Kristóf Baráti, violina

Komorni orkestar Mendelssohn

 

PROGRAM:

Felix Mendelssohn:

Simfonija za gudače br. 10 u h-molu

Wolfgang Amadeus Mozart:

Koncert za violinu br. 5 u A-duru, KV 219 

Allegro aperto

Adagio

Rondeau

Camille Saint-Saëns:

Introdukcija i rondo capriccioso, op. 28

***

Béla Bartók:

Divertimento, Sz. 113

Allegro no troppo

Molto adagio

Allegro assai

Béla Bartók:

Rumunjski narodni plesovi, Sz. 56

Bot tánc / Jocul cu bâtă

Brâul 

Topogó / Pe loc

Bucsumí tánc / Buciumeana 

Poarga Românească

Aprózó / Mărunțel 

--

 

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

Felix Mendelssohn Bartholdy (Jacob Ludwig Felix M., Hamburg, 1809. – Leipzig, 1847.) odrastao je u Berlinu uz salonska okupljanja koja je organizirala njegova majka. Od malih je nogu svirao klavir, violinu i violu, učio kompoziciju. Pohađao je Pjevačku akademiju (Singe-akademie) Karla Zeltera. U prostoru Akademije poslije je ravnao izvedbom ponovno otkrivene Muke po Mateju Johanna Sebastiana Bacha – skladatelja čija su ga djela fascinirala – omogućivši time 19. stoljeću upoznavanje opusa zaboravljenog i, smatralo se, “teškoga” genija.

S dvanaest je godina u Weimaru upoznao Goethea, koji ga je usporedio s Mozartom i podržavao u stvaranju. Na njegov rad utjecala je i sestra Fanny, također skladateljica, inspirirala su ga i putovanja po Italiji, Engleskoj i Škotskoj. Bio je glazbeni ravnatelj grada Düsseldorfa te zatim dirigent u Gewandhausu, u Leipzigu, gdje je bio i suosnivač Konzervatorija. Među Mendelssohnovim djelima, karakterističnima po osjećaju lakoće i melodičnosti te po tehničkoj istančanosti, ističu se brojne skladbe za klavir, simfonije, oratoriji, popularni Violinski koncert, klasicistički gudački kvarteti.

Mendelssohn je između 1821. i 1823. napisao 13 simfonija za gudače, zapravo sinfonia, djela po uzoru na klasičke pretke, kao što su Haydn i Carl Philipp Emanuel Bach, te uz mentorstvo svojeg učitelja Zeltera. Simfoniju br. 10 za gudače (pri čemu se i viole, neuobičajeno, dijele na prve i druge) tako je napisao sa samo 14 godina. Simfonija ima samo jedan stavak, no nije jasno je li mišljen kao zasebno djelo, ili su postojali još neki stavci koji su izgubljeni, jer su ostale imale po tri stavka. Mladenačko djelo u klasičnoj strukturi već pokazuje i dramatične zamahe kasnijeg skladatelja.

„Svijet koji je proizveo Mozarta svijet je koji vrijedi spasiti“, rekao je Franz Schubert. Bečki genij Wolfgang Amadeus Mozart (Salzburg, 1756. - Beč, 1791.) zacijelo je jedan od najcjenjenijih skladatelja u povijesti te su i detalji njegove biografije uglavnom vrlo poznati. Dobivši prvu poduku od oca, Leopolda, javno je nastupao od pete godine, odlazio na brojne turneje i navodno bio sklon lagodnom životu, uz koji je uvijek morao mnogo i raditi. Poznata je i priča da su u njegovu ljubavnom životu važne bile dvije sestre Weber, a u profesionalnome naručitelji glazbenih djela. Mozartova glazba ostaje nepresušnim vrelom inspiracije, a najkraće bi je se moglo opisati kao elegantnu i «varljivo laku». Čajkovski ga ja nazvao „glazbenim Isusom“, a Leonard Bernstein je rekao da „nijedan drugi skladatelj ne povezuje tako dobro formu i strast“. Mozart je u glazbenu povijest upisao simfonije, serenade, koncerte, opere, mise, Rekvijem, ali i komornu glazbu.

Većinu koncerata za gudačke soliste Mozart je napisao između 1773. i 1779., tako i Koncert za violinu i orkestar br. 5 u A-duru, KV 219, iz 1775., napisan nedugo prije njegova 20. rođendana. Mozart je koncerte za violinu skladao u Salzburgu – stoga nemamo pisama u kojima o njima piše svojoj obitelji koja je ondje živjela, kao što je slučaj s mnogim drugim skladbama. Vjerojatno ih je pisao za vlastitu izvedbu, u službi princa-nadbiskupa Colloreda. Svaki od tih koncerata bio je opsežniji i kompleksniji od prethodnoga i ovaj je, peti po redu, zadnji u nizu, opsežan i iznimno tehnički zahtjevan. Pisan je u A-duru, tonalitetu koji je Mozartu bio vrlo važan, a jedan je od najčešće sviranih violinskih koncerata. Solist kod Mozarta postaje, iz koncerta u koncert, sve važnijim te se u prvom stavku ovog Koncerta sve zaustavi da bi ušao solist, ubacujući svoj adagio u orkestralni allegro. Slijedi nježan, razrađeni adagio s pjevnom dionicom violine, a u trećem stavku, rondu, izmjenjuju se ugođaji –  glavni je dio menuet, ali među epizodama je i mračniji dio u kojem kontrabasi sviraju arco al rovescio (drvenim dijelom gudala), prije povratka vedrije teme, a po mahnitom središnjem odsjeku koncert je dobio i nadimak – „turski koncert.“

Camille Saint-Saëns (Pariz, 1835. – Alžir, 1921.) na Pariškom je konzervatoriju studirao orgulje i kompoziciju te se neuspješno natjecao za stipendiju „Prix de Rome“. Čest gost u glazbenim salonima, postao je prominentna figura pariškoga glazbenog života, poznat po svojoj svestranosti i znanjima o matematici, astronomiji, antičkim umjetnostima i prirodoslovlju, a objavio je i knjigu pjesama. Glasovit je bio i po talentu da odmah čita i svira sve skladbe s lista, improvizira te zapamti odsvirano. Bio je orguljaš u mnogim pariškim crkvama i plodan skladatelj, posebice inspiriran Mozartom, Beethovenom, a i Schumannom, tada još slabo poznatim u Francuskoj. U mladosti se posvećivao instrumentalnoj glazbi, a tek je kasnije napisao svoju iznimno uspješnu operu Samson i Dalila. Godine 1870. sudjelovao je u obrani Pariza (u Francusko-pruskom ratu), no za Pariške komune prebjegao je u London i ondje postao popularan izvođač.

Vrhunac skladateljstva dostiže djelima iz osamdesetih godina 19. stoljeća, Petim klavirskim koncertom, Drugim koncertom za violončelo i brojnim komornim djelima. Kasnije opere i druga djela danas se rijetko izvode. Neko je vrijeme bio predsjednik Nacionalnog društva za glazbu, koje je i osnovao, no poslije su ga preuzeli D'Indy i „Franckisti“. Saint-Saëns je bio poznat i po svojem neodobravanju Debussyjeve glazbe i drugih „avangardnijih“ tendencija, iako su mnogi štovatelji, pa i Ravel, smatrali da Saint-Saënsova glazba dijeli neke osobine s glazbom onih kojima se protivio.

Introdukciju je Saint-Saëns napisao 1863. i posvetio briljantnome španjolskom violinistu Pablu de  Sarasateu, za kojega je već bio napisao Koncert. U polaganome uvodu (andante malincolico) violinist/ica ima priliku posvetiti se izražajnosti i eleganciji, dugom melodijom i u uspavanom ozračju, koje se ipak malo po malo „budi.“ Nastavak, Rondo capriccioso, je virtuozan i ispunjen jurnjavom, s temom španjolskoga „štiha.“  Sarasate je djelo često izvodio, a i Bizet i Debussy napravili su vlastite obrade ove vrlo popularne skladbe.

Béla Bartók (Nagyszentmiklós, danas Sannicolau Mare, 1881. – New York, 1945.), nakon prve poduke od majke pijanistice, studira u Budimpešti klavir i kompoziciju. Sa dvadeset godina kao vrstan pijanist debitira u Budimpešti, gdje postaje i profesorom klavira, a uskoro počinje skupljati pučke pjesme, najprije u Mađarskoj, zatim i po drugim zemljama, često sa Zoltánom Kodályijem. Pučka će glazba snažno utjecati na njegov skladateljski opus, putem izravnog prijenosa, ili utjecaja na motivski rad, tonalitetnost, ritam, melodije, motivski rad.

Rana skladba Allegro barbaro najavljuje specifičan novi stil, uz klavir gotovo kao udaraljku, opera jednočinka Dvorac modrobradoga donosi nove boje i forme, a tijekom tridesetih godina naročito mnogo sklada, primjerice Mikrokozmos za klavir, sa specifičnim bugarskim ritmovima i bitonalitetnošću, te izdaje prikupljene pučke pjesme. U njegovu komornom opusu naročito su cijenjeni gudački kvarteti – 6. kvartet bio je zadnje djelo koje je napisao prije emigracije u SAD, 1940., inspirirano potresnim događajima u Europi 1939. Njegov kasniji opus vraća se većoj preglednosti i klasičkim uzorima, a njegova djela postaju sve popularnija, čineći ga jednim od najizvođenijih skladatelja 20. stoljeća.

Gudački Divertimento od Bartóka je naručio Paul Sacher, švicarski dirigent i pokrovitelj umjetnosti koji je svojim narudžbama zaslužan za nastanak stotinjak skladbi. Bartók je djelo skladao za samo petnaest dana, a Sacher mu je bio osigurao klavir i kućnoga kuhara. Bilo je to u kolovozu 1939., u predvečerje najburnijih svjetskih promjena, a ovo je jedno od posljednjih djela koje je Bartók napisao prije odlaska u SAD. Sacher je naručio skladbu koja će biti manje složena (od nekih Bartókovih prethodnih)  i ona doista donosi relativno „laganije“, neoklasično ozračje, s raskošnim, ritmičnim prvim stavkom, mračnijim drugim, koji priziva njegove gudačke kvartete, i rustikalnim trećim.

Bartók je, između ostaloga, prikupljao mađarsku, slovačku i rumunjsku pučku glazbu, za koju je rekao da je snažno utjecala na njegovo skladanje. Pijanist i profesor Stephen Strugnell smatra da su „Bartóka naročito privukle rumunjske pučke tradicije jer je imao osjećaj da su više izolirane od vanjskih utjecaja i time više autentične.“ Iz proučavanja rumunjskih idioma proizašli su Bartókovi Rumunjski plesovi, njegove inačice postojećih lokalnih plesova. U Mađarskoj i Rumunjskoj, pučki plesovi najčešće su se izvodili u nizu po pet, ili sedam plesova, što slijedi i Bartók. Godine 1915. najprije ih je sklopio u klavirsku suitu i posvetio nastavniku iz Beiusa/Belényesa koji mu je pomagao u prikupljanju građe na terenu. Dvije godine poslije, Suitu je preradio za manji orkestar, a potom su nastale i druge inačice.

Bartók je preuzeo izvorni niz plesova: Prvi je Ples sa štapovima, izvorno solo-ples mladoga muškarca; Drugi je Ples poveza oko struka – kolo naglašeno staccatima, u kojem se plesači međusobno drže oko struka – a treći je Na mjestu, jer se pokret, u paru, obično odvija na jednoj točki. Slijedi sporiji ples iz okruga Buciumeni, čija glazba pokazuje jasnije orijentalne utjecaje, zatim dječji ples promjenjivih mjera, Rumunjska polka; i Brzi ples, a zapravo dva, iz pokrajina Bihar i Torda – plesovi u parovima, za udvaranje sitnim korakom.

--

Fotografija Kristóf Baráti (c) Marco Borggreve

--

--