75
Dubrovačke ljetne igre
Dubrovnik Summer Festival
10/7 - 25/8 2024
Menu

Max Emanuel Cenčić, kontratenor | Markellos Chryssicos, dirigent i čembalo | Ansambl Latinitas Nostra

Izvedbe
20. srpnja / subota / 21:30h
Atrij Kneževa dvora
Ulaznice
Max Emanuel Cenčić, kontratenor | Markellos Chryssicos, dirigent i čembalo | Ansambl Latinitas Nostra

Max Emanuel Cenčić, kontratenor

Markellos Chryssicos, dirigent i čembalo

Ansambl Latinitas Nostra

Opernog pjevača Maxa Emanuela Cenčića nazivaju jednim od najfascinantnijih i najsvestranijih opernih pjevača na svijetu, a u jubilarnoj festivalskoj sezoni ovaj se dobitnik nagrade Orlando za najbolje umjetničko ostvarenje u glazbenom programu 61. Igara vraća na pozornicu u atriju Kneževa dvora gdje će izvesti najbolje od barokne glazbe uz ansambl Latinitas Nostra, kojeg je utemeljio priznati dirigent Markellos Chryssicos, jedan od najvećih grčkih stručnjaka za ranu glazbu.

--


PROGRAM:

HÄNDEL-PORPORA

Antonio Vivaldi:

Sonata u d-molu, op. 1 br. 12, RV 63 La Follia

Georg Friedrich Händel:

„Bramo te sola“ arija iz opere Floridante

Nicola Antonio Porpora:

„Nume che reggi il mare“ arija iz opere Arianna in Nasso

Antonio Vivaldi:

Simfonija u G-duru RV 149 „Il coro delle muse”

Allegro Molto

Andante

Allegro

Georg Friedrich Händel:

„L’armelin vita non cura“ arija iz opere Flavio

Antonio Vivaldi:

„Sorge l’irato nembo“ arija iz opere Orlando furioso

***

Nicola Antonio Porpora:

„Quanto s’oscura il cielo“ arija iz opere Carlo il Calvo

„Tu spietato lo farai“ arija iz opere Iphigenia in Aulide

Antonio Vivaldi:

Koncert za dve violine a-molu, op.3 br. 8, RV522

Allegro

Larghetto e spiritoso

Allegro

Georg Friedrich Händel:

„Bel contento“ arija iz opere Flavio

„Rompo i lacci“ arija iz opere Flavio

--

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski


Händel – Porpora – Vivaldi

U sezoni 1733. – 1734. na opernoj je sceni u Londonu bilo burno: operna kompanija koju je vodio Georg Friedrich Händel, osnovana 1719. i nazvana Royal Academy, dobila je konkurenciju, Opera of the Nobility. Osnivači su, kao i u slučaju prve kompanije – koja je prestala s radom 1729., no zatim je Händel osnovao novu, Second Academy – bili pripadnici engleskoga plemstva. Royal Academy pritom nema veze s obrazovnom ustanovom istog imena, Kraljevskom kademijom, koja je osnovana poslije. Za glazbenog ravnatelja nove „kuće” plemići su pozvali talijanskog skladatelja Nicolu Porporu, kojega su smatrali modernijim od Händela; kompaniji su se pridružili i pjevači koji su prije surađivali s Händelom, kao što su Senesino i Cuzzoni, a u drugoj sezoni pridružio im se famozni Farinelli, velika pjevačka zvijezda, čiji je Porpora bio učitelj.

Sve je bilo spremno za dugotrajno suparništvo i žestoku glazbenu borbu, o kojoj su „govorili svi”. Obje operne kuće s vremenom su bankrotirale, no profitirala je, barem privremeno, publika, jer tijekom četiriju godina Händel i Porpora trudili su se nadmašiti jedan drugoga, i sami sebe, uvijek novim djelima.

Suparništvo Händela i Porpore satirično je opisano u djelu iz njihova doba, Do you Know What you are About? Or, a Protestant Alarm to Great Britain, u kojemu, među ostalim, stoji da Händel i Senesino „kao da glume psa i medvjeda, poput dva kralja Poljske koji se bore za Carstvo Doremifa.

Nešto manje dramatične poveznice možemo naći među Porporom i Antoniom Vivaldijem, odnosno Vivaldijem i Händelom.

Poveznicu Porpore i Vivaldija nalazimo u Veneciji, jer obojica su radila za tamošnje sirotište Ospedale della Pietà. Ondje su podučavali glazbu, ali i za mlade glazbenice pisali vrlo važna djela. Porpora je radio još u dvama od četiriju ženskih sirotišta, Ospedaleu dei Poveri Derelitti i Ospedaleu degli Incurabili. Iako se danas njegova djela za mlade glazbenice smatraju manje uzbudljivima od Vivaldijevih, njegov je utjecaj bio snažan, a skladbe popularne (pritom je imao i velike operne uspjehe) te se smatra da je Vivaldi za neka djela preuzeo značajke njegova stila.

Početkom 18. stoljeća, od 1706., Händel je putovao po Italiji i ondje upoznao niz talijanskih skladatelja koji će utjecati na njegov rad, među kojima Alessandra i Domenica Scarlattija, Arcangela Corellija i, možda – Antonija Vivaldija. Händel je u Veneciji 1709. uspješno postavio svoju operu Agrippina, a bio je, kao i Vivaldi, zainteresiran za upoznavanje kolega. Smatra se također vjerojatnijim da je Händel poznavao Vivaldijevu glazbu, nego obrnuto, kao i da je Vivaldijev stil utjecao na Händelova orkestralna djela.

** **

„Crveni svećenik“ – crvenokosi skladatelj i svećenik Antonio Vivaldi (Venecija, 1678. – Beč, 1741.) podučavao je violinu, dirigiranje i kompoziciju, a sam je učio svirati violinu od oca. Ubrzo nakon zaređenja prestao je držati mise, tvrdeći da je to zbog bolesti. Proslavio se već ranim trio-sonatama i inovativnim ciklusom L'estro armonico, iz kojega večeras slušamo jednu od skladbi, Koncert za dvije violine, RV 522.

Neke njegove koncerte Johann Sebastian Bach je, impresioniran, transkribirao za instrumente s tipkama. Vivaldi je imao više glazbeničkih funkcija pri crkvama u Veneciji, bio je maestro di cappella da camera hesenskom princu Philippu i proveo je tri karnevalske sezone u Rimu, gdje je skladao opere. Koncerti iz op. 8 pojačali su njegovu skladateljsku reputaciju, a pred kraj života odlazi potražiti skladateljsku sreću u Beč, no prekasno.

Vivaldijev utjecaj najveći je na području instrumentalne glazbe, naročito koncerata, u kojima je rabio formu ritornela u brzim stavcima i trostavačni plan skladanja. Vješt orkestrator, spretno je rabio i još prilično nove efekte kao što su prigušivanje i pizzicato te proširio sviračke tehnike. Vivaldi je napisao petstotinjak koncerata i vjerojatno (prema njegovim zapisima) oko stotinu opera, od kojih je sačuvano dvadeset.

Trio-Sonata u d-molu zasniva se na jednoj od najstarijih zabilježenih europskih glazbenih tema – La follia, koja potječe iz Španjolske ili iz Portugala. Svoju inačicu Follie prvi je objavio Lully, a zatim su istu progresiju preuzeli i drugi skladatelji, primjerice Corelli i Carl Philipp Emanuel Bach.

Sinfoniu u G-duru Vivaldi je napisao za koncert u Ospedaleu della Pietà, u počast izbornome knezu Friedrichu Christianu iz Saske, kojemu su uručene i note Vivaldijevih skladbi. Naziv „Zbor muza” djelo je dobilo jer je nakon Sinfonie izvedena kantata istog naslova, danas zaboravljenog autora Gennara D'Alessandra.

Operu Orlando furioso Vivaldi je skladao 1727. prema libretu Grazia Bracciolija, koji je pisao prema istoimenom epu Ludovica Ariosa. U operi je viteški junak Orlando i bijesan i zaljubljen i lud, a sve to na otoku zle čarobnice Alcine.

** **

Georg Friedrich Händel (Halle, 1685. – London, 1759.) svojedobno je smatran najvažnijim suvremenim skladateljem, čak najvažnijim engleskim skladateljem. U Hamburgu je razvio interes za operu, svirajući violinu pa čembalo u opernim izvedbama, a u Italiji je upoznao Corellija i Scarlattije. Svoj interes za talijansku glazbu prenio je i u Englesku, kamo se trajno preselio nakon službovanja na dvoru u Hannoveru. U Londonu je s uspjehom postavljao opere, poslije i oratorije, u kojima je pokazao još širi kreativni raspon i smisao za dramatiku. Händel je napisao 45 opera, među kojima su i pasticci raznih autora, 31 oratorij, mnoga druga vokalna djela te je bio majstor melodije, no ujedno i svestran, važan autor instrumentalne glazbe – koncerata, suita, uvertira, sonata. Spojio je značajke raznih europskih stilova onog doba, od temelja u harmoniji i kontrapunktu iz protestantske crkvene glazbe iz mladosti preko melodijske inventivnosti, blistavosti i prštavosti iz Italije do francuskog modela uvertira i plesova.

Suparništvo s Porporom nije bilo jedino kojemu se odao Händel; Prije je već bio, primjerice u suparništvu s Giovannijem Bononcinijem, jednim od skladatelja koji su, uz Händela, pisali opere za Royal Academy. Bononcinijeve su opere isprva bile uspješnije od Händelovih, a na vrhuncu njihova nadmetanja, 1721., Händel je napisao operu Floridante, na libreto Paola Antonija Rollija, o dvorskim i ljubavnim intrigama u drevnoj Perziji.

Opera Flavio, na libreto Nicole Francesca Hayma, praizvedena je u Londonu 1723., kao četvrta Händelova opera za Akademiju. Operu o Flaviju, Kralju Lombardije, muzikolog Winton Dean nazvao je „antiherojskom komedijom s tragičnim prizvukom”. Händel ju je pisao baš za kastrata Senesina, koji će poslije otići u suparnički, Porporin tabor.

** **

Nicola (Antonio) Porpora (Napulj, 1686. – 1768.) uz skladanje je bio i cijenjeni nastavnik pjevanja. Glazbu je učio na Konzervatoriju u Napulju, prve opere napisao ondje, potom je bio kapelnik kneza Hessen-Darmstadta. Narudžbe za opere dobio je s Bečkog dvora, ali pisao je i za Rim i za London. Predavao je pjevanje i kompoziciju na Konzervatoriju Onofrio u Napulju, gdje se proslavio, a među njegovim je učenicima bio glasoviti kastrat Farinelli. U Veneciji je živio i radio više puta, a u Dresdenu je predavao pjevanje i bio kapelnik, no došao je u sukob s nadkapelnikom, skladateljem Hasseom. Pjevanje je predavao i u Beču te glazbi učio mladoga Haydna, koji je radio za njega kao pomoćnik i korepetitor.

Napisao je više od 40 opera, kantate, oratorije, mise. Razvijao je trend ornamentiranja vokalnih melodija, a kao priznati nastavnik pjevanja dobro se razumio u mogućnosti glasa i točno znao što je izvedivo. Manje je pažnje posvećivao tematskoj raznolikosti, ili dramskim efektima.

Arijadna na Naxosu bila je prva opera koju je Porpora napisao za kompaniju Opera of the Nobility, 1733., na libreto dirigenta Paola Rollija, a prema mitu o ljubavnoj priči Arijadne i Tezeja, koji je već u braku s Antiopom. Porpora je odabrao temu da bi izazvao Händela, koji je iste godine napisao Arijadnu na Kreti, na libreto Pietra Pariatija.

Operu Karlo Ćelavi Porpora je postavio u Rimu 1738., prema venecijanskom libretu koji je prije njega uglazbilo nekoliko skladatelja. U priči o nasljednicima Karla Velikog, njegov unuk Lothar otet će svojega polubrata da bi došao na vlast.

Ifigeniju na Aulidi Porpora je pisao za Nobility 1735., za Farinellija i Senesina, s odgovarajuće zahtjevnim vokalnim dionicama. Libreto Paola Rollija nastao je prema često obrađivanoj priči o Ifigeniji koju njezin otac Agamemnon, zamjerivši se božici Artemidi, odluči žrtvovati da bi mogao nastaviti put u Trojanski rat.

U rujnu 2024. Max Emanuel Cenčić postavit će Ifigeniju na Aulidi na Festivalu barokne opere u Bayreuthu.

**

Max Emanuel Cenčić danas je jedan od najfascinantnijih i najsvestranijih opernih pjevača na svijetu, posvećen oživljavanju i izvođenju glazbe osamnaestog stoljeća. Njegovo je pjevačko obrazovanje počelo u zboru Bečki dječaci, a solističku karijeru je počeo kao sopran, 1992., i nastavio kao kontratenor, od 2001. Virtuozni mezzosopran Maxa Emanuela Cenčića pokazuje da barokno pjevanje može biti tehnički sjajno izvedeno, a istovremeno i moderno i emotivno. Više od 40 godina je na sceni i nastupa u opernim kućama kao što su Bečka državna opera, Theater an der Wien, Operne kuće u Zürichu i Versaillesu, Bavarska državna opera, Opera Unter den Linden Berlin, Gran Teatro del Liceu u Barceloni, Théâtre des Champs-Elysées u Parizu, Pariška opera i La Monnaie u Bruxellesu. U Markgrofovskoj opernoj kući u Bayreuthu Cenčić je 10. rujna 2022. proslavio 40. obljetnicu nastupanja. Održao je gala-koncert posvećen kastratu Senesinu, u sklopu Festivala barokne opere u Bayreuthu, čiji je osnivač.
Koncertni angažmani odveli su ga u Laeiszhalle u Hamburgu, u Carnegie Hall u New Yorku, Barbican u Londonu, Concertgebouw u Amsterdamu, Musikverein i Konzerthaus u Beču te u Koncertnu dvoranu Čajkovski u Moskvi. Pjevao je, pored toga, na mnogim festivalima širom svijeta uključujući renomirani Salcburški festival. Redovito surađuje s dirigentima poput Williama Christija, Renéa Jacobsa, Ottavija Dantona, Georgea Petroua, Emmanuelle Haïm i Riccarda Mutija.

Cenčić svoje projekte približava publici brojnim opernim produkcijama, nosačima zvuka i opsežnim turnejama. Televizijski kanali poput Mezzo TV-a i Arte Concerta također su zabilježili neke od njegovih iznimnih izvedbi, među kojima su izvedbe Händelovih opera Alessandro i Arminio. Kao umjetnički ravnatelj produkcijske kuće Parnassus Arts Productions odgovoran je za koncept, produkciju i izvedbu važnih djela talijanskog baroka, među kojima je i senzacionalno ponovno otkriće posljednje opere Leonarda Vincija, Artaserse. Izvedba je doživjela pohvale, kako uživo tako i na nosaču zvuka: 2013. joj je dodijeljena nagrada ECHO Klassik, 2014. Nagrada njemačkih diskografskih kritičara i Diapason d'or, a nominirana je i za nagradu Grammy. Jednak je uspjeh doživjela i produkcija Vincijeve opere Catone in Utica (Katon iz Utike). Nosač zvuka s operom Ottone na kojemu je Cenčić u naslovnoj ulozi bio je nominiran za nagradu Grammy.

Njegove solističke snimke jednako su dojmljive: Venezia mu je donijela jednaku naklonost publike i kritike, za izvedbe izabranih ulomaka venecijanskih opera, dok CD Rokoko sadržava fascinantnu kompilaciju arija iz bogatog opusa Johanna Adolpha Hassea. Album Arie Napoletane, također je doživio pohvale kritičara. Cenčićeva bogata diskografija obuhvaća nekoliko snimki svjetskih premijera, a dodijeljene su joj brojne nagrade, među kojima Diapason d’or, Nagrada njemačkih diskografskih kritičara i hrvatska diskografska nagrada Porin. Njegovi su albumi nekoliko puta bili predstavljeni kao izbor urednika časopisa Gramophone. Treba istaknuti i Cenčićevu solističku europsku turneju s Porporinim djelima, u Parizu, Halleu, Toulouseu i mnogim drugim gradovima. U povodu 250. obljetnice smrti skladatelja Nicole Antonija Porpore taj je program i snimio te je CD dobio prestižnu nagradu Diapason d'or i oznaku „Editor's Choice” časopisa Gramophone.

Francusko Ministarstvo kulture dodijelilo mu je odličje Viteza umjetnosti i književnosti, a 2021. dobio je Počasnu nagradu za životno djelo na području klasične glazbe koju dodjeljuje Udruženje njemačkih diskografskih kritičara.

Max Emanuel Cenčić već je dugo i međunarodno priznati redatelj. Njegova produkcija Hasseova Siroea uživo obišla je cijelu Europu i objavljena je na CD-u diskografske kuće Decca. Na Händelovu festivalu u Karlsruheu 2016. i 2017. nastupio je dvostrukoj ulozi; kao pjevač i kao redatelj Händelove opere Arminio, a 2019. i 2020. režirao je Händelovu operu Serse i pjevao ulogu Arsamenea. Kritika je dala visoke ocjene i njegovoj produkciji rijetko izvođene Porporine opere Polifemo u sklopu salcburškog festivala Pfingstfestspiele 2019., u kojoj je također pjevao ulogu Uliksa. Postavio je i Rossinijevu Damu s jezera, u Zagrebu, u Lausannei i Wiesbadenu.
Od rujna 2020. Max Emanuel Cenčić umjetnički je ravnatelj Festivala barokne opere u Bayreuthu. Prvo izdanje novog festivala, održano unatoč krizi izazvanoj koronavirusom, postiglo je ogroman uspjeh kako kod publike tako i u medijima. Svake godine, milijun gledatelja prati prijenose online, a sve izvedbe u Bayreuthu bile su rasprodane. Max Emanuel Cenčić režirao je ondje novu produkciju Karla Ćelavog u kojoj je također pjevao ulogu Lotara, kao i Aleksandra u Indiji. Francuski časopis Forum Opéra proglasio ih je najboljim produkcijama 2020., odnosno 2022., a 2023. na festivalu su nastupili i Rolando Villazón, Julija Ležnjeva i Daniel Behle.

Barokni ansambl Latinitas Nostra osnovan je na inicijativu Markellosa Chryssikosa kako bi se osigurala platforma za mlade grčke glazbenike specijalizirane za ranu glazbu. Ansambl je, među ostalim, surađivao sa zborom Lykourgosa Angelopoulosa, izvodeći glazbu iz razdoblja venecijanske vladavine Kretom. Među njihovim ostalim izvedbama ističu se prva suvremena izvedba opere Olimpijada Antonija Caldare (Koncertna dvorana Megaron u Ateni, 2009.), prvo uprizorenje kantate Kasandra Benedetta Marcella (Dani glazbe Rodos, 2010.) i Krunidba Popeje Claudija Monteverdija (Atenski festival, 2011.). Diskografija ansambla uključuje albume Lamento s mezzosopranisticom Rominom Basso i I Dilettanti s kontratenorom Xavierom Sabatom.

Markellos Chryssicos studirao je čembalo u klasi Margarite Dalmati u Ateni. Nastavio je studirati povijesne izvođačke prakse u Parizu u klasi S. Romea i O. Baumonta, u Salzburgu, s K. Gilbertom i S. Rampeom, te u Ženevi u klasi Christiane Jacottet, čiji je bio posljednji student.

Izgradivši bogat repertoar u rasponu od ranih madrigala do Rossinijevih opera, osnovao je ansambl Latinitas Nostra, čijim je zaštitnim znakom učinio neobična uparivanja. Spojili su, primjerice, elizabetansku i otomansku glazbu (Atenski festival, 2013.), ili francusku liturgijsku glazbu leçons de Ténèbres i rebetiko (Kulturni centar Onassis 2015.).

Kao pomoćnik dirigenta Georgea Petroua i učitelj pjevanja sudjelovao je u brojnim scenskim produkcijama te nagrađivanim snimkama za MDG, Deccu, Sony. Dirigirao je Venecijanskim baroknih orkestrom na dvostrukom CD-u L'Olimpiade, koji je dobio priznanje CHOC de Classica. Kao dirigent, često sudjeluje s Armoniom Ateneom, Atenskim simfonijskim orkestrom, Solunskim simfonijskim orkestrom te s drugim ansamblima, kao što je Irski barokni orkestar (Händelov Ariodante u Dublinu).

Chryssicosovi nedavni angažmani uključuju Menottijevu operu Amahl and the Night Visitors s Armoniom Ateneom, Rossinijevu Stabat Mater s Grčkim nacionalnim zborom i praizvedba opere Vizije i čuda Dimitrisa Maragopoulosa.

--

Max Emanuel Cenčić (c) Łukasz Rajchert

Multimedija

Sponzori | Donatori | Pokrovitelji | Medijski pokrovitelji