Dubrovački simfonijski orkestar

Pavle Zajcev, dirigent

Nicolas Altstaedt, violončelo

PROGRAM:

Sergej Prokofjev:

Simfonija br. 1 u D-duru op. 25, „Klasična“

Joseph Haydn:

Koncert za violončelo i orkestar u C-duru, Hob. VIlb:1

***

Ludwig van Beethoven:

Simfonija br. 8 u F-duru, op. 93

--

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

Sergej Prokofjev (Sontsovka, danas Krasnoje, 1891. - Moskva, 1953.) glazbu je počeo učiti od majke pijanistice, zatim je bio učenik Glièrea te Ljadova i  Rimski-Korsakova na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu. Uz kompoziciju, studirao je i klavir i dirigiranje i dobio nagradu „Anton Rubinstein“ za svoj diplomski koncert na kojem je svirao vlastiti 1. klavirski koncert. Nakon ranih suradnji s koreografom Djagiljevom u Londonu, Prokofjev odlazi na turneje u Japan i SAD te za Čikašku operu piše uspješnu komičnu operu Ljubav za tri naranče. Dvadesetih godina i početkom tridesetih uglavnom živi u Parizu i plodno sklada, a 1936. vraća se u Moskvu. Djelo Peća i vuk postiže veliki uspjeh, kao i njegova glazba za filmove Sergeja Ejzenštejna. Opera Rat i mir bit će izvedena tek postumno, a unatoč povremenom skladanju socrealističkih djela po narudžbi, neka su njegova djela zabranjivana kao „nepodobna“. Napisao je sedam simfonija, koncerte, opere, balete i kantate, malo komorne glazbe, ali i brojna djela za klavir.

Svoju prvu, „Klasičnu“ simfoniju pisao je tijekom revolucionarne 1917. godine, no previranja ga, po dnevnicima sudeći, nisu previše brinula. Zapisao je da želi otići iz grada i „u zelenilo, gdje može raditi i šetati“, skladati „bez klavira“, kao pravi znalci. U doba kada su u modi velike i grandiozne simfonije, Prokofjev se okreće klasičkih uzorima, prvenstveno Mozartu, i piše zaigrano, sažeto djelo u kojem starim oblicima daje nove harmonije i boje. U dnevnik je također zapisao da će profesori i glazbenici koji se čvrsto drže klasike zacijelo biti zgroženi i reći „on čak ni Mozarta nije mogao pustiti da počiva u miru, već ga bocka svojim prljavim rukama, zagađujući čisto klasičko biserje užasnim prokofjevljevskim disonancama.“

Nakon triju lepršavih stavaka, s gavottom umjesto menueta, finale koji je najprije napisao  učinio mu se preteškim. Novu inspiraciju dobio je od muzikologa i skladatelja Asafjeva koji mu je rekao da je ruska glazba lišena vedrine pa je Prokofjev odlučio napisati nov, živahan, bezbrižan stavak „ispunjen durskim trozvucima“, a dnevniku je povjerio: „samog sam sebe grlio od oduševljenja dok sam ga skladao!“

Franz Joseph Haydn (Rohrau, 1732. – Beč, 1809.) jedan je od predstavnika „svetog“ trojstva klasične i klasičke, bečke, glazbe, uz Mozarta i Beethovena. Ujedno je smatran i „najrazboritijim i najuravnoteženijim od skladatelja“, kako je zapisao pisac Erik Tarloff, „a njegove su namjere uvijek jasne.“ Joseph Haydn proveo je trideset godina u službi obitelji Esterházy, našavši tamo svoj odgovor na dilemu mnogih skladatelja: stalno zaposlenje i rad po zapovijedi, ili slobodnjačko stvaranje uz egzistencijalne rizike. Prije rada na imanju Esterháza, gdje je bio od 1761. do 1790. godine, Haydn je bio cijenjeni skladatelj–slobodnjak u Beču. I tada je, a i u plemićkoj službi, kao dvorski kapelnik, pisao doista mnogo: između ostaloga, 104 simfonije, 83 gudačka kvarteta i 32 komada za mehaničke satove (Flötenuhr, stolni, ili veći ukrasni sat koji sadržava mehaničke orgulje, čiji se zvuk mogao „programirati“).

Od Haydna se, između ostalog, očekivalo i da piše koncerte za članove dvorskog orkestra: Prvi koncert za violončelo i orkestar, u C-duru, Hob. VIIb:1, Haydn je napisao za dugogodišnjeg prijatelja i svoje kumče, Josepha Franza Weigla, violončelista Orkestra Esterháza. Gudačkom orkestru dodao je oboe i rogove, a dionicu oboe razdvojio od one violinske. Koncert čine ritmični prvi stavak u kojem se tema stalno vraća kao u ritornellu, mirni, lirski drugi stavak i završni, u kojem je Weigl, poznat po tonu i virtuoznosti, dobio priliku da pokaže svu tehničku spremnost.

Djelo se smatralo izgubljenim do 1961. kada ga je u Pragu našao muzikolog Oldřich Pulkert. Identifikaciji je pomoglo što je Haydn uredno sastavljao popise svojih djela i glazbenih tema. Dvadesetostoljetna premijera koncerta održana je 1962. u izvedbi orkestra Čehoslovačkog radija, pod ravnanjem Charlesa Mackerrasa sa solistom Milošom Sádlom.

Haydn je neko vrijeme bio učitelj Ludwiga van Beethovena (Bonn, 1770. – Beč, 1827.), kada je Beethoven drugi put iz Bonna došao u Beč, 1792., i ondje ostao. Čini se da se baš nisu slagali i da je Haydn bio previše zauzet drugim obvezama te je Beethoven čak izjavio da od Haydna nije naučio ništa. Navodno je učitelju zamjerio i kritičnost spram Klavirskog trija, op. 1 br. 3., ali mu je ipak, ubrzo nakon toga, posvetio Sonate, op. 2.

Predstavnik bečke klasike, ali na razmeđi klasike i romantizma, simbol umjetnika koji ustraje na svojim načelima i u teškim prilikama, Beethoven je također bio, kako je zapisao Yehudi Menuhin, „div neshvatljiv većini smrtnika, zbog svoje beskompromisne moći i neudvorničkog pristupa i glazbi i ljudima“.

Mladi Beethoven bio je poznat po pijanističkom umijeću, a potpomagali su ga prijatelji, predstavnici plemstva, kojima su djela često i posvećena. Već od 1795. osjeća smetnje sa sluhom i s vremenom mora odustati od javnih nastupa, no kasniju izolaciju nadoknađuje iznimno razvijenom glazbenom maštom i visokim tehničkim standardima. Uobičajeno je njegov opus dijeliti na tri faze, prvu do otprilike 1802. godine, kada proživljava krizu zbog gubitka sluha i neizvjesne budućnosti, srednju, u kojoj piše ambiciozna, tzv. "herojska" djela, i treću, od oko 1815., koju nazivaju i više „duhovnom“, meditativnom fazom. Franz Liszt nazvao je tri razdoblja Beethovenova stvaralaštva ukratko l'adolescent, l'homme, le dieu (mladić, muškarac, bog).

Osma od devet legendarnih Beethovenovih simfonija, koje su zadale temelje našem shvaćanju te glazbene vrste, često ostaje u sjeni poznatijih autorovih skladbi. Nakon velikih, za ono doba eksplozivnih djela, u ovoj se simfoniji, donekle, vratio korijenima, manjim gabaritima, Haydnovu nasljeđu. Vjerojatno je prve skice pisao misleći da će to biti klavirski koncert, no ipak je, 1812. u Linzu, napisao simfoniju, u F-duru. Neobično je što orkestar odmah skače u glavnu temu, bez uvoda i pripreme; tema je poslije proširivana punktiranjem, skokovima, ritamski poigravanjem koje obilježava cijelo djelo. Nema uobičajenoga polaganog stavka,  a na drugom je mjestu Allegretto scherzando, za koji se, zbog „tikatakanja“ šesnaestinki smatralo da parodira metronom, no ta je naprava u uporabi tek od 1815. S obzirom na povratak simfonijskim tradicijama, ne čudi što je treći stavak Menuet; u središnjem dijelu donosi ples ländler. Nakon relativno „suzdržanijih“ prvih triju stavaka, Finale pomalo iznenađuje svojim rastom, utrkivanjem do fortissima i trijumfa. Kada je skladatelj Carl Czerny upitao svojeg prijatelja Beethovena zašto je Osma simfonija manje popularna od njegove Sedme, Beethoven je odgovorio: „Zato što je mnogo bolja.“

--

Fotografija Nicolas Altstaedt (c) Marco Borggreve