Dubrovački simfonijski orkestar | Zbor Ivan Goran Kovačić | Ivan Repušić, dirigent | Darija Auguštan, sopran | Martina Mikelić, mezzosopran | Matteo Ivan Rašić, tenor | Leon Košavić, bariton

Oda radosti, kako se naziva završni stavak Beethovenove IX. simfonije, odnosno njezin vokalno-instrumentalni dio, na tekst Friedricha Schillera, odavno je prerasla uobičajene okvire glazbenog djela: Postala je simbolom, himnom – i svevremenskom porukom o ujedinjavanju ljudi pod okriljem radosti, o njihovu bratstvu (dodajmo danas i sestrinstvo te slobodu odabira tih termina). S glazbene strane, ne treba ipak propustiti gradaciju, glazbeni rast koji prethodi poznatom finalu, tom prvome simfonijskom stavku u koji je uključen i glas: cikličku strukturu u kojoj se izmjenjuju kaos i mir i u kojoj je Beethoven promijenio uobičajen raspored stavaka (drugi je stavak scherzo, a treći je polagan); u završnom stavku, prije ulaska glasova, ponovno čujemo teme iz prethodnih stavaka, a zatim Beethoven gradi nove vrhunce – koji se smatraju i vrhuncem njegovog opusa.

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

„Živimo u dolini Devete simfonije”, zapisao je muzikolog Joseph Kerman. „Iskupljenje glazbe”. Wagnerov je opis večerašnje skladbe; „od svih Beethovenovihih djela, ovo je ostavilo najdulju sjenu nad devetnaestim stoljećem, ali dvadesetim”, ističe muzikolog Richard Taruskin.

Ludwig van Beethoven (Bonn, 1770. - Beč, 1827.) vjerojatno je još mnogo prije pisanja Devete simfonije naišao na tekst Ode radosti Friedricha Schillera, iz 1785. godine. Tekst će uglazbiti u četvrtom stavku Simfonije i zapanjiti svijet, a Oda će se „odlomiti” od cjeline i postati pričom za sebe. Zbog nje današnja publika čeka završetak djela, no važno je poslušati i cjelinu, kako ju je zamislio autor: važnu simfoniju među već ionako važnim Beethovenovim simfonijama.

Devetu simfoniju, u d-molu, op. 125, Beethoven je pisao desetak godina nakon svoje Osme, u kasnijoj skladateljskoj fazi. Beethovenovo stvaralaštvo uvriježeno je dijeliti na tri faze: Prvu do otprilike 1802. godine, kada skladatelj proživljava krizu zbog gubitka sluha, zbog kojega uskoro više neće moći nastupati, i neizvjesne budućnosti. U srednjoj fazi piše ambiciozna, tzv. „herojska” djela, a oko 1812.-1813. počinje treća faza, s novom posvećenošću glazbi i obilježena pisanjem kompleksnih gudačkih kvarteta, kao i Devete simfonije, koju je dovršio 1824. godine.

Razmišljao je o praizvedbi u Berlinu, jer mu se činilo da je Beč previše zaluđen Rossinijevom glazbom i da njegova više nije u modi; no knez Lichnowsky, izdavač Diabelli i nekadašnji učenik Carl Czerny pisali su mu ga moleći ga da ne napušta svoj „drugi rodni grad.” Praizvedba je bila njegov povratak iz mirovine, prvi javni koncert nakon deset godina, u istom kazalištu (Kärntnertortheater) gdje je postavio Leonoru, poslije preimenovanu u Fidelio. Njegovo sudjelovanje na praizvedbi treba pojasniti – stajao je pred orkestrom, kao dirigent, no dvorski dirigent Michael Umlauf dogovorio je sa zborom i orkestrom da prate njega, a ne skladatelja, koji ne čuje. Poznata je i priča da Beethoven nije čuo pljesak koji se prolomio nakon Scherza – jer tada se često pljeskalo i između stavaka, na što se danas gleda poprijeko, da podsjetimo – i jedna od pjevačica dala mu je znak da se okrene i nakloni.

Neki su Beethovenovi kolege bili skeptični spram skladbe, primjerice Louis Spohr i, poslije, Giuseppe Verdi, što je vjerojatno simptom šoka koji je Beethoven priredio publici – ne samo time što je u četvrti stavak uvrstio zbor, već i kontrastima, rezovima i zvukom prethodnih stavaka. Kako piše Taruskin, Beethoven je jasno pokazao da nije jedina svrha umjetnosti da bude lijepa, da se svidi, u skladu s uzusima svojeg doba, već je ovim djelom „napao” uši. Jedan od primjera su fanfare u finalu, koje je Wagner, ali s poštovanjem, nazvao Schreckensfanfaren (fanfare strave). A uvrštavanjem vokalnog stavka u Simfoniju, Beethoven je, pohvalno je istaknuo Wagner, „zatvorio poglavlje apstraktne glazbene umjetnosti.”

Zbor, solisti i Oda radosti, odnosno četvrti stavak Simfonije, doista su naglasili prisutnost izvanglazbene teme, programa. To još ne bi bilo neobično, no ovdje, piše Maynard Solomon, skladateljeve programske namjere „ostaju otvorenima”: Beethoven ne rabi glazbene kodove, formule, koji su tada bili svima poznati, dok danas možemo reći da baš od njega počinju uzusi koje povezujemo sa simfonijskom glazbom.

Slušati tremolando s početka Simfonije je, prema Nietzscheu, kao „lebdjeti u astralnoj kupoli iznad Zemlje, sa snom o besmrtnosti u srcu”. Prvi je stavak, očekivano, sonatni oblik, prigušenog početka, koji se kratko zvukovno šulja, no još u prvom svome dijelu, ekspoziciji, grune u fortissimo. Ovakvi „ispadi” nagnali su kasnije komentatore da stavak opišu kao Beethovenov prikaz „stvaranja svijeta”, inicijalnoga kaosa. Već od prvog stavka za Devetu je važan silazni motiv dvaju tonova, koji će prožimati cijelu skladbu.

Drugi je stavak Scherzo, iako je taj tip stavka obično zauzimao treće mjesto u višestavačnom djelu: energičan, intenzivan više nego šaljiv, s Prestom u središnjem Triju, koji najavljuje Presto završnoga stavka. U trećem, nježnom Adagiu izmjenjuju se dvije teme, obilježene i silaznim motivima, i donose najekspresivnije trenutke unutrašnjeg ushita.

U završnome stavku vraća se građa prvih triju stavaka, no zatim je odbačena i razvija se niz varijacija na jednu od danas najpoznatijih glazbenih tema. Jedna od njih bit će i „paradna”, turska vojnička inačica, odmah nakon što zbor ushićeno zaziva Božanstvo – kao povratak u realnost, jedan od brojnih rezova koji obilježavaju ovu skladbu. Muzikolog James Webster čak je ustvrdio da četvrti stavak „nema i ne može imati formu.”

Orkestar prvi donese temu Ode radosti, preuzima je bas solo, a zbor se uključuje s „Freude” - „radost”. Vokalne dionice glasovito su zahtjevne, kontrast temi koja u osnovi ima jednostavan, pučki karakter. Beethoven je navodno prošao dvjestotinjak inačica teme prije nego je odabrao konačnu, za svoj oratorijski dodatak simfoniji, ili možda simfonijsku kantatu. Za radost o kojoj je ovdje riječ, „nestat mora razdor sav”, a u njoj će uživati onaj „koji sreću vjernog prijateljstva zna.”

Oda radosti himna je Europske unije od 1985., uz službeno objašnjenje: „univerzalnim jezikom glazbe, himna izražava europske ideal slobode, mira i solidarnosti.” Ako glazba zapravo i nije univerzalan jezik, uvijek se iznova možemo nadati da sloboda, mir i solidarnost to jesu, samo ih treba bolje naučiti.

Deveta simfonija i Oda radosti i na druge su se načine probile u širu kulturu i društvo. Kada je stvoren kompaktni audio-disk, CD, svojedobno iznimno važan, maksimalno trajanje zapisa na njemu određeno je na 74 minute, baš prema trajanju Devete simfonije – koliko je trajala Furtwänglerova interpretacija iz 1951. Stavke iz simfonije čujemo u filmovima kao što su Paklena naranča, ili Društvo mrtvih pjesnika. Oda radosti izvodila se na Božić 1989. u netom ujedinjenom Berlinu, pod ravnanjem Leonarda Bernsteina, no tada se pjevalo „Freiheit” (sloboda), umjesto „Freude” (radost): izvedena je i na otvorenju Olimpijskih igara u Naganu 1998.

Schiller i Beethoven proširili su poruku „svi će ljudi braća biti”; ili „svaki čovjek brat je drugom / Tvoj kad divni slijedi put.” Možda tada nisu razmišljali baš o svim ljudima, kao što mi danas činimo, ili tvrdimo da činimo; možda čak nisu mislili da će baš svi ljudi biti braća (i nespomenute sestre), ali zato je novijim naraštajima ostalo da poruku reinterpretiraju, razrade.

Ispunjenost glazbenim kontrastima i naizgled vrlo jasna poruka, oko koje se ipak treba potruditi, neki su od argumenata koje je u obzir uzeo i kritičar i muzikolog Tom Service, koji zaključuje: „moglo bi se reći da je Beethovenova Deveta simfonija središnje umjetničko djelo Zapadne glazbe: danas predstavlja jednaki izazov kao 1824., izazov slušateljima, izvođačima i svim skladateljima koji su otad pisali simfonije. Ne zato što je riječ o monolitnom spomeniku izvjesnosti; nego zato što je njezina orijaška, neosporna glazbena snaga izvor beskrajnog obnavljanja i mogućnosti.”