English

MICHELANGELO

Datum objave: 30.01.2018.
  • Više
  • Izvedbe
  • Fotogalerije
  • Umjetnici

DLJI i HNK Ivana pl. Zajca

PREMIJERA

MICHELANGELO 

po drami Michelangelo Buonarroti Miroslava Krleže

Sebastijan Horvat i Milan Marković Matthis 

 

Režija: Sebastijan Horvat

Adaptacija i dramaturgija: Milan Marković Matthis

Scenografija i video: Igor Vasiljev

Kostimografija: Belinda Radulović

Glazba: Karmina Šilec

Oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek

Scenski pokret: Ivana Kalc

Oblikovanje tona: Saša Predovan

Asistentica redatelja: Ana Dubljević 

Inspicijent: Edo Kalebić

 

Michelangelo / Goran Babić (glumac):  RAKAN RUSHAIDAT

Nepoznati / Stefan Heinz (producent): ALEKSANDAR CVJETKOVIĆ

Beatrice / Patricija Žebeljan Horvat (glumica): TANJA SMOJE

Francesco / Scenski radnik / Nebitne stvari: NIKOLA NEDIĆ

Papa / Maria (glumica): OLIVERA BALJAK

Bečki akcionar / Krešimir Horvat (redatelj): JERKO MARČIĆ 

Konferansje / Davor Marušić Dubois (dramaturg): JASMIN MEKIĆ

Bogorodica / Sonja (asistentica): JELENA LOPATIĆ

Marija Magdalena / Marta (glumica): MARIJA TADIĆ

Tinejdžer / Ivica (glumac): DEAN KRIVAČIĆ

Isus / Scenski radnik: EDI ĆELIĆ

Fanatik / Mirko (kompozitor): GIUSEPPE NICODEMO

i

KOR FANATIKA

Lovro Barišić, Magdalena Kačić Barišić, Jelena Beželj, Mario Bogdanović, Mislav Ćimić, Barbara Horvat, Antun Končić, Barbara Ogresta, Lukrecija Prcela, Dea Qivlaku, Ljubo Radić, Tanja Šimunović, Ivana Tasovac, Antonio Težak, Slobodan Varezić, Petar Vlašić

Voditeljica zbora: Maja Marušić 

 

Prijevoz brodom na otok Lokrum uključen je u cijenu ulaznice. Brodovi polaze iz stare gradske luke u 20.30 i 20.45. 

Napomena: U predstavi se koristi stroboskop 

 

Michelangelo Buonarroti, drama je iz ciklusa Legendi nastala 1918. godine. Inspirirana poetikom ekspresionizma, nabijena snažnim slikama i značenjima vodi nas u predjele lucidnog sna. Prvi put je objavljena 1919. s posvetom slikaru Ljubi Babiću. Krleža je tekst dorađivao sve do 1933. godine kada izlazi konačna verzija ove jednočinke. Tematski se Krleža u ovoj drami koncentrira na iskušenja i tragiku Michelangela Buonarrotija koji nošen velikim idejama i rastrgan vlastitim traganjima ostaje usamljen i suprotstavljen neposrednoj životnoj sredini. Istražujući ponore stvaralačkog čina Krleža nas odvodi u Sikstinsku kapelu, gdje jednog svibanjskog jutra Michelangelo Buonarroti slika Dan gnjeva Gospodnjeg. Za Krležu Michelangelo predstavlja genija koji je u neprestanoj borbi s Drugima, personificiranim u liku Nepoznatog. Gotovo poput Ničeanskog Nadčovjeka, genijalni slikar pokušava ostvariti neograničenu moć umjetničkog stvaralaštva, no Krleža ga suočava s novcem, bijednom nadnicom za njegovu veliku umjetnosti. Tako rastvara vječno, ali uvijek aktualno pitanje odnosa umjetnosti i novca, a samim time i umjetnosti i moći i politike, koje je danas možda važnije nego ikada jer dovodi u sumnju deklarativnu parolu o umjetničkoj slobodi bez koje umjetnost postaje tek činovnički kič, gubeći svoju istinsku kritičku snagu i odlučnost.

 

O užitku

''Uvijek mi je bilo čudno kada bi mi netko počeo govoriti o tome kakve knjige voli čitati. Osjećao sam kako mi pokušava priopćiti nešto više od popisa autora i naslova, ali nisam mogao razumjeti što. Bilo mi je naravno jasno da ti autori služe za neku vrstu legitimizacije, ali mi se uvijek činilo da stvar ide dalje od toga. Osobito su mi interesantni slučajevi kada taj spisak literature ne govori nešto o ponosnim čitateljima koji se njima hvale tako što opisuju kojoj to oni kulturi pripadaju, za koju se zalažu – dakle kao da to ne govori nešto o njihovim naučenim izborima već o njihovoj najdubljoj prirodi. Tada nije bitno tko su autori i kakva vrsta literature je u pitanju - na sličan način se pred mene iznose liste na kojima su neke najjeftinije horor novele ili Coelho ili Bernhard ili klasici - bitan je samo osjećaj kako činjenica da su oni sposobni u tolikoj mjeri uživati u takvoj literaturi otkriva nešto o najintimnijem dijelu njihove prirode.

Na sličan način bi mogli razmišljati i o kazalištu. Dobro se sjećam kada sam prije deset godina na Sterijinom pozorju prvi put gledao predstavu „Turbo folk“ Olivera Frljića. Koliko mi je značio užitak i ushićenje koje sam osjetio tijekom predstave, toliko mi je značilo i to što su mnogi, uključujući i starije kolege iz časopisa „Scena“ koji sam tada uređivao bili zgroženi predstavom nazivajući je amaterskom. Ja sam za razliku od njih bio sposoban pročitati, afektivno doživjeti sve što ta predstava pruža i pored toga što sam u poslu bio početnik. Predstava me je prepoznala. Sasvim drugačiji primjer je „Olimp“ Jana Fabra koji je poslije izvođenja u Beogradu izazvao vatrenu diskusiju u javnosti i izjave poput one od jedne sudionice na međunarodnom panelu povodom predstave kako je dužnost da se ova predstava brani jednaka dužnosti obrane prava na abortus ili besplatnog obrazovanja – dakle obrana civilizacijskih tekovina. Mogli bi se mogli sjetiti i kazališta Tomaža Pandura i strastveno obožavanje koje je budilo kod jednog dijela publike... Primjera ima mnogo, ali ono što me u tu zanima je činjenica da, i pored toga što ovi autori pred nas stavljaju sasvim različite zahtjeve, način na koji se u njima uživa veoma često ima isto ishodište – proizvodnju modernog subjekta. To naročito važi za autore koje doživljavamo kao prepoznatljive, radikalne - za koje je, da bi uživali u njihovim djelima potreban istančan ukus, poznavanje svijeta umjetnosti ili politička svijest i hrabrost. Ja sam najviše ja upravo u trenutku kada uživam u jednoj takvoj predstavi, pritom potpuno zaboravljajući da su moje kulturne potrebe nešto što je društveno uvjetovano, da je ukus nešto što se uči. Dakle s obzirom na način na koji čini da se društveno uvjetovane stvari doimaju prirodnim, možemo reći da je užitak danas jedan od bitnih ključeva za razumijevanje kako funkcionira ideologija.

U radu na predstavi Michelangelo počeli smo od pitanja koje glavnom junaku upisuje Miroslav Krleža: za koga ja radim? Krleža tijekom cijele drame veličanstvenim stilom lukavo gradi sliku renesansnog genija samo da bi je, izloživši je materijalističkoj kritici, uništio. Ali njegova pozicija nije cinična. On ne dovodi u pitanje Michelangelovu genijalnost, već je samo suprotstavlja njegovoj nemogućnosti da osvijesti svoju osobnu ciničnu poziciju sluge klase koju prezire. Ljubiša Ristić u svojoj postavci Michelangela Buonarrotija (HNK Split, 1977.)  za razliku od razuzdane gomile koju Krleža opisuje u svojoj krčmi, „narod“ predstavlja kao donosioca revolucionarne budućnosti. To, ali i sama odluka da se predstava igra u od vatre uništenom Narodnom kazalištu, dovoljno govori o Ristićevom odgovoru na Krležino pitanje. Ali danas taj odgovor ne može biti isti (i to ne samo zato što je danas teško vjerovati ne samo u revolucionarnu, već u bilo kakvu budućnost). Ponovo, ne dovodim u pitanje potrebu da se sa scene govori o gorućim društvenim problemima i sebe ne isključujem kada pišem o užitku koji takve predstave izazivaju u publici, ali mislim da je bitno osvijestiti i činjenicu da kada takav užitak izazivamo, iznova i iznova, obavljamo zadatak od suštinske važnosti za društveni poredak koji kritiziramo. Užitak nas kulturno konstruira i daje nam snažan osjećaj slobode u skladu s našom individualnom prirodom koja je dakle slobodna uživati. Drugim riječima, što više osjećamo užitak na ovaj način, sve više smo konstruirani kao individualistički kapitalistički subjekti ili ako se vratimo na Krležinu tezu iz komada kojim se bavimo, suvremeno kazalište ne postavlja samo autora u Michelangelovu ciničnu poziciju s kraja komada, već i samu publiku koja u predstavi uživa.

Želim još jednom naglasiti da ovaj tekst (niti predstava) nije kritika određene vrste užitka jer ni jedan nije u ovom smislu „nevin“, niti poziv na potpuno odustajanje od (šire shvaćenog pojma) kulture. U radu na ovoj predstavi svakako nismo bježali od užitka (ni u radu na njoj, ni u želji da ga izazovemo kod publike), ali smo pokušali odgovoriti na pitanje kako otvoriti neke međuprostore - između užitka i sadržaja koji taj užitak izaziva - u kojima je moguće učiniti vidljivim sam proces konstruiranja modernog subjekta?''

Milan Marković Matthis

 

- - -

Pokrovitelj predstave: