
- Više
- Izvedbe
- Fotogalerije
- Umjetnici
Nuria Rial & Accademia del Piacere
Nuria Rial, sopran
Accademia del Piacere
Fahmi Alqhai, quinton i glazbena režija
Leonardo Rossi, barokna violina
Rami Alqhai, violone
Johanna Rose, viola da gamba
Miguel Rincón, barokna gitara
Alejandro Casal, čembalo
Daniel Garay, udaraljke
PROGRAM:
Muera Cupido (Umri, Kupidone)
kazališna glazba u Španjolskoj oko 1700.
Francisco Guerau: Pavana
Barbara Strozzi: Che si può fare
Sebastián Durón: Quantos teméis al rigor (Arietta ytaliana – Rezitado [Brioso] – [Vibo]), iz zarzuele Las nuevas armas de Amor
*** Xácaras & Folías – improvizacija
Sebastián Durón: Sosieguen, descansen, iz zarzuele Salir el Amor del Mundo
Giovanni Bononcini: Pastorella che tra le selve
Claudio Monteverdi: Si dolce il tormento
***, obr. Fahmi Alqhai: Marionas & Canarios
José de Nebra:
Adiós, prenda de mi amor, iz opere Amor aumenta el valor
Tempestad Grande, amigo, fandango iz zarzuele Vendado es amor, no es ciego
Spoj sopranistice Nurije Rial i Fahmija Alqhaija na quintonu, uz cijenjeni ansambl Accademia del Piacere, festivalskoj publici donosi nadahnjujuće svjež glazbeni program kroz koji biva jasno da je rana glazba itekako živa i puna emocija.
Accademia del Piacere otkriva neke nove dimenzije standardnih repertoara rane glazbe, primjerice glazbe talijanskog Seicenta i španjolske renesansne te barokne glazbe (Muera Cupido, s Nurijom Rial). To im je donijelo nagrade Choc de Classica (Francuska), Prelude (Nizozemska), Nagradu Opus Klassik 2020. godine za najbolji vokalni recital (opera) za Nuriju Rial na albumu Muera Cupido i Nagradu GEMA u kategoriji Najboljeg španjolskog baroknog ansambla 2016. i 2017. godine, kao i brojne druge.
---
Oznake koje koristimo kako bismo klasificirali umjetničke stilove često malo toga znače, jer iza njih skrivamo vrlo bogate i raznovrsne svjetove. Savršen je primjer upotreba riječi barok za definiciju glazbe skladane u 17. i 18. stoljeću, što osobito biva razotkriveno u slučaju Španjolske.
Na početku 18. stoljeća, pravi glazbeni plimni val preplavio je Europu: talijanski stil. Paradoksalno, u Madrid je stigao zahvaljujući usponu francuske kuće Bourbon na španjolsko prijestolje. Do 1701, španjolskom glazbom vladala je autohtona tradicija, sa specifičnim harmonijama, ne-idiomatskom instrumentalnim zapisom, silabičkim vokalnim zapisom, čak i s posebnom notacijom za svoje jedinstvene unakrsne ritmove – između dvodobne i trodobne mjere: flamenco ritmove kako bismo danas rekli. Ove su karakteristike još uvijek prepoznatljive u Durónovu Sosieguen, descansen te u suvremenim plesovima koje koristimo kao instrumentalne interludije.
Pastorella che tra le selve — talijanska kantata koja se čuva u Nacionalnoj knjižnici Španjolske — služi kao primjer uvođenja onoga što je North nazvao „vatrom i bijesom talijanskog stila“. Dolazak kuće Bourbon također je značio promaknuće Duróna, i to na položaj maestro de capilla odnosno kapelnika Kraljevske kapele u Madridu – iako je, začudo, Durón naposljetku skončao svoje dane u izgnanstvu, otkriven kao pristaša suparničke kuće Habsburg. Naslovi poput Arietta ytaliana otkrivaju njegove očite pokušaje prilagođavanja novom stilu; desetljećima kasnije otac Feijoo u Música de los templos (Teatro crítico universal, 1726.) optužio je Duróna da je odviše talijaniziran:
To je glazba ovih vremena, ona koju su nam Talijani dali zahvaljujući svom entuzijastičnom maestru Durónu, koji je u glazbu Španjolske unio strane stilove. Istina je da je kasnije ta glazba toliko uznapredovala da ju sam Durón više ne bi prepoznao da ga se oživi; ali za sve te inovacije uvijek možemo okriviti njega, jer im je prvi otvorio vrata.
Feijoo se vjerojatno užasnuo kad je čuo opere i zarzuele Joséa de Nebre u godinama neposredno nakon ovih riječi. Nebra je u potpunosti — i majstorski — prihvatio vatreni talijanski stil, sa svojim recitativo secco punim odvažnih modulacija, svojim arie da capo, idiomatskim instrumentalnim zapisom, zahtjevnom koloraturom u vokalnom zapisu... Vješto ih kombinirajući s narodnim španjolskim oblicima i ritmovima, kao što su fandango ili seguidilla, Nebra je uživao u uspješnoj karijeri u uzavrelom svijetu kazališne glazbe Madrida prve polovice 18. stoljeća. On je bio, po mišljenju mnogih, najbolji španjolski skladatelj svoga stoljeća.
Juan Ramón Lara
Bilješke Dine Puhovski o programu koncerta pročitajte ovdje.
Fotografija (c) Javier Diaz de Luna
---
- 11. srpanj 2022./ Ponedjeljak / 21:30 Atrij Kneževa dvora +Ulaznice