uloge Scarpije, Lučiću je svjetsku slavu i priznanje donijela i uloga Rigoletta. Verdijevu je dvorsku ludu utjelovio preko sto puta, prvi put 2008. godine u Semperoperi u Dresdenu uz Juan Diega Flóreza i Dianu Damrau.

„Znate, bio sam stvarno strpljiv s ulogom Rigoletta. Dugo sam čekao s njom. Jednostavno sam osjećao da nisam potpuno spreman. Rasla je u meni dugi niz godina“, kaže Lučić. „A kad je konačno stigla, to je bio uistinu sjajan osjećaj. Zvjezdana postava s Dianom i Juan Diegom, jednostavno nije moglo biti bolje.“

Odonda je tu ulogu igrao u svim značajnijim kućama, uključujući i njujoršku Metropolitan operu (do 2020. godine ukupno 29 puta), milansku Scalu, Operu iz San Francisca i Parišku operu. Samo 2011. godine ju je utjelovio u preko 60 navrata, a u nadolazećim sezonama učinit će to još mnogo puta.

„Za mene je Rigoletto oduvijek predstavljao vrhunac za svakog baritona“, uzbuđeno dodaje Lučić. „Kako bi otkrio granice vlastitih mogućnosti, svaki bi bariton trebao pjevati Rigoletta. A ta uloga pjevaču donosi i nevjerojatnu radost. To je priča koja nikad ne završava.“

 

Put do vrha

Često se kaže da je operno pjevanje atletska disciplina. Kako bi se ostvarila vrhunska izvedba, svaki se pjevač obavezno mora pridržavati određenih pravila. Za Lučića je prvo i najvažnije pravilo odmaranje glasa.

Navodi da je iznimno discipliniran kad je u pitanju zaštita glasa nakon izvedbi. Nakon što nakon nastupa odradi potpisivanje autograma i fotografiranje, odlazi ravno kući ili u hotel u kojem u odsjeda.

„Moje glasnice su u tom trenutku već iziritirane i svaki dodatni nepotrebni govor bi samo jako pogoršao stvari“, napominje, naglašavajući da on nije jedan od onih koji organiziraju druženja i zabave nakon nastupa. „A kada se radi o velikom broju uzastopnih izvedbi, obično imam samo dva, najviše tri dana do sljedećeg nastupa. U tim trenucima moj glas treba odmor. Religiozno se toga pridržavam. Naravno, to ima svoju cijenu. Ponekad je možda samotno, ali imam obavezu prema publici i opernim kućama. Po tom pitanju kompromis ne dolazi u obzir.“

Još jednim ključem uspjeha smatra nešto što je u Beogradu naučio od profesorice Spasić – strpljenje.

„Da bi nešto postigao u svijetu opere, pjevač mora biti vrlo strpljiv. Uvijek mora čekati pravi trenutak, a kada on dođe, mora objeručke ugrabiti priliku. Ali ne prije toga. Kao što je Michelangelo jednom rekao – genij je vječno strpljenje“, navodi Lučić s osmijehom. Uvijek s osmijehom.