Latica Anić, violončelo

Krešimir Starčević, glasovir

Marco Graziani, violina

Koncert posvećen 150. obljetnici rođenja Sergeja Rahmanjinova (1873. – 1943.) i Blagoja Berse (1873. – 1934.)

 

PROGRAM:

Blagoje Bersa:

Klavirski trio u klasičnom stilu, op. 7

I - Presto

II – Poco sostenuto, cantabile

III – Scherzo (Allegro)

Sergej Rahmanjinov:

Prvi elegični trio u g-molu

***

Sergej Rahmanjinov:

Drugi elegični trio u d-molu, op. 9

I - Moderato

II – Quasi variazione

III – Allegro risoluto

--

 

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

Glazbenici uz svoj su projekt zapisali sljedeće:

„Želeći dostojno obilježiti 150. obljetnicu rođenja dvojice velikih skladatelja rođenih iste godine, violinist Marco Graziani, violončelistica Latica Anić i pijanist Krešimir Starčević odlučili su u 2023. godini pripremiti jedan poseban koncertni program sastavljen od njihovih klavirskih trija. Iako se Rahmanjinovljev Prvi elegični trio često izvodi na hrvatskim koncertnim podijima, njegov se Drugi elegični trio, baš kao niti Bersin Klavirski trio op. 7 u posljednjih 30 ili više godine u Hrvatskoj nije mogao čuti uživo. U slučaju Rahmanjinova, riječ je o jednom od najtežih klavirskih trija u cjelokupnoj literaturi, djelu u trajanju od 45 minuta koje pred izvođače stavlja velike interpretacijske izazove i koje se ne usudi izvesti svatko, dok je u slučaju Berse razlog neizvođenja možda bio i nedostatak objavljenog suvremenog notnog materijala, koji je na sreću riješen objavljenom partiturom od strane Hrvatskog glazbenog zavoda 2011. godine.“

 

Dodajmo da je Rahmanjinovljev Drugi elegični trio ipak izveden, 2008. godine i to baš u Dubovniku, na festivalu „Julian Rachlin & Friends“, no i ta iznimka tek potvrđuje 'pravilo' neizvođenja. U svojoj najavi, glazbenici dalje citiraju tekst Marije Bergamo, preuzet iz Bilješke urednika uz notno izdanje Bersina Trija, op. 7::

„Komorni opus Blagoja Berse nije velik. Obuhvaća četiri skladbe. Autor velikih opernih i orkestralnih oblika, majstor vokalnih i klavirskih minijatura, komornim se oblicima bavio samo u vrijeme glazbenih studija. (…) Na razmeđi zagrebačkih studija u Glazbenoj školi Hrvatskog glazbenog zavoda i studija na bečkom Konzervatoriju u razredu Roberta Fuchsa nastaje njegov Trio za klavir, violinu i violončelo, op. 7 (1895.-1897.). (…) Nastanak i kasnija sudbina Trija obilježeni su dvojbama i nesporazumima, što s obzirom na stanje autografske građe i naknadnih intervencija u autografu i nije čudno. Autograf, koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, sadrži dva brz stavaka nejednakih opsega. Prvi je opširni stavak u tempu Presto (u B-duru) te sažeti brzi stavak Scherzo (u Es-duru). Naslov Scherzo Bersa je naknadno prekrižio crvenom olovkom i zamijenio oznakom Finale, dodavši i rimski broj III. Svojom je rukom ovaj stavak datirao 16. I. 1897., što znači da ga je skladao naknadno, već za studija u Beču. Na zadnjoj stranici autografa dodana su (pa prekrižena) tri takta započetog Larghetta (u As-duru).

 

Klavirski trio je dakle skladba čiji se naslov prvotno, u vrijeme nastanka u Zagrebu 1895. najvjerojatnije nije odnosio na oblik, nego na sastav. Očito je Bersa onda u Beču, krajem 1896. i početkom 1897. skladao i Scherzo, kao samostalan stavak, možda kao dio studijskog zadatka. Potom je odlučio da bi ta dva stavka uz dodavanje polaganog (započeti, a nenastavljeni Larghetto), mogao povezati u klasični, ciklični trio (iako je forma Scherza u tom stilu krajnje neuobičajena, što govori u prilog pretpostavci da se prvotno radilo o samostalnoj skladbi).

Na slijedu takvih činjenica je Bersin učenik Zvonimir Bradić 1934. godine, dakle odmah nakon Bersine smrti, nastojao skladbu svog učitelja dovršiti i sačuvati za budućnost. S Bersinim skicama, ili bez njih (što je danas teško utvrditi) dokomponirao je stavak koji je nedostajao (tročetvrtinski Poco sostenuto - Cantabile u E-duru), potpisavši ga na kraju svojim imenom i datiravši oktobar 1934. Trudio se tipom melodike, fakturom pratnje, kvadratičnom raščlambom ostati u okvirima u kojima su koncipirana postojeća dva stavak. Za vrijeme i prostor znakovitom romantično-salonskom tonu pridodao je nešto više polofonijskog dijaloga između dva gudačka instrumenta. Dodao je i naslov pod kojim se djelo otada vodi u popisima i literaturi: Trio u klasičnom stilu.“

 

I uz dva Elegična trija Sergeja Rahmanjinova, glazbenici su ponudili vlastiti tekst. Upozoravaju da je Rahmanjinov imao „nesigurno i emocionalno ispunjeno djetinjstvo“; pohađao je Konzervatorij u Sankt Peterburgu dok nije ondje pao na svim ispitima te se prebacio na Moskovski konzervatorij, u klasu „ozloglašenog strogog učitelja klavira Nikolaja Zvereva.“ Glazbenici nastavljaju:

„To se pokazalo kao blagoslov za njegovu karijeru, jer je Rahmanjinov postao jedan od najvještijih klavirskih virtuoza. U stanu svog učitelja mladi je glazbenik upoznao mnoge vodeće glazbenike toga vremena, uključujući Čajkovskog i Arenskog, kod kojeg je studirao harmoniju. Čajkovski mu je bio najveća inspiracija i izvršio najveći utjecaj na mladog pijanista i skladatelja. U siječnju 1892., Rahmanjinov je službeno debitirao u Moskvi, svirajući solo djela Chopina, Liszta i Čajkovskog, kao i neka od svojih komornih djela: dvije minijature za violončelo i klavir te Prvi elegični trio u g-molu, koji je završio u samo četiri dana. Kao i većina njegove glazbe tog vremena, ovaj je jednostavačni klavirski trio skladan pod velikim utjecajem Čajkovskog, iako je skladateljski jezik već očito Rahmanjinovljev. Postoje naglašene sličnosti s prvim stavkom znamenitog Klavirskog trija u a-molu Čajkovskog, nastalog 1882. nakon smrti Nikolaja Rubinsteina, skladateljevog prijatelja, učitelja i direktora Moskovskog konzervatorija. Dugačak prvi stavak trija Čajkovskog je "Pezzo elegiaco" (Elegični komad), a kao i Rahmanjinovljev Prvi elegični trio, završava pogrebnom koračnicom.“

 

Pročitajte i analizu i interpretaciju Rahmanjinovljeva Drugog trija, također iz pera izvođača:

„Gotovo dvije godine poslije, Čajkovski je umro nakon iznenadne bolesti (prije nego što je dirigirao praizvedbom Rahmanjinovljeve orkestralne fantazije Stijena, što mu je bila velika želja). Rahmanjinov se ponovno okrenuo ovom glazbenom obliku, skladajući Drugi elegični trio u d-molu, op. 9, u spomen na svog mentora. Riječ je o monumentalnom trostavačnom djelu, napisanom u puno većim razmjerima od njegovog prvog trija i, kao što se moglo očekivati, s ​​puno strasti i istinskog dubokog osjećaja.

Iz početnih nota masivnog Moderata skladatelj je svjestan duboke tuge koja je naglašena opetovanom pogrebnom pratnjom gudača. Glazba, iako vrlo strastvena, kreće se vrlo promišljenim, gotovo mučnim tempom. Drugi stavak, Andante, quasi variazione, također je napisan u velikim razmjerima. Sam klavir najavljuje temu koju prati osam značajnih varijacija. Tijekom duljeg uvodnog sola s početka trećeg stavka, koji nosi oznaku Allegro risoluto, klavir navodi temu napisanu u stilu Čajkovskog, koja je pomalo gruba i isprekidana silovitim izljevima emocija. Osjećaj patetike i strasti dodatno se pojačava kada se pridruže gudači.

Drugi elegični trio dramatično je i snažno djelo koje ne može ne ostaviti dubok utisak na bilo kojeg slušatelja koji ga čuje.“

--