Zagrebački solisti

Marija Pavlović, klarinet

 

PROGRAM:

Felix Mendelssohn:

San Ivanjske noći, uvertira (za gudače obradio Sreten Krstić) 

Leó Weiner:

Divertimento, br. 1, Op. 20

Tempo di Csárdás (quasi alla Marcia) 

róka-tánc: Vivace 

marosszéki keringős: Allegretto moderato (quasi andantino)

verbunkos: Tempo di marcia (un poco grottescamente)

csürdöngölő: Presto 

Bruno Bjelinski:

Koncert za klarinet

Allegro vivace

Allegro grazioso

Andante

Allegro

***

Pjotr Iljič Čajkovski:

Serenada za gudače u C-duru, op. 48

Pezzo in forma di sonatina. Andante non troppo—Allegro moderato 

Valse. Moderato. Tempo di Valse 

Elegia. Larghetto elegiaco 

Finale (Tema russo). Andante — Allegro con spirito 

 

U okviru glazbenog programa 74. Dubrovačkih ljetnih igara nastupit će renomirani hrvatski ansambl Zagrebački solisti koji uskoro obilježava sedamdeset godina uspješnoga djelovanja. Virtuozni ansambl, koji je u zadnje vrijeme prilično pomladio svoje redove, a u kojemu svira i koncert-majstorica Dubrovačkog simfonijskog orkestra Đana Kahriman, nastupit će s još jednom Dubrovkinjom - Marijom Pavlović na klarinetu. 

 

--

 

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski 

Felix Mendelssohn Bartholdy (Jacob Ludwig Felix M., Hamburg, 1809. – Leipzig, 1847.) odrastao je u Berlinu uz salonska okupljanja koja je organizirala njegova majka. Od malih je nogu svirao klavir, violinu i violu, učio kompoziciju. Pohađao je Pjevačku akademiju (Sing-Akademie) Karla Zeltera. U prostoru Akademije poslije je ravnao izvedbom ponovno otkrivene Muke po Mateju Johanna Sebastiana Bacha – skladatelja čija su ga djela fascinirala – omogućivši time 19. stoljeću upoznavanje opusa zaboravljenog i, smatralo se, “teškoga” genija.

S dvanaest je godina u Weimaru upoznao Goethea, koji ga je usporedio s Mozartom i podržavao u stvaranju. Na njegov rad utjecala je i sestra Fanny, također skladateljica, kao i putovanja po Italiji, Engleskoj i Škotskoj. Bio je glazbeni ravnatelj grada Düsseldorfa te zatim dirigent u Gewandhausu, u Leipzigu, gdje je bio i suosnivač Konzervatorija. Među Mendelssohnovim djelima, karakterističnima po osjećaju lakoće i melodičnosti te po tehničkoj istančanosti, ističu se brojne skladbe za klavir, simfonije, oratoriji, popularni Violinski koncert, klasicistički gudački kvarteti.

Koncertni majstor Zagrebački solista Sreten Krstić redovito obrađuje djela klasične literature za ovaj ansambl. Na ovom programu to je Mendelssohnova Uvertira Snu ljetne (ili ivanjske) noći. Mendelssohn je Uvertiru napisao sa sedamnaest godina, inspiriran istoimenom komedijom Williama Shakespearea (koju je čitao na njemačkome, u prijevodu Augusta Schlegela): najprije ju je za klavirom odsvirao svojoj obitelji, potom orkestrirao, a sa sestrom je načinio i inačicu za dva klavira.

Mendelssohn se cijelog života vraćao Shakespeareovim djelima, po kojima je želio pisati i opere; a sedamnaest godina nakon Uvertire, skladao je i scensku glazbu za cijelu komediju (a glazba je uključivala i danas vrlo poznatu Svadbenu koračnicu). U scensku glazbu uključio je i ovu mladenačku Uvertiru, koja već pokazuje njegov lepršav stil i tečnost, uz nešto pompoznosti koju zaziva „tema.“ Dirigentica Marin Alsop zapisala je da Mendelssohn u Uvertiri „posve prenosi čaroliju i frivolnost eteričnog svijeta koji je osmislio Shakespeare.“

Leó Weiner (Budimpešta, 1885. – Beč, 1960.) bio je mađarski skladatelj i pedagog. Na Muzičkoj akademiji u Budimpešti predavao je od 1908., najprije teoriju pa kompoziciju i komornu glazbu, a među glazbenim velikanima kojima je predavao bili su Antal Doráti, György/Georg Solti i György Kurtág. Prvu je glazbenu poduku Weiner dobio od brata, studirao je u Budimpešti, ali bio je i dobitnikom stipendije „Franz Joseph“ koja mu je omogućila studijska putovanja u Beč, Leipzig, Pariz i Berlin. U mladosti je bio i korepetitor u Komičnoj operi u Budimpešti.

Weiner je autor tridesetak skladbi, u kojima se nastavlja na romantičke uzore, Mendelssohna, Brahmsa; Pisao je scensku glazbu, skladao tri gudačka kvarteta, dvije sonate za violinu, kao i humoresku za orkestar Karneval, Pastoralu, fantaziju i fugu za gudače; Serenadu za orkestar, pet Divertimenta, a pisao je i udžbenike o glazbi.

Weiner se rjeđe od glasovitih suvremenika-sunarodnjaka okretao tradicijskoj glazbi kao polazištu za skladanje. Ipak, glazbeno-plesna tradicija Mađarske čini osnovu djela Divertimento, br. 1, op. 20, koje je pisao 1933. i 1934. te posvetio „dragome prijatelju Fritzu Reineru“.  U „Mađarskim plesovima“, kako je podnaslovljena skladba, oblikovao je svoje inačice plesova: najprije „stvarno dobrog“ čardaša pa „lisičjeg plesa“ i Kola iz Marosszéka; nakon regrutacijskoga plesa Verbunkosa slijedi brzi „seoski ples u štaglju“. Neki od stavaka postigli su iznimnu popularnost u „kućnoj“ inačici za klavirski duo.

Bruno Bjelinski (rođen kao Bruno Weiss, Trst 1909. – Silba, 1992.), bio je profesor, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Ondje je i studirao, u klasama Blagoja Berse i Franje Dugana, a bio je i doktor pravnih znanosti. Za svoja je djela dobio niz nagrada te je bio članom JAZU. Skladatelj iznimne vještine i osebujna stila, Bjelinski je skladao različite žanrove, crpeći nadahnuće iz prošlosti, iz drugih kultura i folklora dalekih krajeva, sve se više poigravajući živim zvukovnim bojama, šarolikim ritmovima i prostornošću zvuka. Napisao je 15 simfonija, koje često imaju programne naslove i vokalne dionice, kao i šest simfonijeta, koncerte za klavir, violinu, violončelo, violu, flautu, fagot, obou, klarinet, sonate za brojna glazbala, kvartete, trija, kvintete. Skladao je također niz vokalnih ciklusa i glazbeno-scenska djela – mnoga namijenjena djeci. Njegovu klavirsku glazbu, a i druga djela, odlikuje „prokofjevljevska transparentnost struktura“, kako piše muzikologinja Eva Sedak, a cijeli njegov opus karakterizira neoklasička/neobarokna konstanta.

Puhačkim instrumentima Bjelinski je posvetio niz djela – koncerte, sonate, serenade. Koncert za klarinet i gudače, iz 1952. godine, počeo je pisati u Teresópolisu u Brazilu, zemlji koju je posjetio više puta. U četiri stavka donosi raspon od odlučnog početka u uzlaznoj durskoj ljestvici, preko odmjerenoga drugog stavka s pratnjom u pizzicatu, sjetnoga trećeg i zaigranoga završnog stavka. Tehnički i ekspresivni zadaci za solista veliki su, a djelo se znalo naći i na programu natjecanja mladih glazbenika.

Bruno Bjelinski o svojoj je glazbi i svojoj poziciji u burnome dvadesetom stoljeću rekao: „Ja sam generacija Brittena i Šostakoviča, od jednoga nešto stariji, od drugoga nešto mlađi. I na sličan sam način ostao tradicionalan pokušavajući uvijek naći neka svoja rješenja, neki svoj put unutar te tradicionalnosti. Neobično poštujem ljude koji su u mojoj generaciji mogli učiniti taj zaokret prema novim smjernicama koje je otvorila još Druga bečka škola pa Darmstadt i tako dalje. Ja to nisam mogao. To nije bilo u mojoj prirodi.“

Petar Iljič Čajkovski (Votkinsk, 1840. – Sankt Peterburg, 1893.), najpopularniji je ruski, a za mnoge i “najromantičkiji” skladatelj. Njegovu glazbu karakterizira bogatstvo melodija i boje, kao i dramski intenzitet, brižna orkestracija i nacionalni elementi – njegovi široki glazbeni potezi danas se smatraju zvukom “ruske duše”. Sve se to, međutim, ostvaruje u kozmopolitskoj, strožoj formi, a sam je Čajkovski govorio da mu je u glazbi najvažnija – ljepota. Na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu studirao je kompoziciju u klasi Antona Rubinsteina, a potom je i sam predavao, na Moskovskom konzervatoriju, gdje se isticao obrazovanjem i profesionalnošću, kao i odbijanjem da se prikloni bilo skupini “konzervativnih”, bilo “naprednim“ skladateljskim suvremenicima. Život mu je obilježilo i prijateljstvo s Nadeždom von Meck, koja je od njega naručivala skladbe te ga financijski podupirala kada je napustio mjesto na Konzervatoriju. Čajkovskijeva najpoznatija djela su simfonije, opere Jevgenij Onjegin i Pikova dama, baleti Labuđe jezero i Orašar, tri klavirska koncerta i violinski koncert, a pisao je i drugu scensku glazbu, kantate i zborove, djela za orkestar, solo pjesme, brojne stavke za glasovir i komornu glazbu.

Serenadu za gudače u C-duru, op. 48, Čajkovski je napisao 1880., kao naklon serenadama prethodnih generacija. Posvetio ju je violončelistu Karlu Albrechtu i namijenio „što većem broju“ gudača u orkestru. Opsežnim djelom vodi na glazbeni put od jednostavnog uvoda, preko valcera i tmurnije elegije, do „ruskog“ finala, s citatima dviju tradicijskih pjesama.

Izdavaču Pjotru Jurgensonu Čajkovski je napisao da novu Serenadu „baš jako voli“, a Nadeždi von Meck da je Serenadu (za razliku od Uvertire 1812. iz istog razdoblja) napisao „od srca“ i dodao, „ako smijem reći, ne nedostaje joj umjetničke vrijednosti.“

--