Nicolas Altstaedt, violončelo

 

PROGRAM:

Henri Dutilleux:

Trois strophes sur le nom de Sacher 

Johann Sebastian Bach:

Suita za violončelo br. 5 u c-molu, BWV 1011 

Jörg Widmann:

Melodie

Zoltán Kodály:

Sonata za violončelo solo, op. 8 

--

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

Solistički recital posebno je omiljena, ali i zahtjevna koncertna podvrsta, jer sve zvukovne mogućnosti dolaze do izražaja; interpret i glazbalo pritom su posve ogoljeni i nemaju niti trenutak predaha. Nicolas Altstaedt na svojemu prvom ovogodišnjem dubrovačkom programu donosi jedno od kanonskih djela za violončelo - jednu od Bachovih suita - ali i noviji klasik, Kodályjevu Sonatu, kao i Dutilleuxove izazove otprije četrdesetak godine te novije solističko djelo danas aktivnoga skladatelja Jörga Widmanna.

 

Henri Paul Julien Dutilleux (Angers, 1916. – Pariz, 2013.), francuski je skladatelj koji je radio na Francuskom radiju te predavao u Parizu na visokoj školi ENM i konzervatoriju CNSM. Kritičar Paul Griffiths zapisao je da je Dutilleuxova pozicija u francuskoj glazbi bila „ponosno usamljenička“ te da je „generacijski između Messiaena i Bouleza, skladatelja koji ipak nisu utjecali na njega, iako se zanimao za njihov rad, a njegov je glas bio samo njegov i obilježen senzualno tretiranom harmonijom i zvukovnom bojom.“

Dutilleux je bio i perfekcionist, iznimno strog prema sebi te je dozvolio tiskanje tek malog broja svojih skladbi. Napisao je sonate za klavir i za obou, Koncert za violončelo Tout un monde lointain, Koncert za violinu  L'arbre des songes, gudački kvartet Ainsi la nuit, dvije simfonije.

Godine 1976., veliki violončelist Mstislav Rostropovič zamolio je dvanaestoricu skladatelja da napišu djelo za violončelo solo i to na ime „Sacher“.  Povod je bio 70. rođendan Paula Sachera, koji je više od pedeset godina vodio Komorni orkestar iz Basela. Jedan od zamoljenih bio je Henri Dutilleux, a šest godina poslije, on je čak proširio svoj hommage Sacheru i dodao još dva komada – stavka. Rekao je da dodatak ne radi na narudžbu, nego iz vlastite potrebe, i stavke posvetio Rostropoviču, koji ih je praizveo u Baselu 1982.

Tako je nastao današnji oblik skladbe Tri strofe na ime Sacher, neka vrsta kratke suite u tri lirsko-virtuozna stavka, kojoj je građevno načelo strofa, ili kitica. Kao i u drugim skladbama, zvukovni prostor violončela proširen je scordaturom – drukčijom ugodbom instrumenta, koja mijenja i timbar. Posveta Sacheru očituje se u uporabi slova njegovog imena, koja su postala tonovi Es, A, C, H, E, D, i citatom Glazbe za gudače, udaraljke i čelestu Béle Bartóka, koju je naručio i praizveo Paul Sacher.

Skladatelj od kojega je za mnoge sve počelo, Johann Sebastian Bach (Eisenach, 1685. - Leipzig, 1750.), naročito je zadužio violončeliste svojim solo- suitama. Čini se da je on svoje stvaralaštvo smatrao zanatskom umjetnošću, a ne postignućem genija u romantičarskom smislu, što, naravno, ne umanjuje ljepotu ostvarenoga. Mnoga su danas cijenjena djela nastala zapravo kao vježbe, školnički primjeri, recimo, invencija, no u svim je vrstama Bach kombinirao ranije kontrapunktske tradicije, kromatsku harmoniku, barokni afekt i simbole kojima je dodatno naglašavao poruku i vjerski sadržaj svojih djela, svoj svjetonazor. Bach se najprije učestalo selio, mijenjajući često radna mjesta (orguljaš u Arnstadtu, dvorski orguljaš u Weimaru, dvorski kapelnik u Köthenu..) sve dok se 1723. nije skrasio u Leipzigu, gdje je postao kantorom u crkvi Sv. Tome, kad počinje još bogatiju skladateljsku aktivnost.

Šest suita za violončelo, BWV 1007- 1012, pravi su „Stari zavjet“ za violončeliste, koji ih smatraju odlično, „prirodno“, napisanima za izvođenje. Bilo je mnogo rasprava o tome jesu li stvarno mišljene bez pratnje, je li ih napisao u Köthenu, ili još prije, je li mu pomagala Anna Magdalena Bach, koja je ispisala jedini preživjeli rukopis.

Može se reći da suite, od Prve na dalje, postaju sve kompleksnijima. Suita br. 5 u c-molu mračnijeg je tona, što ima veze i s tonalitetom i, još jednom na programu, sa „scordaturom“ u kojoj se najviša žica ugađa niže (G umjesto A) i zvuk postaje ponešto mutnijim, a instrument sada ima dvije žice G. Suita se, po tipičnome rasporedu, sastoji od Preludija i šest plesova (u pet dijelova) – svečanoga Preludija, tečne Allemande, poletne Courante. Za turobnu Sarabandu, lišenu tehničke razmetljivosti, Shunske Sato i Onno van Ameijde iz Nizozemskoga Bachova društva zaključili su „Nigdje violončelo ne zvuči usamljenije nego u Sarabandi 5. suite“; slijedi i dvodijelna robusna  Gavotta koja donosi francuski štih i punktirani ritam, kao i poletna GIgue.

Jörg Widmann (München, 1973.) studirao je klarinet na Visokoj školi za glazbu u Münchenu u razredu Gerda Starkea i na Juilliardu u razredu Charlesa Neidicha. Kompoziciju je počeo učiti u djetinjstvu, od Kay Westermann, a nastavio pod mentorstvom Wilfrieda Hillera, Hansa Wernera Henzea, poslije i Heinera Goebbelsa i Wolfganga RIhma na Visokoj školi za glazbu u Karlsruheu. U protekloj sezoni ostvario je niz koncerata i nastupa – bio je gostujući skladatelj i dirigent Simfonijskog orkestra iz São Paula i Nacionalnog orkestra iz Tajvana, rezidentni umjetnik ciklusa Zaterdag Matinée amsterdamskog Concertgebouwa, Alte Oper Frankfurt i de Singela u Antwerpenu.

S vremenom, Widmann sve više dirigira, a nastavlja i komorne aktivnosti s cijenjenim partnerima diljem Europe. Praizveo je Koncert za klarinet „über“ Marka Andrea, a koncerte su mu posvetili i Wolfgang Rihm i Aribert Reimann.
Predavao je na Sveučilištu za glazbu u Freiburgu, a od 2017. predaje na Akademiji Barenboim-Said u Berlinu. Među nagradama koje je dobio su Nagrada „Rober Schumann“; Bavarski Orden Maksimilijana, nagrada „Elise L. Stoeger“ Njujorškoga društva za komornu glazbu. Njegova djela su praizvele Filharmonije iz Beča, Berlina i New Yorka, Simfonijski orkestar BBC-ja i drugi te dirigenti kao što su Daniel Barenboim, Daniel Harding, Kent Nagano, Franz Welser-Möst, Christian Thielemann, Andris Nelsons i Sir Simon Rattle.

Widmann piše gudačke kvartete, scenska djela, opere. Najnovije djelo Jörga Widmanna je kantata naručena u povodu 300. obljetnice Bachova festivala u Leipzigu u Bachovoj crkvi sv. Tome. Skladbu Melodie napisao je 2019., a praizveo ju je violončelist Kian Soltani.

Muzikolog Tom Service o njegovu skladanju piše: „Razlog zbog kojega Widmannovu glazbu smatram toliko svježom i važnom jest što, ne samo što je iscrtao nov glazbeni i imaginacijski teren – koji je radosno slobodan u svoju korist poharati cjelokupnu povijest glazbe od Mozarta do Lachenmanna – nego također govori mnogo o tome kako slušamo glazbu iz prošlosti. (…) No nemojte misliti da njegov glas pripada bilo kojem doli njegovu vlastitom vremenu.“

“Kada bih trebao navesti čija djela najbolje utjelovljuju mađarski duh, rekao bih – Kodályjeva. Očito je objašnjenje da se njegovo skladanje zasniva na mađarskome tlu, no unutarnji je razlog nepoljuljana vjera u konstruktivnu snagu svojeg naroda.“ Ovako je o kolegi skladatelju govorio veliki Béla Bartók, koji je s Kodályjem prikupljao mađarske pučke pjesme i radio na revitaliziranju mađarskoga glazbenog života. Mađarski skladatelj Zoltán Kodály (Kesckemét, 1882. – Budimpešta, 1967.) studirao je jezike i kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Budimpešti, na kojoj je od 1907. predavao. Cijeli se život bavio mađarskom tradicijskom glazbom koja je bitno utjecala na njegovo skladanje. Isprva je pisao i pod utjecajem impresionista, ali zatim i prizivajući tragove gregorijanskog pjevanja, Palestrine, Bacha, klasicizma. Ponajprije autor vokalne glazbe, intenzivno se bavio i razvojem glazbenog obrazovanja u Mađarskoj.

Kodályjeva Sonata za violončelo solo, opus osam, danas je moderni violončelistički klasik. Napisana je 1915., no zbog rata praizvedena tek 1918. i objavljena 1921. I ovdje se rabi scordatura - donjih dviju žica, koje su ugođene za polustepen niže, čime se također širi i tonski i ekspresivni raspon instrumenta. Kodály je navodno najavio da će djelo postati standardom repertoara, što se počelo ostvarivati kada je 1956. bilo obveznom skladbom na Natjecanju „Casals“ u Meksiku. Djelo se ističe kompleksnošću, stalnim variranjem, harmonijama koje koketiraju s pentatonikom, modalnošću, kromatikom. Ulomci upućuju i na pučko podrijetlo glazbene građe, u kojoj se izmjenjuju „pjevni“ i „plesni“ elementi.

--

Fotografija (c) Marco Borggreve

--