Kosta Spaić (Zagreb, 21.1.1923. – Zagreb, 23.4.1994.)
Samo one zgrade, samo oni trgovi, samo oni prostori koji su doživjeli tisuće ljudskih sudbina, komičnih ili tragičnih, i koji još uvijek o njima govore, samo oni mogu postati plodno tlo da se na njemu u kratkom trajanju jedne kazališne predstave ponovo rode nove ljudske sudbine…
Kosta Spaić
Veliki hrvatski kazališni redatelj i pedagog Kosta Spaić rođen je 21. siječnja 1923. u Zagrebu. Završio je Muzičku školu Glazbenoga zavoda (violina) i diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Družini mladih koju je vodio Vlado Habunek, glumio je 1940. u predstavama na hrvatskom i francuskom jeziku. Od 1948. bio je suradnik Dramskoga programa Radio Zagreba, a od 1950. asistent Branka Gavelle u zagrebačkom HNK-u i na Akademiji za kazališnu umjetnost. Uz kontinuiranu redateljsku djelatnost u zagrebačkim kazalištima bio je dugogodišnji profesor na Akademiji (rektor, odn. dekan 1962.–70., profesor režije 1979.–89.). Bio je i umjetnički direktor dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara od 1964. do 1971. Osim u Zagrebu, kao redatelj djelovao je u gotovo svim hrvatskim kazalištima, na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu, u Skoplju, Beogradu, Mostaru i Novom Sadu, a gostovao u europskim gradovima Nottinghamu, Helsinkiju, Berlinu, Baselu, Vicenzi, Düsseldorfu, Luzernu, Karlsruheu, Moersu, Beču te Dallasu (SAD).
Neke od svojih najuspješnijih predstava ostvario je upravo u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara: Držićeva „Skupa“ u parku Muzičke škole i „Dunda Maroja“ na Gundulićevoj poljani, „Oluju“ W. Shakespearea na Dančama te Vojnovićeve "Allons enfants!" u atriju Kneževa dvora i "Suton" u atriju palače Sponza. Časopis Kazalište Hrvatskog centra ITI, posvetio je svoj 77. broj Kosti Spaiću, a tim povodom Hrvoje Ivanković napisao je osvrt o razdoblju kada je Spaić bio ravnatelj dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara u kojem je, između ostalog, istaknuo kako je Spaićevo vodstvo Dramskog programa od samog početka bilo zasnovano na dugoročnu planiranju njegova razvoja, a u njega je itekako bila uključena i iskustvena sastavnica, stečena upravo na festivalskom terenu, na kojem je bio prisutan gotovo od samih početaka Igara. Već 1953. Spaić je, naime, bio asistent Gavelli prigodom uprizorenja Goetheove „Ifigenije na Tauridi“ u parku Gradac te Vojnovićeva dramoleta „Na taraci“, postavljena na terasi Gundulićeva ljetnikovca u Gružu, a 1958. dobio je i priliku za prvu samostalnu festivalsku režiju: u parku Muzičke škole postavio je Držićeva „Skupa“, koji će kao jedna od amblematskih predstava Dubrovačkih ljetnih igara, ostati na repertoaru čak četrnaest sezona. Takav status predstava je velikim dijelom postigla zahvaljujući antologijskoj kreaciji Izeta Hajdarhodžića, interpreta naslovne uloge, ali i nadasve promišljenoj i preciznoj Spaićevoj režiji. U početnoj godini svog mandata Spaić je postavio i prvu integralnu dubrovačku verziju Držićeva „Dunda Maroja“ koja je razinom izvedbe, bogatstvom konotacija, razvedenošću scenske slike i načinom na koji je korespondirala s prostorom Gundulićeve poljane, dosegnula, pa u mnogim aspektima čak i nadmašila, uspjeh njegova „Skupa“. Spaićevi visoki estetski kriteriji i težnja za autentičnošću padaju ovdje na plodno tlo i otuda su on i Dubrovnik bili sretan spoj pri kojem nije potrebno mnogo kompromisa. Inventura njegova osmogodišnjeg vođenja Dramskog programa vrlo je impresivna, baš kao i postupnost kojom je svoje namjere provodio u djelo.
Tijekom četrdesetak godina režirao je oko sto trideset hrvatskih i svjetskih dramskih i opernih djela svih stilskih razdoblja, a s francuskoga, engleskoga, španjolskoga i talijanskoga preveo je niz dramskih djela i opernih libreta.
Umro je u Zagrebu, 23. travnja 1994.
