OPERA GALA

Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije

Zbor Hrvatske radiotelevizije

Tomislav Fačini, dirigent

Darija Auguštan, sopran

Franko Klisović, kontratenor

Roko Radovan, tenor

Leon Košavić, bariton

PROGRAM:

Ottorino Respighi: Rimske pinije

Leonard Bernstein: Psalam 23 iz Chichesterskih psalama

Giacomo Puccini: Gira la cote!... Perchè tarda la luna? iz opere Turandot  

Giuseppe Verdi:  Ninfe! Elfi! Silfi!... Sul fil d'un soffio etesio iz opere Falstaff  

Pietro Mascagni: Il cavallo scalpita iz opere Cavalleria rusticana   

Pietro Mascagni: Viva il vino spumeggiante iz opere Cavalleria rusticana  

Aleksandr Borodin: Polovjetski plesovi iz opere Knez Igor

Igor Kuljerić: Kanconijer za glasove i instrumente

 

Napomena: Koncert je u izravnom prijenosu Hrvatske radiotelevizije.

 

---

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

Nakon studija violine i kompozicije, u klasi Luigija Torchija u Bologni, Ottorino Respighi (Bologna, 1879. – Rim, 1936.), učio je kratko i od Rimski-Korsakova u Rusiji, što je opisao kao tek nekoliko lekcija, „ali vrlo važnih“, napose iz orkestracije. Učio je kratko i od Brucha u Berlinu. Svirao je violinu i violu i bio je članom Mugellinijevog kvinteta u Bologni, zatim profesor kompozicije na školi Santa Cecilia u Rimu i ravnatelj škole, odakle je otišao da bi se više mogao baviti skladanjem, dirigiranjem i korepetiranjem supruge, pjevačice i skladateljice Else Olivieri Sangiacomo. Kratko je, 1910., bio u „borbenoj“ skupini Lega dei Cinque, sa skladateljima Pizzetijem, Malipierom, Bastianellijem i Bossijem, posvećenoj „uskrsnuću“ i obnovi talijanske glazbe. Inače se nije upuštao u politiku, no čini se da je Mussolini volio njegove orkestralne skladbe, a biograf Harvey Sachs zapisao je da je Respighi bio „onaj skladatelj koji se nije pokušao omiliti režimu jer je bio jedini iz svoje generacije kojega je režim podržavao, a da za to nisu zamoljeni.“

Respighi je isprva pisao vokalna i komorna djela, a najpoznatiji je po orkestralnim djelima blještave, katkad i kričave, orkestracije, kao što su Rimske fontane, Rimske pinije i Rimske svečanosti. S vremenom ga sve više zanima rana glazba koju aranžira i iz koje posuđuje za vlastite skladbe. Rimske pinije simfonijska je pjesma koju je napisao 1924., u četiri stavka, ali spojena: neobuzdane i zaigrane Pinije Ville Borghese, svečane Pinije pored katakombi, vedre i mjesečinom osvijetljene Pinije na Janikulu (uz koje je Respighi zatražio emitiranje snimke slavujeva pjeva) i Pinije Vie Appia, u kojima vojska ulazi u grad, praćena fanfarama i timpanima.

Leonard Bernstein (Lawrence, 1918. – New York, 1990.) bio je skladatelj, pijanist i dirigent svjetske karijere. Ravnao je brojnim orkestrima i u SAD-u i u Europi, izvodeći orkestralna djela klasičnog repertoara, ali i brojne praizvedbe. Povremeno je nastupao kao pijanist, a skladao je orkestralna djela, koncerte, komornu glazbu, komade za glasovir i pjesme; rabeći više skladateljskih tehnika, ali vjeran tonalitetnoj glazbi, virtuoznim udaraljkama, bogatim pijanističkim dionicama i kompleksnim ritmovima. Njegovo je najpoznatije djelo vjerojatno mjuzikl West Side Story (Priča sa zapadne strane, 1957.) koji je – Bernsteinovom glazbom, Sondheimovim tekstom te koreografijom Jeromea Robbinsa – ostavio dubok trag na američko kazalište i osvježilo tadašnju produkciju kompleksnim, a pristupačnim glazbenim izričajem.

Chichesterske Psalme Leonard Bernstein je napisao 1965. na narudžbu katedrale u Chichesteru u engleskome Sussexu. Leonard Bernstein posegao je za Psalmima br. 100, 23 i 131 te uglazbio hebrejski tekst, kojem je pridodao ulomke još nekoliko psalama. Glazbenu građu dijelom je posudio iz skica za druge skladbe, a ponegdje pribjegava i takozvanome tonskom slikanju. Drugi stavak, koji je na večerašnjem programu, više je kontemplativnog ozračja; većinu teksta čini Psalam 23 čiji tekst počinje s „Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora”; poslije slijedi i često citirani ulomak “Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.“ Ipak, ulomci iz Psalma 2 („Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju?”) donose žestok zborski prekid eteričnoga vokalnog sola. Solo-dionica izvorno je mišljena za dječački glas, ali je često pjevaju kontratenori.  

Možda posljednji iz duge linije talijanskih opernih velikana, Giacomo Antonio Puccini (Lucca, 1858. – Bruxelles, 1924.) potjecao je iz obitelji crkvenih glazbenika, kako je i sam počeo. Iako je autor nekih od najcjenjenijih svjetskih opernih djela, koja čine srž repertoara opernih kuća, povjesničari glazbe i kritičari često ga nisu ozbiljno shvaćali, smatrajući ga odveć komercijalnim, sklonim manipuliranju i šokiranju publike. Njegova djela odlikuje iznimna dramatičnost, prijemčiva sentimentalnost i posvećenost detaljnoj karakterizaciji likova, kao i vješta, katkad apartna orkestracija te dar za melodičnost. Mnoge njegove opere sadržavaju mladi ženski lik koji se žrtvuje ili je žrtvovan zbog okrutnog muškarca (što ipak nije slučaj u operi na večerašnjem programu).

Operu Turandot napisao je na libreto Giuseppea Adamija i Renata Simonija, a praizvedena je 1926.  Bila je to njegova zadnja opera, koju je nakon njegove smrti dovršio Franco Alfano. U njoj, tatarski princ Kalaf želi se vjenčati kineskom princezom Turandot, no da bi stekao pravo na njezinu ruku, mora odgovoriti na njezine zagonetke; Ako ne uspije, bit će pogubljen, kao što je bio slučaj s dosadašnjim udavaračima. U sceni „Perché tarda la luna“ – Zašto kasni mjesec? –  svjetina zaziva mjesec, koji u operi predstavlja čistoću i svjetlo, ali i smrt i hladnoću. Kako pjeva puk, mjesec je blijed i beskrvan, glava bez tijela, a osvijetlit će pogubljenje perzijskoga princa.

Giuseppe Fortunino Francesco Verdi (Busseto, 1813. – Milano, 1901.), autor 28 romantičkih opera, postao je s vremenom gotovo pa sinonimom za – operu kao takvu. Velike je uspjehe doživio operama iz „srednjeg razdoblja“ – Rigolettom, Trubadurom i Travijatom. Poslije je skladao i Aidu, Rekvijem, Otella, Falstaffa… Bio je i politički aktivan, zalažući se za ujedinjenje Italije te je inicirao i financirao gradnju posebnog doma za umirovljene glazbenike. Verdi je sebe nazivao „najmanje učenim od skladatelja“ , no melodioznost njegovih arija, ali i ekspresivnost orkestralnih linija, instrumentalno naglašavanje atmosfere, kao i bliska suradnja s libretistima, stvorile su jedinstven i prepoznatljiv glazbeni stil. Najvažnije su pritom bile vokalna ekspresivnost i dramska karakterizacija likova.

Operu Falstaff Verdi je napisao na libretto Arriga Boita i prema Shakespeareovim Veselim ženama windsorskim. Nannetta je kći gospođe Ford, a one će, s Gazdaricom Quickley i Meg Page, stati na kraj pompoznome Falstaffu. On na početku pokušava zavesti supruge bogataša da bi došao do novca, a kada svi shvate o čemu se radi, odluče se prerušiti u nadnaravna bića i zaskočiti ga u ponoć. U ariji iz „Sul fil..“ iz 3. čina, Nanetta se maskirala u Vilinsku kraljicu, daje upute pomagačicama i poziva vile na ples.

Pietro Mascagni (Livorno, 1863. - Rim, 1945.), studirao je glazbu, unatoč roditeljskom protivljenju, na Konzervatoriju u Milanu i u klasi Amilcarea Ponchiellija. Nisu mu, međutim, odgovarala tamošnja stroga pravila pa se pridružio putujućoj opernoj trupi. Napisao je petnaest opera – među kojima L'Amico Fritz i Le Maschere te operu Nerone, u počast Mussoliniju – no Cavalleria rusticana daleko je najpoznatija i donijela mu je uspjeh gotovo preko noći. Prerano, smatrao je, rekavši, „okrunjen sam prije no što sam postao kraljem“. Imao je zapaženu dirigentsku karijeru i bio je i glazbeni ravnatelj Milanske Scale, naslijedivši ondje Artura Toscaninija, koji je otišao 1929. iz političkih razloga.

Za operu Cavalleria rusticana – Seosko viteštvo – Mascagni je naručio libreto prema istoimenoj verističkoj melodrami Giovannija Verge, a napisali su ga Giovanni Targioni-Tozzetti i Guido Menasci. Na natječaj „Sonzogno“, za jednočinke, zapravo je 1888. htio poslati jedan čin svoje opere Guglielmo Ratcliff, no njegova je supruga u njegovo ime već poslala Cavalleriu, kojom je pobijedio među 73 prijave. Bila je to prva veristička opera i postavljena je u Rimu 1890., a njezina se radnja odvija na Uskrs: Mladi seljak Turiddu zaveo je pa ostavio Santuzzu i sad je u vezi s Lolom, udanom za Alfija. Kada Turiddu odbije Santuzzine molbe da joj se vrati, ona kaže Alfiju za vezu njegove supruge.

Prije svega toga, Alfio na početku opere, u ariji „Il cavallo..“ („Konj topće…“), pjeva o tome da je mnogo muka na svijetu, ali njega zapravo nije briga jer mu je dobro, jer je stigao kući za Uskrs, gdje ga čeka supruga koju voli. A u ariji „Viva il vino…“ („živjelo pjenušavo vino“), Turiddu pjeva napitnicu, slavi vino što „svaku misao čini sretnom.“

Aleksandar Porfirjevič Borodin (Sankt Peterburg, 1833. – 1887.) bio je jedan od vodećih ruskih znanstvenika svojega vremena, kemičar, koji se obrazovao u Rusiji i po Europi te predavao na  Medicinskoj akademiji u Sankt Peterburgu, a osnovao je i prvu rusku medicinsku školu za žene. Nezakoniti sin gruzijskog princa, prijavljen kao sin prinčeva kmeta, Borodin je zalaganjem svoje majke dobio temeljito obrazovanje koje je uključivalo i satove flaute i klavira. Simfonijska djela počeo je skladati pod mentorstvom Milija Balakirjeva pa je postao dijelom njegove „moćne gomilice“, uz Cezara Kjuija, Nikolaja Rimski-Korsakova i Modesta Petroviča Musorgskoga.

Na operi Knez Igor, koja je trebala biti „prava nacionalna opera“, zasnovana na suprotstavljanju ruskog i „orijentalnog“ zvuka, Borodin je radio osamnaest godina i nije ju dovršio do smrti (dovršili su je Rimski-Korsakov i Aleksandar Glazunov). Temu je odabrao prema savjetu Vladimira Stasova te prema poemi o knezu Igoru iz 12. stoljeća, o sukobu tog ruskoga kneza i tatarskog naroda Polovaka (Polovjeka, ili Kumana).

Skladatelj i dirigent Igor Kuljerić, (Šibenik, 1938. – Zagreb, 2006.) diplomirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Stjepana Šuleka (1965.), dirigiranje usavršavao kod Igora Markeviča u Monte Carlu, a kompoziciju u Studiju za glazbenu fonologiju RAI-a u Milanu. Bio je korepetitor i pomoćnik dirigenta u Operi HNK u Zagrebu, zatim član Zagrebačkih solista kao čembalist i asistent Antonija Janigra, a od 1968. do 2005. bio je dirigent Simfonijskog orkestra i Zbora HRT. Obavljao je dužnosti direktora Muzičkog biennala Zagreb (1980.- 1983.), umjetničkog direktora Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i glazbenog direktora Dubrovačkih ljetnih igara (1984./85.). Djelovao je i kao dirigent u Operi HNK u Zagrebu te kao njezin direktor (1992.-1994.). Predsjednik Hrvatskog društva skladatelja i Fonda „Lovro i Lilly Matačić“ bio je 1980./81.godine. Od 2004. godine bio je redoviti član HAZU-a. Za svoj skladateljski rad, koji obuhvaća golem opus skladbi za različite ansamble, dobio je mnoge nagrade. Dobitnik je odličja Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi.

„Malo je opusa u hrvatskoj glazbi druge polovine 20. stoljeća koje resi šarolikost glazbenih vrsta, žanrova, funkcija, tehnika i stilova kao što je to slučaj s opusom Igora Kuljerića. Kuljerić običava kazati da mu je svaki glazbenički posao, pa tako i skladanje, poseban izazov, pa se to zasigurno može primijeniti i na svaku njegovu pojedinačnu skladbu. Posljedice tih izazova su odlike glazbe koje izbjegavaju mogućnosti ma kojeg svođenja na kakav zajednički nazivnik. Dakako, tu presudnu ulogu jamačno igra i Kuljerićevo široko i raznoliko glazbeničko iskustvo, ponajprije njegov tipično muzikantski (u pozitivnom smislu) odnos prema glazbi općenito. (…) I kada se prepuštao ‘robovanju estetikama i teroru estetika’, Kuljerić nije napuštao subjektivnu ulogu izazova, tj. ni za jedno se njegovo djelo ne bi moglo reći da je – za ljubav ‘estetici objektivnosti’– nastalo bez potrebe, bez razloga.” (Nikša Gligo)

Skladbu Kanconijer Igor Kuljerić napisao je uglazbljujući tekstove dubrovačkih renesansnih i baroknih pjesnika Hanibala Lucića i Ivana Bunića Lučića, kao i autora iz Ranjinina zbornika. Prva inačica skladbe je, pod naslovom Leute moj, praizvedena baš na Dubrovačkim ljetnim igrama, prije 45 godina. Drugu je načinio 1983., s novim naslovom kojim je skladatelj, kako kaže, želio uputiti na „ispreplitanje glazbe, recitiranja i pjevanja.“

U glazbi Kanconijera Kuljerić kombinira i jednostavne homofone obrasce i kompleksnu polifoniju; bajkovite i metaforičke likove izvorno su predstavljali i glumci, dok zbor vodi kroz radnju, a i komentira je poput grčkoga kora. U orkestru su zastupljeni i stari instrumenti (lutnja, harfa) i noviji (sintetizator). Prema skladbi Kanconijer ime je dobio redoviti ciklus Zbora i Orkestra HRT-a .