Eckart Runge, violončelo

Martina Filjak, glasovir

Gordan Tudor, saksofon

 

PROGRAM:

A. Piazzolla:

4 godišnja doba Buenos Airesa (arr. E.Runge)

Invierno (Zima)

Primavera (Proljeće)

G. Gershwin:

Tri Preludija za saksofon i klavir (arr. M. Shaposhnikova)

Allegro ben ritmato e deciso

Andante con moto

Agitato

N. Kapustin:

Elegija i burleska za violončelo i klavir

G. Tudor:

Sonata za saksofon i klavir

Larghetto / Allegro melancolico

Lento lontano

Vivace mesmerico / Andantino

Presto estatico

A. Piazzolla:

Grand Tango, za violončelo i klavir

A. Piazzolla: 

4 godišnja doba Buenos Airesa (arr. E. Runge)

Verano (Ljeto)

Otoño (Jesen)

--

 

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

George Gershwin (New York, 1898. – Los Angeles, 1937., rođen u Brooklynu kao Jacob Gershovitz) često je surađivao sa starijim bratom Irom, tekstopiscem, a u njegovo se doba govorilo da katkad napiše i šest pjesama u jednome danu. Rano je počeo skladati, radeći jedno vrijeme kao „song plugger“ (izvođač koji na licu mjestu svira skladbe koje su autori donijeli izdavaču) za izdavača Remicka. Zatim se osamostalio: prve uspjehe imao je 1917., a 1919. godine „probio“ se velikim hitom Swanee. Pisao je revije i mjuzikle, od kojih su mnogi danas zaboravljeni, ali su ih pojedinačne pjesme nadživjele, postajući velikim jazz-, ali i pop-hitovima. Njegova opera Porgy i Bess danas se smatra klasikom, a pisao je i instrumentalna djela, kombinirajući popularne melodije s bogatom orkestracijom i jazz-harmonijama i ritmovima. Među njegovim štovateljima bio je i otac dvanaesttonske tehnike Arnold Schönberg, a kada je Gershwin zamolio Mauricea Ravela za poduku iz orkestracije, ovaj mu je odvratio da njemu poduka – nije potrebna. Njegova su najpoznatija djela Porgy i Bess, mjuzikli Lady, Be Good!, Funny Face, Girl Crazy (odakle je pjesma The Man I Love), pjesme iz brojnih filmova, preludiji za glasovir, Rhapsody in Blue te Amerikanac u Parizu, za orkestar.

George Gershwin namjeravao je napisati 24 preludija za klavir, napisao je šest, a objavio tri – ujedno jedina djela za solo-klavir objavljena za njegova života, koja je praizveo 1926. Poslije ih je Jascha Heifetz obradio za violinu i klavir. Ovu inačicu, jednu od brojnih, načinila je Margarita Shaposhnikova / Šapošnikova (Saratov, 1940.), ruska klarinetistica i saksofonistica zaslužna za uvođenje nastave saksofona na Institutu Gnjesin u Moskvi. Prvi Preludij započinje „šaljivim“ motivom, poput bluesy uzvika, koji obilježava cijeli stavak, a dijalog instrumenata postupno je začinjen i brazilskim ritmovima. Drugi je preludij Gershwin zamislio kao „blues uspavanku“, dok Treći donosi zaigrano razbuđivanje sve do završnog uzlaznoga glissanda.

Ruski skladatelj koji je rođen u Ukrajini, a djetinjstvo proveo u Kirgistanu, Nikolaj Kapustin (Horlivka, 1937. – Moskva, 2020.) autor je više od 150 djela, mahom nepoznatih Zapadnoj publici. Među njima je nekoliko klavirskih koncerata i 20 klavirskih sonata, brojna djela komorne glazbe, a Kapustin je naročito bio posvećen spajanju jazza i klasične glazbe. Počeo je kao klasični pijanist i studirao u Moskvi u klasama Rubaka i Goldenweisera. S vremenom je razvio interes za improvizaciju i jazz („mislim da Goldenweiser nikada nije ni čuo riječ 'jazz'“, rekao je poslije), naročito nakon što je čuo koncert pijanista Dwikea Mitchella. Niz godina svirao je u sovjetskim orkestrima zabavne i „lakše“ glazbe: u Orkestru Olega Lundstrema, što je nazvao „svojim drugim konzervatorijem“, Orkestru Borisa Karamiševa i Ruskome državnom filmskom orkestru.

Godine 1999. Kapustin je napisao tri kraća komada za violončelo i klavir, Burlesku, Elegiju i „Nearly Waltz“ („Skoro pa Valcer“). Prva dva stavka na ovom programu su: Elegija, očekivano nostalgičnoga prizvuka, i Burleska, vedar dijalog instrumenata, koji spaja elemente jazza i lirski romantične linije. Pijanist Frank Dupree, koji je snimio više Kapustinovih njegovih djela, rekao je da Kapustin „spaja elemente jazza i bluesa s glazbom Šostakoviča, Prokofjeva, Rahmanjinova i Schnittkea“ i da je to „glazba američkih utjecaja i ruskog obrazovanja.“

Gordan Tudor, skladatelj i saksofonist, svoju je Sonatu za alt-saksofon i klavir napisao 2022., a praizveli su je u Sisku Goran Jurković i Danijel Detoni, kojima je posvećena. Na njihov je poticaj djelo i nastalo, jer upozorili su autora da u saksofonističkoj literaturi nedostaje ozbiljnih djela kao što su sonate.

U svojem kritičkom osvrtu na praizvedbu Sonate, za portal glazba.hr, Valerija Vranješ je zapisala: „Rezultat je stilski zanimljiva i raznovrsna skladba, bogata brojnim utjecajima glazbenog nasljeđa prethodnih stoljeća, koje je sâm skladatelj odlično i balansirano izrazio tako da djelo publici istovremeno zvuči blisko, melodično, a opet svježe i moderno. (…) Nova skladba Gordana Tudora svakako predstavlja odličnu ravnotežu starijih i suvremenijih glazbenih stilova; zadržana je jasnoća glazbenog oblika i melodije, uz korištenje modernijih i slobodnijih harmonijskih rješenja unutar kojih se još uvijek čuje da imaju uporište u tonalitetnosti.”

Ástor Piazzolla (Mar del Plata, 1921. – Buenos Aires, 1992.) rođen je u Argentini, a poslije se s obitelji preselio u njujoršku četvrt Little Italy. Iako je ondje slušao američki jazz i pop, ostao je u dodiru s argentinskom glazbom svirajući bandoneón – vrstu „dugmetare“ popularne u Argentini i Urugvaju, koju je u 19. stoljeću u Njemačkoj izumio Heinrich Band. Od 1936. do 1944. svirao ga je u tango-orkestru u Buenos Airesu, no zanimala ga je i klasična glazba: upoznao je Arthura Rubinsteina koji ga je doveo do budućeg profesora, Alberta Ginastere. Studij je Piazzolla nastavio u Parizu, u klasi legendarne Nadije Boulanger, no upravo ga je ona potaknula da se vrati tangu.

Vrativši se u domovinu, Piazzolla je stvorio jedinstvenu kombinaciju tanga, jazza i klasične glazbe, poslije prozvanu tango nuevo, odmičući se od tradicionalnog zvuka. Ovaj je novi žanr izvrsno prihvaćen diljem svijeta, no isprva je ogorčio argentinske tradicionaliste koji su se bunili. Navodno su ga nekom prilikom zbog toga čak fizički napali na ulici, neki su ga taksisti odbijali voziti i slično, no na kraju je postao argentinskim nacionalnim junakom. Velik uspjeh njegova scenskog djela María de Buenos Aires 1968. potvrdio je popularnost novog žanra, a Piazzolla je napisao više od 750 kompleksnih i tangom obojenih skladbi, često za svoj Quinteto Tango Nuevo (violina, gitara, glasovir, kontrabas, bandoneón).

Tango je za njega, rekao je, “uvijek bio više za uši nego za stopala.”

Le Grand Tango, ili El gran tango, također je napisao u svojem stilu  „tango nuevo.“ Objavio ga je 1982., u Parizu, otud i francuski naziv, a skladao ga je za Mstislava Rostropoviča, koji ga je prvi put odsvirao tek 1990. Jednostavačna skladba ima tri jasna dijela – „tempo di tango“; slobodniji „libero e cantabile“ i šaljivi, ali i tehnički zahtjevan „giocoso“.  

Četiri godišnja doba Buenos Airesa / Cuatro Estaciones Porteñas Ástor Piazzolla nije zamislio izravno programski, nije napisao sonete poput Vivaldija, a ta četiri djela zapravo nije zamislio niti kao cjelinu (iako ih je poslije katkad izvodio zajedno). Nastajala su u duljem razdoblju, od 1964. do 1970., za Piazzollin Quinteto Tango Nuevo (violina, gitara, glasovir, kontrabas, bandoneón). Španjolski pridjev „porteño” odnosi se za nešto, ili nekoga, iz lučkoga grada, ali najčešće na nešto, ili nekoga, iz Buenos Airesa.

Najprije je nastalo Ljeto, 1964., kao scenska glazba za komad Melenita de oro, zatim, nekoliko godina poslije, improvizacijama otvorena Jesen snažnih akcenata i kontemplativnog srednjeg dijela, tugaljiva Zima čiju smrznutost prekida brzi tango i na kraju nostalgično, katkad i mračno Proljeće. Piazzollina su Godišnja doba često obrađivana; Ove su Piazzolline skladbe već bile više nalik koncertima od ostalih njegovih djela jer imaju razvijene solističke pasaže, a razne obrade to su u različitoj mjeri naglašavale.