Aylen Pritchin, violina

Maxim Emelyanychev, glasovir

 

PROGRAM:

Franz Schubert: 

Sonatina br. 1 za violinu i klavir u D-duru, op. 137/1, D 384

Sergej Prokofjev: 

Sonata za violinu i klavir u D-duru, br. 2, op. 94a

***

Antonín Dvořák: 

Romance, op. 11

Edvard Grieg: 

Sonata za violinu i klavir br. 3 u c-molu, op. 45

 

Fotografija (c) Andrej Grilc

--

 

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

Franz Peter Schubert (Beč, 1797. – 1828.) odmalena je učio svirati glasovir, violinu i orgulje, pjevao i učio harmoniju te zatim studirao kontrapunkt i kompoziciju s Antoniom Salierijem. Njegova obitelj nije glazbenu karijeru smatrala podobnim zanimanjem te je postao učiteljem u školi u kojoj je radio i njegov otac, ne odustajući ipak od plodnog stvaralaštva, a poslije je iskusio i slobodnjački skladateljski život. Uz kantate i opere, od kojih mnoge nisu doživjele postavljanje na scenu, pisao je i glazbu koja se izravno pred njim ‘potvrđivala’ u izvedbama: Svoja je djela često predstavljao na kućnim glazbenim okupljanjima s prijateljima, poslije nazvanim “Schubertiade”; Uz stalnu publiku i povratne informacije o vlastitim skladbama, Schubert je time dobio i važne kontakte, poznanike koji su do kraja njegova života nastojali "plasirati" njegovu glazbu, tek ponekad s uspjehom. Schubert je bio ponajprije poznat kao skladatelj solo-pjesama jer je gotovo pa „izmislio“ njemačku romantičku solo-pjesmu, no pisao je i simfonije, komorna djela, glasovirske komade opere, mise... Pred kraj života njegova su djela našla veću publiku, ali umro je u 32. godini kao „velika nada.“

Schubert je od mladosti bio odličan violinist, a tijekom 1816. posebno se posvetio skladanju za violinu. Napisao je plesove za violinu solo i tri sonate za violinu i klavir; Sonate  su postumno objavljene kod Diabellija kao Sonatine, jer se smatralo da će to zvučati privlačnije amaterskoj publici i bolje se prodavati. Prva Sonata pokazuje gracioznost i jednostavnost, s ponekim burnijim dijelom; početak obilježava unisona tema klavira i violine, u tečnim razlomljenim trozvucima; drugi je ljupka minijatura, trodijelna pjesma koju pokreće klavir, a treći rondo koji donosi radost međusobnog izmjenjivanje tema. Schubert je svoje sonate za violinu pisao u počast Mozartu te one i pokazuju da je pazio na zvukovnu ravnotežu, ujednačenost.

Sergej Prokofjev (Sontsovka, danas Krasnoje, 1891. - Moskva, 1953.) glazbu je počeo učiti od majke pijanistice, zatim je bio učenik Glièrea te Ljadova i  Rimski-Korsakova na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu. Uz kompoziciju, studirao je i klavir i dirigiranje i dobio nagradu „Anton Rubinstein“ za svoj diplomski koncert na kojem je svirao vlastiti 1. klavirski koncert. Nakon ranih suradnji s koreografom Djagiljevom u Londonu, Prokofjev odlazi na turneje u Japan i SAD te za Čikašku operu piše uspješnu komičnu operu Ljubav za tri naranče. Dvadesetih godina i početkom tridesetih uglavnom živi u Parizu i plodno sklada, a 1936. vraća se u Moskvu. Djelo Peća i vuk postiže veliki uspjeh, kao i njegova glazba za filmove Sergeja Ejzenštejna. Opera Rat i mir bit će izvedena tek postumno, a unatoč povremenom skladanju socrealističkih djela po narudžbi, neka su njegova djela zabranjivana kao „nepodobna“. Napisao je sedam simfonija, koncerte, opere, balete i kantate, brojna djela za klavir;

Prokofjev nije pisao mnogo komorne glazbe – Sonatu za violončelo (drugu nije dovršio), Pet melodija za violinu i klavir i dvije sonate za isti sastav.

Sonatu br. 2 za violinu i klavir izvorno je namijenio flauti, u ljeto 1943., koje je proveo u Alma-Ati, kamo se sklonio od ratnih nemira. U to je doba pisao je glazbu za Ejzenštejnov film Ivan Grozni, no poželio je napisati i sonatu „nježnoga, tečnog klasičnog stila“. Teme je navodno skicirao mnogo prije, inspiriran francuskim flautistom Georgesom Barrèreom.

 Sonatu za flautu u D-duru dovršio je u Permu, a violinist David Ojstrah nagovorio ga je da je preradi u Sonatu za violinu i pritom mu pomogao. Prvi stavak, duge, nježne melodije, neoklaično gleda prema glazbi starijih razdoblja, uz novije harmonije; drugi je stavak više divlji, uz poneke pučke elemente i burna strmoglavljenja i značajke onoga što katkad nazivaju Prokofjevljevim sarkazmom. Treći je stavak više impresionistički, čak s elementima bluesa, a četvrti nestrpljiv, slavljenički.

Antonín Dvořák (Nelahozeves, 1841. – Prag, 1904.) bio je u mladosti mesarski šegrt, zatim orguljaš, violist u manjim orkestrima i učitelj. Koncentraciju na skladateljski rad omogućile su mu austrijske stipendije za skladatelje, a dodijelio mu ih je žiri u kojem su bili i Hanslick i Brahms – potonji ujedno Dvořákov uzor i skladatelj koji ga je preporučio svojem izdavaču. S Brahmsom je dijelio sklonost bogatoj, apsolutnoj glazbi, simfonici, ali i komornoj glazbi. S druge je strane svoj kasnoromantičarski stil često bojio nacionalnim koloritom i pjevnim

melodijama tradicijskog utjecaja. Dugo nije želio napustiti Češku i preseliti se u Beč, koji je bio glazbeno središte, i inzistirao je na tomu da naslovi i druge oznake u njegovim izdanjima uvijek budu napisani i na češkome, ne samo na njemačkome. Poslije je ipak živio tri godine u New Yorku – navodno je pristao na posao ravnatelja na novom njujorškome Nacionalnom konzervatoriju samo pod uvjetom da talentirani studenti indijanskog i afroameričkog podrijetla, koji si nisu mogli priuštiti školarinu, studiraju besplatno.

Romanca u f-molu je minijatura koju je Dvořák napisao 1877., preradivši polagani stavak neobjavljenoga gudačkog kvarteta, prema predlogu izdavača Simrocka. Djelo ima nježan orkestralni uvod, a muzikolog i stručnjak za Dvořáka, Otakar Šourek, zapisao je da glavna tema, pjevnog i suzdržanoga karaktera, nekim svojim harmonijskim aspektime podsjeća na Dvořákovu raniju, ali kratkotrajnu opijenost Wagnerom.

Edvard Hagerup Grieg (Bergen, 1843. – 1907.), utemeljitelj je norveške nacionalne škole u glazbi, poznat po lirskom izričaju. Klavir je najprije učio od majke, poslije na Konzervatoriju u Leipzigu. Pučku je glazbu počeo otkrivati od norveškoga skladatelja Rikarda Nordraaka. Autor je, između ostaloga, lirskih komada za klavir s kasnoromantičkim harmonijama, scenske glazbe za Peera Gynta, pjesama, simfonijskih plesova.

Grieg je napisao tri sonate za violinu i klavir i sam ih klasificirao: Prva je „naivna i razvučena“; Druga „nacionalnog tipa“; a Treća „otvara nove horizonte.“ Između Druge i Treće prošlo je gotovo dvadeset godina i bilo je to zadnje komorno djelo koje je skladao, 1886., 1887. Najzahtjevnija je od triju sonata, iako možda i najizvođenija; donosi manje pučkih elemenata i više ekspresivnosti i mračnih elemenata, a i „junačkih“ trenutaka u smjeru Beethovena, na koje upućuje i tonalitet, c-mol. I ovdje se pojavljuje poznati „Griegov motiv“ – figura od tri tona; drugi je malu sekundu niži od prvoga, a treći još za veliku tercu niži (kao na početku Klavirskoga koncerta). Grieg je sudjelovao u praizvedbi 1887., u Leipziškome Gewandhausu, a violinu je svirao Adolph Brodsky. Sonatu je posvetio slikaru Franzu von Lehnbachu, a prvih 1.500 primjeraka nota prodalo se vrlo brzo. Muzikolog Rune J. Andersen za Sonatu je zapisao da sadržava „univerzalne i nacionalne elemente stopljene u nešto duboko osobno i posebno griegovski.“

--