English

Marko Mimica, bas-bariton | Marcos Madrigal, glasovir

Datum objave: 31.01.2023.
  • Više
  • Izvedbe
  • Fotogalerije
  • Umjetnici

Marko Mimica, bas-bariton

Marcos Madrigal, glasovir

 

PROGRAM:

Hugo Wolf:

Michelangelo-Lieder / Michelangelove pjesme

Wohl denk ich oft an mein vergangnes Leben 

Alles endet, was entstehet

Fühlt meine Seele das ersehnte Licht

Maurice Ravel:

Don Quichotte à Dulcinée / Don Quijote Dulcineji

Chanson romanesque

Chanson épique

Chanson à boire

Dmitrij Šostakovič:

Preludiji, op. 34: br. 3, 15, 16, 17 i 24 

Dmitrij Šostakovič:

Polka (iz baleta Zlatno doba)

Modest Petrovič Musorgski:

Pjesme i plesovi smrti 

Trepak

Uspavanka 

Podoknica 

Vojskovođa 

 

Hrvatska ima zavidan broj svjetski poznatih pjevača, među kojima prednjače basovi, a jedan od njih je i Marko Mimica, koji će publici u Dvoru pružiti priliku da izbliza upozna njegov potentan glas, besprijekornu belcanto tehniku i mnogostranost u programu lieda i arija posebno kreiranom za Dubrovačke ljetne igre. Uz njega će nastupiti kubanski pijanist Marcos Madrigal.

 

--

 

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

Austrijsko-slovenski skladatelj Hugo Philipp Jakob Wolf (Slovenj Gradec, 1860. – Beč, 1903.) prvu je poduku u klaviru i violinu dobio od oca. Glazbenu teoriju je učio na Bečkome konzervatoriju, s kojega je izbačen zbog neposlušnosti. Ipak, nastavio je s intenzivnim skladateljskim radom, a u mladosti su ga podržavali Wagner, Brahms i Mahler. Poslije je često bio razočaran recepcijom svojeg opusa i neko je vrijeme samo pisao glazbene kritike, najviše za Wiener Salonblatt. S vremenom su njegova djela cijenjena sve više, no njegovo je psihičko i fizičko zdravlje postajalo sve lošijim, vjerojatno zbog sifilisa, i preminuo je u umobolnici s nepune 43 godine.

Wolfov je opus ponajprije zapamćen po liedu / solopjesmama – vrsti koju je doveo do kasnoromantičkog vrhunca. U mladosti je pisao cikluse prema pjesmama Goethea, Heinea, Eichendorrfa, Mörikea. Uglazbio je i mnoge druge tekstove, a autor je i ciklusa Talijanska pjesmarica i Španjolska pjesmarica.

Tri pjesme za basovski glas na Michelangelove Sonete, u prijevodu Waltera Roberta Tornowa, objavio je 1897.  Bile su to posljednje pjesme koje je napisao te je ciklus obilježen takozvanim kasnim stilom, zvukovnom askezom, redukcijom glazbenih sredstava, jednostavnošću strukture. Sve to omogućava koncentraciju na usrdnost sadržaja i duhovna stanja pripovjedača, često mračnijeg ugođaja, na koje upućuju naslovi „Često razmišljam o prošlome životu“; „Sve što je stvoreno, mora i nestati“ i „Osjeća li moja duša Božje svjetlo za kojim čezne?“

Tri pjesme kojima Don Quijote pjeva Dulcineji, u ciklusu Don Quichotte à Dulcinée iz 1932. godine, posljednje su dovršeno djelo Mauricea Ravela (Ciboure, 1875. – Pariz, 1937.). Ravel ih je pisao za film o Don Quijoteu sa Fjodorom Šaljapinom, na narudžbu režisera G. W. Pabsta: Pabst je na kraju ipak uzeo glazbu Jacquesa Iberta, jer Ravel zbog zdravstvenih problema nije djelo završio na vrijeme. Praizveli su ih bariton Martial Singher i dirigent i pijanist Paul Paray 1934. godine, a Ravel je ove pjesme, nastale na tekst romanopisca Paula Moranda, potom orkestrirao. Pisane su u šturome kasnom stilu, ali uz brojne španjolske folklorne elemente.

Prva pjesma, Chanson romanesque, topla je podoknica Dulcineji; u Chanson épique vitez se moli djevici Mariji i sv. Mihovilu, uz pratnju arhaičnog prizvuka i odjeka plesa zortzica iz Baskije (odakle je bila Ravelova majka, no poslije je živjela u Madridu; njegov je otac bio Švicarac pa je Stravinski Ravela nazivao „savršenim švicarskim urarom). U trećoj se pjesmi veselo – pije: Efektne kolorature opijenoga i aragonski ples jota glavni su elementi završne Chanson à boire.

Dmitrij Šostakovič (Sankt Peterburg, 1906. - Moskva, 1975.) već je s trinaest je godina počeo studirati klavir i kompoziciju u rodnom gradu. Uz pijanističke uspjehe, razvio je plodnu skladateljsku karijeru, koju su obilježili brojni politički pritisci: Njegova opera Lady Macbeth Mcenskog okruga bila je iznimno uspješna sve dok, nakon mnogo izvedbi, nije prozvana u novinama Pravda (1936.), nakon čega je autor povukao Četvrtu simfoniju na kojoj je radio i napisao trezvenu, „pomirbenu“, Petu simfoniju, koja mu je popravila politički status. Predavao je na tada Lenjingradskom pa na Moskovskom konzervatoriju, dobivao nagrade i skladao uspješna djela puna dramatike i ironije, no njegova je glazba ponovo proglašena nepodobnom 1948., izgubio je profesuru i počeo više nastupati i snimati te se okrenuo manjim formama. Nakon Staljinove smrti postao je prominentnim sovjetskim skladateljem. Šostakovič je napisao 15 simfonija, opere, balete, koncerte, sonate, mnogo filmske glazbe, gudačke kvartete i klavirska trija, između ostalog. Razvio je vlastiti amalgam stilova, dijelom prisiljen pisati „dvosmislenu“ glazbu da bi izbjegao političke probleme, često rabeći ironiju i „kodirajući“ izvorne namjere.

Balet Zlatno doba pisao je 1929. i 1930., a nazvan je prema kabaretu u kojem se ribar Boris zaljubi u plesačicu Ritu. Stavak  Polka je tipičan primjer zaigranosti njegove scenske glazbe.

Kao i mnogi skladatelji prije njega, i Šostakovič se bio posvetio pisanju klavirskih preludija, koji su 1933. postali op. 34 i koje je sam praizveo. Zapravo su to „karakterni stavci“, a u ovom programu to su pokretna Uspavanka u Preludiju br. 3, Španjolski ples u broju 15, Mala koračnica u br. 16, Sjećanje na Chopina iz br. 17 i pomalo groteskna Pogrebna gavota 24. preludija.

Modest Petrovič Musorgski (Karevo, 1839. – Sankt Peterburg, 1881.), bio je ruski skladatelj iz skupine „Moćna gomilica“, petorice autora koja je nastojala stvoriti rusku nacionalnu glazbenu školu (u njoj su bili i Borodin, Kjui, Rimski-Korsakov i Balakirjev). Među njegovim najpoznatijim djelima su opera Boris Godunov  i ciklus Slike s izložbe (Maurice Ravel orkestrirao je možda najpoznatiju inačicu ciklusa) te brojne solopjesme. Nekoliko je godina proveo u vojnoj službi, ali je od mladosti učio glazbu, a jedan od vojnih kolega upoznao ga je s glazbom Mihaila Glinke, što ga je ponukalo da počne promišljati o ruskome glazbenom stilu. Prve satove kompozicije dobio je s osamnaest godina od Milija Balakirjeva; Musorgski je bio blizak prijatelj skladatelja Rimski-Korsakova, koji je poslije njegove smrti dovršio njegovu operu Hovanščina i pripremio brojna djela za objavljivanje. Posljednje godine njegova života, jednako kratkoga kao što je bio onaj Huga Wolfa, obilježili su bolesti, samoća, siromaštvo i alkoholizam. Neke od mračnih prilika majstorski je pretočio u cikluse Bez sunca i Pjesme i plesovi smrti, prema pjesmama Arsenija Goljeniščeva-Kutuzova. Relativno malen opus pokazao se iznimno utjecajnim, naročito za razvoj vokalnog ruskog stila (u operama i 65 solopjesama), kao i svježim harmonijskim pristupom (iako je Rimski-Korsakov „ublažio“ neke od inovativnih postupaka u svojim izdanjima)

Pjesme i plesove smrti Musorgski je pisao od 1874. do 1877., u četiri „smrtne“ balade. U prvim trima radi se o smrti po jedne osobe, a u završnoj o masovnoj pogibiji u borbi. Smrt tako zapleše s pijanim seljakom, koji se smrzne u snijegu; pjesmom pogura bolesno dijete iz života; kruži oko djevojke koja ima groznicu i, poput generala, zapovijeda na bojnome polju. Smrt je istovremeno i zavodnik i svemoćni pobjedonosni vladar, a katkad donosi i olakšanje. Harmonijskim rješenjima, suzdržanim melodijskim razvojem, moćnim izdržanim tonovima,  klavirskom bojom, raznim tipovima „koračanja“ u klaviru i sl., Musorgski majstorski postavlja nove standarde glazbenog prikazivanja sumornosti, tegoba i neumitnosti smrti.

--