Camerata RCO

PROGRAM:

Nino Rota: Nonet

Allegro

Andante

Allegro con spirito

Canzone con variazioni

Vivacissimo

Johannes Brahms: Serenada br. 1 u D-duru, op. 11 

Allegro molto

Scherzo. Allegro no troppo – Trio

Adagio non troppo

Menuetto I – Menuetto II

Scherzo. Allegro – Trio

Rondo. Allegro

 

Ansambl:

Marc Daniel van Biemen - violina, Santa Vižine - viola, Maartje-Maria den Herder - violončelo, Lucia Mateo Calvo - kontrabas, Luna Vigni – flauta, Alexander Krimer - oboa, Hein Wiedijk - klarinet, Emile Souvagie - klarinet, Jos de Lange - fagot, Jasper de Waal - rog

--

 

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

Nino Rota (Giovanni Rota Rinaldi, Milano, 1911. – Rim, 1979.) po nekima je od svojih brojnih glazbenih djela toliko poznat da su posve zasjenila sva ostala: Rota je napisao glazbu za oko 150 filmova, među kojima i za Fellinijeve filmove i za Kuma Francisa Forda Coppole (a za taj film i jednu od najpoznatijih svjetskih melodija, koja je poslije dobila i engleski tekst, pod naslovom „Speak Softly, Love“). Osim vješte i eklektične filmske glazbe, skladao je doista mnogo: deset opera, tri simfonije, glazbu za balet i dramska djela, komorne i brojne zborske skladbe, tri klavirska koncerta, ali i koncerte za violončelo, kontrabas, trombon, fagot, harfu.

Skladao je odmalena, okružen glazbom jer mu je majka bila pijanistica, a prije 15. rođendana već je napisao jednu operu i jedan oratorij. Glazbu je najprije učio u Milanu i Rimu, a zatim, prema savjetu Artura Toscaninija, odlazi na Institut Curtis u Philadelphiji, gdje upoznaje glazbu Georgea Gershwina, „američku pjesmaricu“, glazbu američkih filmskih skladatelja. U Italiji je potom ravnao Školom za glazbu u Bariju, koju je i sam bio pohađao. Za talijanski film sklada od 1933., ali paralelno piše opere i druga djela. Godine 1952. započinje legendarnu tridesetogodišnju suradnju s Federicom Fellinijem, na filmovima kao što su La Dolce vita, La strada i Amarcord, a surađivao je i s režiserima Viscontijem i Zeffirellijem. Za glazbu iz Kuma dobio je nagradu „Grammy“, a za glazbu iz filma Kum II. dobio je 1975. nagradu „Oscar.“

I njegov ne-filmski opus karakterizira eklektičnost, spoj talijanske i klasične glazbe s američkim utjecajima i u nizu žanrova; kao i pamtljive melodije, jednostavnost, sažetost, humor i - gesta. Nonet je Rota napisao 1959., no potom ga je još petnaestak godina dorađivao. Noneti nisu česti, ali za isti sastav – flautu, obou, klarinet, fagot, rog, violinu, violu, violončelo i kontrabas –  iste je godine nonet napisao i Bohuslav Martinů.

Rotino je djelo opsežno, u pet stavaka koji donose raznolika, kontrastna raspoloženja – bezbrižnost, melodramu, šaljivost, mahnitost, uvijek uz zahtjeve za virtuoznošću. Ili, kako je napisao Alan Young s portala Lucid Culture (pišući o snimci Noneta): „ansambl raščlanjuje junačku simfonijsku dramu uz plesne proslave i suptilan zaokret prema nelagodi, prije no što dobri momci pobijede.“

Johannes Brahms (Hamburg, 1833. – Beč, 1897.) glazbu je počeo učiti u rodnome gradu, a od 12. godine već je i sam podučavao i nastupao, svirajući klavir. Smatra se da je danas poznati Brahmsov opus možda tek trećina djela koja je doista napisao, jer često je uništavao djela kojima nije bio zadovoljan, naročito mladenačka. Nastojeći ga potaknuti, cijenjeni violinist i Brahmsov prijatelj Joseph Joachim šalje skladatelja Franzu Lisztu i Robertu Schumannu. Pokazat će se da s Lisztom nije imao mnogo zajedničkoga, a poslije će postati i slavni oponenti, jer Brahms će biti smatran predstavnikom klasicista, historista, a Liszt novonjemačke škole (s Wagnerom). Ipak, Schumann ga odmah prihvaća i potiče na skladanje, piše o njemu, a Brahms se odmah sprijateljuje i sa Schumannovom suprugom Clarom, pijanisticom i skladateljicom – njihov je odnos Brahmsovim biografima bio neiscrpan izvor spekulacija, naročito nakon Schumannove smrti 1856.

Brahms je napisao četiri simfonije, Koncert za violinu, Njemački Rekvijem, gotovo 200 solopjesama, djela za soloklavir te brojna komorna djela – gudačke i klavirske kvartete i kvintete, sekstete, sonate za violončelo, komornu glazbu s klarinetom. Njegova djela često se nazivaju klasicističkima, akademskima, ali uz romantičke strasti; s druge strane, govoreći uz stogodišnjicu Brahmsova rođenja, „otac atonalitetnosti“ Arnold Schönberg nazvao ga je i „velikim inovatorom glazbenog jezika, koji je, zapravo, bio vrlo progresivan.“

 

Prije većih inovacija po kojima je poznat danas, mladi Brahms je napisao dvije Serenade, op. 11 i op. 16. Serenada, op. 11, prvo je njegovo objavljeno orkestralno djelo, prvo bez klavira. Praizvedba je bila u Hannoveru 1860., a skicirao ga je u godinama prije toga, u Detmoldu, dok bi preko zime predavao glazbu na dvoru kneza Leopolda III.

Serenada, op. 11., jedno je od onih djela kojim skladatelji pogledavaju prema generacijama autora koje su stvarale prije njih te je ona Brahmsov naklon  serenadama i simfonijama Mozarta, Haydna, Beethovena i Schuberta. Njegov je naklon ipak propušten kroz romantički filter i prošireni harmonijski jezik. Svojim pristupom starim oblicima stvorio je radosni, čak pastoralni, prvi stavak u klasičnome sonatnom obliku, koji ima i neke elemente pučkoga plesa, zatim tmurniji scherzo, idilu sporo-raspjevanog trećeg stavka, odmjerene menuete i svečani scherzo te, na kraju, očekivano slavljenički rondo. Brahmsu se činilo da praizvedba nije dobro prošla, no, kako je poslije svjedočio, „na kraju, pljesak nije posustajao dok nisam izišao pred publiku i poklonio se.“
Serenada je u prvoj inačici bila za devetero glazbenika – još jedan nonet –  no Clara Schumann i Joseph Joachim nagovorili su Brahmsa da načini i inačicu za veći orkestar. Clara Schumann svojom je kolegijalnošću osigurala i da Brahmsovu Serenadu, br. 1., izvede Bečka filharmonija te time utrla put njezinoj popularnosti: Vlastiti je nastup s Filharmonijom uvjetovala izvedbom ove Brahmsove skladbe.

--

Fotografija (c) Hans Van Der Woerd

--