Nuria Rial & Accademia del Piacere

Datum objave: 15.03.2022.

Više
Izvedbe
Fotogalerije
Umjetnici

Nuria Rial, sopran

Accademia del Piacere

Fahmi Alqhai, quinton i glazbena režija

Leonardo Rossi, barokna violina

Rami Alqhai, violone

Johanna Rose, viola da gamba

Miguel Rincón, barokna gitara

Alejandro Casal, čembalo

Daniel Garay, udaraljke

PROGRAM:

Muera Cupido (Umri, Kupidone)

kazališna glazba u Španjolskoj oko 1700.

Francisco Guerau: Pavana

Barbara Strozzi: Che si può fare

Sebastián Durón: Quantos teméis al rigor (Arietta ytaliana – Rezitado [Brioso] – [Vibo]), iz zarzuele Las nuevas armas de Amor

*** Xácaras & Folías – improvizacija

Sebastián Durón: Sosieguen, descansen, iz zarzuele Salir el Amor del Mundo

Giovanni Bononcini: Pastorella che tra le selve

Claudio Monteverdi: Si dolce il tormento

***, obr. Fahmi Alqhai: Marionas & Canarios

José de Nebra:

Adiós, prenda de mi amor, iz opere Amor aumenta el valor

Tempestad Grande, amigo, fandango iz zarzuele Vendado es amor, no es ciego

Spoj sopranistice Nurije Rial i Fahmija Alqhaija na quintonu, uz cijenjeni ansambl Accademia del Piacere, festivalskoj publici donosi nadahnjujuće svjež glazbeni program kroz koji biva jasno da je rana glazba itekako živa i puna emocija.

Accademia del Piacere otkriva neke nove dimenzije standardnih repertoara rane glazbe, primjerice glazbe talijanskog Seicenta i španjolske renesansne te barokne glazbe (Muera Cupido, s Nurijom Rial). To im je donijelo nagrade Choc de Classica (Francuska), Prelude (Nizozemska), Nagradu Opus Klassik 2020. godine za najbolji vokalni recital (opera) za Nuriju Rial na albumu Muera Cupido i Nagradu GEMA u kategoriji Najboljeg španjolskog baroknog ansambla 2016. i 2017. godine, kao i brojne druge.

---

Oznake koje koristimo kako bismo klasificirali umjetničke stilove često malo toga znače, jer iza njih skrivamo vrlo bogate i raznovrsne svjetove. Savršen je primjer upotreba riječi barok za definiciju glazbe skladane u 17. i 18. stoljeću, što osobito biva razotkriveno u slučaju Španjolske.

Na početku 18. stoljeća, pravi glazbeni plimni val preplavio je Europu: talijanski stil. Paradoksalno, u Madrid je stigao zahvaljujući usponu francuske kuće Bourbon na španjolsko prijestolje. Do 1701, španjolskom glazbom vladala je autohtona tradicija, sa specifičnim harmonijama, ne-idiomatskom instrumentalnim zapisom, silabičkim vokalnim zapisom, čak i s posebnom notacijom za svoje jedinstvene unakrsne ritmove – između dvodobne i trodobne mjere: flamenco ritmove kako bismo danas rekli. Ove su karakteristike još uvijek prepoznatljive u Durónovu Sosieguen, descansen te u suvremenim plesovima koje koristimo kao instrumentalne interludije.

Pastorella che tra le selve — talijanska kantata koja se čuva u Nacionalnoj knjižnici Španjolske — služi kao primjer uvođenja onoga što je North nazvao „vatrom i bijesom talijanskog stila“. Dolazak kuće Bourbon također je značio promaknuće Duróna, i to na položaj maestro de capilla odnosno kapelnika Kraljevske kapele u Madridu – iako je, začudo, Durón naposljetku skončao svoje dane u izgnanstvu, otkriven kao pristaša suparničke kuće Habsburg. Naslovi poput Arietta ytaliana otkrivaju njegove očite pokušaje prilagođavanja novom stilu; desetljećima kasnije otac Feijoo u Música de los templos (Teatro crítico universal, 1726.) optužio je Duróna da je odviše talijaniziran:

To je glazba ovih vremena, ona koju su nam Talijani dali zahvaljujući svom entuzijastičnom maestru Durónu, koji je u glazbu Španjolske unio strane stilove. Istina je da je kasnije ta glazba toliko uznapredovala da ju sam Durón više ne bi prepoznao da ga se oživi; ali za sve te inovacije uvijek možemo okriviti njega, jer im je prvi otvorio vrata.

Feijoo se vjerojatno užasnuo kad je čuo opere i zarzuele Joséa de Nebre u godinama neposredno nakon ovih riječi. Nebra je u potpunosti — i majstorski — prihvatio vatreni talijanski stil, sa svojim recitativo secco punim odvažnih modulacija, svojim arie da capo, idiomatskim instrumentalnim zapisom, zahtjevnom koloraturom u vokalnom zapisu... Vješto ih kombinirajući s narodnim španjolskim oblicima i ritmovima, kao što su fandango ili seguidilla, Nebra je uživao u uspješnoj karijeri u uzavrelom svijetu kazališne glazbe Madrida prve polovice 18. stoljeća. On je bio, po mišljenju mnogih, najbolji španjolski skladatelj svoga stoljeća.

Juan Ramón Lara