- s titlovima na engleskom jeziku
Predstava Krvava svadba u režiji Franke Perković Gamulin te izvedbi Festivalskog dramskog ansambla premijerno je izvedena u okviru 73. Dubrovačkih ljetnih igara 17. kolovoza 2022. na otoku Lokrumu.
Redateljica: Franka Perković Gamulin
Dramaturg: Goran Ferčec
Adaptacija teksta prema prijevodu Ivane Gomez: Franka Perković Gamulin, Goran Ferčec
Scenograf: Igor Vasiljev
Kostimografkinja: Doris Kristić
Autori glazbe: Mojmir Novaković, Ivo Letunić
Oblikovatelj svjetla: Elvis Butković
Suradnik za scenski pokret: Matija Ferlin
Asistent redateljice: Toma Serdarević
Asistentica kostimografkinje: Linda Mihaliček
Inspicijent: Roko Grbin
Majka: Jadranka Đokić
Zaručnica: Lana Meniga
Zaručnik: Luka Knez
Punica/Prosjakinja: Ksenija Marinković
Leonardo: Nikola Baće
Leonardova žena: Iva Kraljević
Otac zaručnice/Mjesec: Nikša Butijer
Služavka: Tanja Smoje
Zborovođa: Mojmir Novaković
Zbor, susjeda, djevojke, momci, drvosječe, svatovi: Jelica Čučević, Maro Drobnić, Tonći Đurković, Marko Capor, Ivo Letunić, Tajana Martić, Mara Metković, Vanesa Vidaković Natrlin
Drama Krvava svadba napisana 1933. godine primjer je dramskog predloška koji povijest kazališta naziva pjesničkom ili poetskom dramom, razvijenom unutar perioda moderne drame. Osnovne su značajke te dramske poetike odstupanje od klasične narativne linije povezane s radnjom i otvaranje prema lirskim ambijentalnim i simboličkim kvalitetama dramske situacije. Pjesničko ili poetsko iz naziva ipak se najviše odnosni na jezik same drame kojem je pridodana funkcija šira od toga da izgovorena rečenica bude tek replika, šireći mu prostor izraza prema poeziji ili čak prema onome što nije izgovoreno. Karakter je poetske drame snažna ambijentalna i tekstualna liričnost te iscrpljivanje naoko rudimentarnog zapleta. Tim snažnim označiteljima uvelike je određen njezin scenski karakter. Redateljsko-dramaturški koncept ovog projekta temelji se upravo na poštivanju spomenutih označitelja uspostavljajući scenu prije svega kao tablo, stiliziranu, smirenu sliku unutar koje je moguće scenskim sredstvima graditi ambijent i atmosferu tragedije zatvorenog svijeta o kojem piše Lorca. Fragmentarni karakter Lorcine dramske montaže omogućuje gradnju scena kao niza manjih, autonomnih slika, koje tek združene u cjelinu uspostavljaju logiku velike priče i tragedije. Svaki čin i svaka slika snažna je i potentna mikro situacija, mala drama za sebe, u idealnoj proporciji prema cjelini. Prostor poetske drame očišćen je od svega suvišnog, od svih označitelja koji ne pridonose atmosferi kao osnovnom gradbenom načelu. Svaki je prostor unutar svake situacije u svojoj oskudnosti sveden na simboličku pozadinu na kojoj se događa tragedija. Stoga je prostor, baš kao i jezik, uspostavljen kroz simboličku vrijednost kao poetski prostor. U ovom scenskom konceptu taj se prostor formira in situ, na već postojećoj lokaciji (Lokrum), u eksterijeru naglašene prostorne izdvojenosti i izolacije, na mjestu očišćenom od bilo kojeg drugog označitelja osim ambijenta koji postoji u odnosu na dramu koja ga pretvara u samo jedno od mogućih mjesta tragedije. Dramski likovi Lorcine tragedije svedeni su na tipove više nego na karaktere. Njihovo je djelovanje bliže antičkom konceptu hibrisa s jedne i hamartije s druge strane. Oni su žrtve vlastite oholosti (strasti), ali i neizbježnosti vlastite krive procjene ili tragične sudbine. Njihovo je prokletstvo dvostruko. Zatvoreni unutar svog socijalnog okvira, strast ostaje kao jedini dozvoljeni prostor slobode, makar i po cijenu prokletstva ili smrti.
Goran Ferčec
Fotografija (c) Marko Ercegović
