Hrvatski kazališni prostor posjeduje svega nekoliko snažnih stvaralačkih osobnosti koje su sigurnom, sposobnom i samosvjesnom rukom ocrtale njegove obrise, tako da se oni budu jasno zamjetljivi na teatarskom zemljovidu Europe i Mediterana, ali i da postanu (i ostanu) trajnom vrijednošću u vremenima neprekidnih i burnih promjena, koja nerijetko prolazne pomodnosti i marginalije proglašavaju bitnim obilježjima epohe. Kad se danas, na isteku prvog desetljeća 21. stoljeća, spomene ime redatelja Joška Juvančića, jamstvo je to tradicije idealna teatra, onakva kakav je u svojoj biti oduvijek, i kakva ga volimo i želimo gledati – i kakav, mogli bismo dodati, jedini može opstati. Zato je Nagrada i dodijeljena čovjeku koji je svoju vitalnu kreativnost, energiju, imaginaciju,  nesebično stavio u službu stvaranja kazališta koje propituje najrazličitije aspekte, pa i same osnove ljudske egzistencije, kao i formalne granice umjetničkih postupaka, no uvijek to čini na način koji je daleko od pretencioznih kvazifilozofskih apstrakcija, već je pristupačan, topao, human – doslovce pučki. U tome je Joško Juvančić ostao vjeran temeljnom odredjenju kazališta kao najpučkije od svih umjetnosti, naime one koja je bliska svakom mislećem čovjeku, i koja se obraća njegovu srcu, koliko i umu.

Zato se Juvančićeve predstave pamte, zato svaka od njih korespondira i s univerzalijama, i s duhom vremena, ali se i odziva na potrebu trenutka. Jednostavno, riječ je o živome teatru: duhovitom i dinamičnom, naizgled lakom i lepršavom, ali, kad se zagleda ispod površine, itekako mudrom i sugestivnom – uvijek na tragu onih postavaka koje su brod kazališne umjetnosti, tijekom stoljeća, provele izmedju Scila didaktike i moraliziranja, i Haribda lakomislenosti i pomodnosti. Još od samih dubrovačkih početaka, poslije kao Gavellin učenik i asistent, pokazao se Juvančić (r. 1936.) srčanim i nepokolebljivim kapetanom raguzejske, hrvatske kazališne ladje, nižući luke i predstave u zadivljujućem redu. Što izdvojiti? Djela koja su upisana u antologiju hrvatskog teatra u opsežnom i raznolikom opusu redatelja takve intelektualne, analitičke i stvaralačke snage – nije malo. Primjerice, u Gradu (Dubrovniku) prikazanja Ecce homo i Kako bratja prodaše Jozefa, potom ambijentalni (u okviru Dubrovačkih ljetnih igara) Dubrovačka trilogija i Ekvinocijo, zagrebački  Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi te Ribarske svadje, ili pak splitski Skup, te ozbiljan rad u zagrebačkom i splitskom Kazalištu lutaka, koji je tom obliku kazališta otvorio nove dimenzije i perspektive. Intelektualna radoznalost, raznovrsnost interesa i nemirenje s postojećim – oduvijek su bile glavne značajke redateljskoga Juvančićeva rada. Sjedinjenje tradicije i suvremenosti, te blaga preferencija dubrovačkih i mediteranskih autora, dodatne su odrednice koje pedeset godina Juvančićeva djelovanja čine posebnim i prepoznatljivim. Medjutim, ne treba ispustiti iz vida ni Juvančićev plodan pedagoški trud, na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, sve tamo od 1960. godine, s jasnim rezultatima posvuda oko nas, kao ni njegov trajni doprinos profiliranju dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara.

Drugim riječima, Joško Juvančić kazališni je čovjek renesansne svestranosti, u pravom smislu te riječi. Medjutim, u duhu univerzalizma, koju ta tvrdnja podrazumijeva, mogli bismo je i parafrazirati: Jupa je čovjek renesanse kazališta, predani zastupnik istinskih vrijednosti te umjetnosti, koje danas mnogi zanemaruju. Zato i Nagrada odlazi u prave ruke, u ruke onoga tko je kazalište osjetio, osmislio, realizirao, i naposlijetku, samozatajno predao drugima.