Kajana Pačko, violončelo

Danijel Detoni, glasovir

 

PROGRAM:

Dubravko Detoni:

Assonance 1, za violončelo i klavir

 

Ludwig van Beethoven:

Prva sonata za klavir i violončelo u F-duru, op. 5, br. 1

Adagio sostenuto-Allegro

Rondo. Allegro vivace

 

Johannes Brahms:

Šest pjesama (obrada Norbert Salter/David Geringas)

Feldeinsamkeit, op. 86/2;

Wie Melodien, op. 105/1;

Sapphische Ode, op. 94/4;

Wiegenlied, op. 49/4;

Liebestreu, op. 3/1;

Minnelied, op. 71/5

 

Dora Pejačević:

Sonata u e-molu za violončelo i klavir u e-molu, op. 35

Allegro moderato

Scherzo. Allegro

Adagio sostenuto

Allegro comodo

--

 

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

  

Hrvatski skladatelj, pijanist i pisac Dubravko Detoni (Križevci, 1937.) autor je 170 opusa orkestralne, komorne, solističke, vokalne i elektroničke glazbe, niza multimedijskih projekata i eksperimenata, trinaest knjiga poezije, proze, eseja, dnevnika i putopisa, serijâ radijskih i televizijskih emisija, mnogobrojnih koncertnih i diskografskih komentara te dugogodišnji suradnik Dubrovačkih ljetnih igara (od 2000. do 2010. godine). Za svoj iznimno plodan i uspješan rad dobio je četrdesetak glazbenih nagrada i priznanja, kako u domovini tako i u inozemstvu („Vladimir Nazor“, „Josip Štolcer Slavenski“, šest „Porina“, među kojima i onaj za životno djelo, „Zvono Lotrščak“, nagrade Matice hrvatske i JRT-a, „Grand Prix“ 6. pariškog bijenala mladih, „Premio Italia“, UNESCO-ova nagrada, „Bedřich Smetana“ itd.). Djela su mu izvođena na svim kontinentima, na najvažnijim svjetskim festivalima, tiskana u domovini i inozemstvu te objavljena na 66 diskografskih izdanja. U njima se podjednako služi klasičnim instrumentarijem i tekovinama elektroničke glazbe, a u težnji za obogaćivanjem zvuka i proširivanjem izražajnih mogućnosti često kombinira oba zvukovna izvora.

Uz skladbu ASSONANCE 1 autor je zapisao sljedeće: „Djelo je nastalo u Zagrebu, 1968., a praizveli su ga 25. 10. iste godine violončelist Marijan Jerbić i skladatelj, na Jugoslavenskoj muzičkoj tribini u Opatiji. Isti izvođači izveli su ga 26. 7. 1970. na Dubrovačkim ljetnim igrama, prigodom prvog javnog nastupa ACEZANTEZ-a; trombonist Kiril Ribarski i pijanistica Milica Šperović-Ribarski svirali su ga na istom festivalu 29. 7. 1982. te ponovno u Dubrovniku 25. 9. iste godine. U novom su ga stoljeću nekoliko puta izvodili violončelistica Petra Kušan i pijanist Danijel Detoni, a i niz mladih glazbenika. Skladba tvori prvi dio istoimenog triptiha u kojemu se još nalaze Assonance 2 za violončelo i orkestar te Assonance 3 za tri violončela. 

Assonance 1 donio je svojem autoru pregršt domaćih i inozemnih nagrada, među njima i „Grand Prix“ Šestoga pariškog biennala (1969.). U njemu se, kao i u ostala dva djela iz ciklusa, ispituju dvije temeljne pojave naznačene samim naslovom. To je najprije prizvuk, odjek, reakcija tišine na netom prekinuto, zaustavljeno zvučanje. A zatim, posuđeno iz poetike, istraživanje nepotpunih srokova više linija što se svojom nesinkronošću među sobom nadopunjuju. Zapis djela strogo je fiksiran, makar se često doima kao improvizacija; u njemu se ispituju mogućnosti sve izvornijeg ogledavanja i pretapanja tona i šuma. Desetak kontrastnih dijelova skladbe efektno je spojeno u nedjeljivu cjelinu, u kojoj su vidljivi napori traganja za nekim novim vidovima instrumentalnog virtuoziteta.“

Ludwig van Beethoven (Bonn, 1770. – Beč, 1827.) istovremeno je i predstavnik Bečke klasike i autor na razmeđi klasike i romantizma, a njegova djela ujedno znak početka mnogih elemenata u glazbi. Postao je simbolom umjetnika koji ustraje na svojim načelima i u teškim prilikama te je bio, kako je zapisao Yehudi Menuhin, „div neshvatljiv većini smrtnika, zbog svoje beskompromisne moći i neudvorničkog pristupa i glazbi i ljudima“.

Mladi Beethoven bio je poznat po pijanističkom umijeću, a potpomagali su ga prijatelji, predstavnici plemstva, kojima su djela često i posvećena. Već od 1795. osjeća smetnje sa sluhom i s vremenom mora odustati od javnih nastupa, no kasniju izolaciju nadoknađuje iznimno razvijenom glazbenom maštom i visokim tehničkim standardima. Uobičajeno je njegov opus dijeliti na tri faze, prvu do otprilike 1802. godine, kada proživljava krizu zbog gubitka sluha i neizvjesne budućnosti, srednju, u kojoj piše ambiciozna, tzv. „herojska" djela, i treću, od oko 1815., koju nazivaju i više „duhovnom“, meditativnom fazom. Franz Liszt nazvao je tri razdoblja Beethovenova stvaralaštva ukratko l'adolescent, l'homme, le dieu (mladić, muškarac, bog).

 Iako je za violončelo napisao „samo“ pet sonata (a za violinu deset), Beethoven je njima ostavio važan trag u literaturi za ovaj instrument. U njima je, smatra se, često posezao za novime, dok je u violinskima razrađivao već osvojeni teritorij. Dvije sonate, op. 5, napisao je 1796. – radi se, dakle o ranim Beethovenovim djelima; posvetio ih je pruskome kralju Friedrichu Wilhelmu II., koji je svirao violončelo, a zapravo su mišljene za braću Duport, violončeliste s njegova dvora. Pomalo neobičan formalni raspored možda je nastao pod utjecajem Boccherinijevih djela; I u Sonati, op. 5, br. 1, koja je „vedrija“ od dviju ranih sonata, prije glavnog Allegra dolazi polagani uvod, kao da je zamjena za polagani stavak koji bi se očekivao poslije. Oba stavka koji slijede razigrani su i razrađeni, traže virtuoznost, drugi u plesnoj šest-osminskoj mjeri. Sonate, op. 5, važne su i po tome što njima počinje era „modernih“ sonata za violončelo, u kojim taj instrument više nije pratnja, odnosno dio continua.

Johannes Brahms (Hamburg, 1833. – Beč, 1897.) glazbu je počeo učiti u rodnome gradu, a od 12. godine već je i sam podučavao i nastupao, svirajući klavir. Smatra se da je danas poznati Brahmsov opus možda tek trećina djela koja je doista napisao, jer često je uništavao djela kojima nije bio zadovoljan, naročito mladenačka. Nastojeći ga potaknuti, cijenjeni violinist i Brahmsov prijatelj Joseph Joachim šalje skladatelja Franzu Lisztu i Robertu Schumannu. Pokazat će se da s Lisztom nije imao mnogo zajedničkoga, a poslije će postati i slavni oponenti, jer Brahms će biti smatran predstavnikom klasicista, historista, a Liszt Novonjemačke škole (s Wagnerom). Ipak, Schumann ga srdačno prihvaća i potiče na skladanje, piše o njemu, a Brahms se odmah sprijateljuje i sa Schumannovom suprugom Clarom, pijanisticom i skladateljicom – njihov je odnos Brahmsovim biografima bio neiscrpan izvor spekulacija, naročito nakon Schumannove smrti 1856.

Brahms je napisao četiri simfonije, Koncert za violinu, Njemački Rekvijem, gotovo 200 solopjesama, djela za soloklavir te brojna komorna djela – gudačke i klavirske kvartete i kvintete, sekstete, sonate za violončelo, komornu glazbu s klarinetom. Njegova djela često se nazivaju klasicističkima, akademskima, ali uz romantičke strasti; s druge strane, govoreći uz stogodišnjicu Brahmsova rođenja, „otac atonalitetnosti“ Arnold Schönberg nazvao ga je i „velikim inovatorom glazbenog jezika, koji je, zapravo, bio vrlo progresivan.“

Johannes Brahms ostavio je snažan trag svojim solopjesmama koje čine važan dio njegova opusa. Svoje lirske vokalne minijature počeo je pisati pod utjecajem melodija pučkih pjesama, a pisanje pjesama možda je potaklo i prijenos takvih melodija u njegov  instrumentalni opus. Napisao je oko dvije stotine solopjesama, koje, od opusa 3, kada mu je bila 21 godina, do op. 121 i 63 godine, pokazuju jedinstvo stila. S posebnom je pozornošću tražio tekstove za pjesme, ali rado je birao manje poznate autore. Pritom nije želio samo uglazbiti tekst, već stvoriti čvrstu formu, kao da je riječ o apsolutnoj glazbi, s kompleksnom klavirskom dionicom i naizgled jednostavnom, melodičnom vokalnom; možda su i zato ova istovremeno raskošna i suzdržana djela podatna za obrade. Brahms je i sam transkribirao svoja i tuđa djela, a iako u večerašnjem izdanju njegovih pjesama ne čujemo tekst, on možda i dalje utječe na ukupan glazbeni dojam.

Feldeinsamkeit doslovno znači „usamljenost u polju“, a tekst opisuje sanjarenje u prirodi, pod plavim nebom („mirujem u visokoj travi“; uz karakterističnu uzlaznu sekstu na početku melodije i tečnu pratnju), ali i odjeke mračnijih misli („kao da odavno već sam umro“). Sentimentalna Wie Melodien počinje s „poput melodija provlači mi se umom“, a da niti poslije ne doznajemo što se to točno provlači; raskošna melodija poslije je postala jednom od tema u Sonati za violinu, op. 100. Sapphische Ode – Sapfička oda – počinje dubokom, zaljuljanom melodijom sa sinkopiranom pratnjom i tekstom „ruže brah u noćnome vrtu“ i ostaje rafinirano jednostavno do ukrasima podcrtanoga kraja.  Brahmsova Uspavanka – Wiegenlied – svojom je dječjom i lijepom melodijom osvojila i mnogo više od koncertnih pozornica te, kako se kaže, živi vlastitim životom, no lijepo je katkad je vratiti u komorno ozračje. Liebestreu, op. 3/1,  jedno je od prvih Brahmsovih objavljenih djela uopće i jednostavne je, ali usrdne melodije. Radi se o dijalogu majke i kćeri koji počinje majčinim zazivom „o, utopi svoje tuge u dubokome moru, dijete moje“, dok Minnelied (Ljubavna pjesma) donosi nježnu ljubavnu liriku i počinje s „pjev ptica ljepše zvuči dok anđeo mojeg srca šumom luta.“

Pjesme su obradili Norbert Salter (1868. – 1935.), violončelist i impresario koji je živio u Budimpešti, Hamburgu i Beču – obrade je objavio 1896. i Brahms je vjerojatno za njih znao – pa David Geringas (1946.), violončelist, dirigent i legendarni profesor violončela u Berlinu.

Hrvatska skladateljica Dora Pejačević (Budimpešta, 1885. – München, 1923.) bila je podrijetlom iz plemićke obitelji - kći i unuka grofova, hrvatskih banova, Pejačevića, i kći mađarske barunice. Iznimno obrazovana, govorila je jezike, putovala, družila se s intelektualcima kao što je austrijski pisac Karl Kraus; skladala je od 12. godine, glazbu je učila sama pa privatno u Zagrebu, potom u Dresdenu i Münchenu. U Prvom svjetskom ratu angažirala se i kao njegovateljica ranjenika u svojem gradu, Našicama, ali u to doba mnogo i sklada te nakon Klavirskoga koncerta (1913.), piše Simfoniju u fis-molu, koja je praizvedena u Dresdenu 1920 i prva je, ili jedna od dviju prvih modernih hrvatskih simfonija. Njezin jedinstven opus obećavao je još mnogo, no umrla je ubrzo nakon poroda 1923., a umjesto cvijeća na sprovodu poželjela je da se daju prilozi za siromašne glazbenike.

Dora Pejačević ostavila je 58 opusa, kasnoromantičkih djela i djela koja čvrsto pripadaju europskoj glazbenoj Moderni. Uz veća djela redovito piše instrumentalne minijature, kao i solopjesme. Od mladosti je svirala violinu i klavir te su ljupka djela za taj sastav i među njezinim skladateljskim počecima; Akademkinja Koraljka Kos smatra i da je upravo prožimanje, izmjenjivanje velikih i malih glazbenih vrsta ključno za skladateljsku osobnost Dore Pejačević te u svojoj knjizi o skladateljici ocjenjuje: „Dok u skupini apsolutnih instrumentalnih oblika glazbeni govor Dore Pejačević zadivljuje visokom profesionalnom razinom, disciplinom i formalnom cjelovitošću, u drugoj je skupini skladateljica imala slobodniji prostor za intimne lirske iskaze, nesputanu igru mašte ili povremene proboje iz tradicionalnih obrazaca.“

Za violončelo i klavir Dora Pejačević je napisala jednu Sonatu, 1913., uz preinake 1915. Romantičko djelo koje temeljito rabi pjevne osobine violončela ima u trećem stavku i zanimljiv iskorak u 5/4 mjeru; Note Sonate objavio je Muzički informativni centar (MIC) iz kojega Sonatu ovako opisuju:  

„Prvi stavak krasi predivna glavna tema širokog melodijskog raspona, koja već neposredno nakon prvog iznošenja započinje sa svojim dramatičnim razvojem. Drugi stavak, Scherzo s Triom, nošen je duhovitim dvotaktnim motivom plesnog karaktera, a treći, Adagio sostenuto, topla je lirska meditacija, u velikom luku oblikovana savršena formalna cjelina s majstorski ostvarenom gradacijom i smirenjem. U sonatnom obliku pisan je i četvrti stavak sonate, Allegro commodo, čiji dinamični tok oživljava niz harmonijskih finesa i iznenađenja. Dionica glasovira koncipirana je u bogatom pijanističkom slogu. Posljednjih godina, Sonata za violončelo i glasovir Dore Pejačević zbog svoje umjetničke vrijednosti, bogate glazbene supstancije i majstorske formalne dispozicije postala je standardni dio repertoara mnogih poznatih europskih i svjetskih čelista.”

--

 

Fotografija (c) Ivan Lacković, Romano Grozić