--
Papandopulo kvartet čine četvorica hrvatskih saksofonista, Nikola Fabijanić, sopran saksofon, Gordan Tudor, alt saksofon, Goran Jurković, tenor saksofon, i Tomislav Žužak, bariton saksofon, svi redom diplomanti Muzičke akademije u Zagrebu iz razreda prof. Dragana Sremeca. Njihovi koncerti uvijek su dobro posjećeni, a festivalska publika ih je zadnji put imala priliku slušati u sklopu 71. Igara.
--
Wolfgang Amadeus Mozart:
Divertimento u F duru, K 138 (obrada Gordan Tudor)
Allegro
Andante
Presto
Gordan Tudor:
Nekoliko minijatura za kvartet saksofona
Giacomo Puccini:
Crisantemi za gudački kvartet (obrada Gordan Tudor)
Dubravko Detoni:
Quartettino
Eugene Bozza:
Andante et Scherzo
George Gershwin:
Rapsodija u plavome (obrada J. van der Linden)
--
Papandopulo kvartet svojim programom donosi razne un altro scherzo, a na škerac i zabavu upućuje već i prva glazbena vrsta na rasporedu, „divertimento”, od talijanske „divertire” – zabaviti. Iako se naziv u glazbi rabi od 16. stoljeća, od sredine 18. stoljeća skladatelji češće pišu divertimenta: višestavačna djela laganoga karaktera koja su izvorno mišljena za svečane prigode i za izvedbe na otvorenome. Muzikolog H. C. Koch zapisao je 1802. da je za divertimenta „važnije da budu uhu ugodna nego da izražavaju različite nijanse emocija”
U obradi saksofonista Gordana Tudora, večeras slušamo i jedan od divertimenta koja je napisao Wolfgang Amadeus Mozart (kršten Joannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus, a potpisivao se kao Wolfgang Amadé; Salzburg, 1756. - Beč, 1791.). Tri Divertimenta, KV 136-138 pisao je krajem 1771. i 1772., s niti 16 godina, po povratku s koncertnih turneja po Italiji, na kojima je bio s ocem Leopoldom.
Muzikolozi se ne slažu posve u procjenama jesu li ova tri divertimenta mišljena za veći, ili za komorni sastav, a nazivali su ih i „salcburškim simfonijama.” Alfred Einstein smatra da ih je Mozart možda pisao da bi imao nešto spremno za slučaj da u posljednji čas dobije narudžbu za simfoniju pa da može samo na brzinu dodati puhačke dionice. Vedra i mladenačka djela odlikuju se pjevnim melodijama i protječu klasičnim rasporedom brzi-spori-brzi (rondo) stavak.
Saksofonist i skladatelj Gordan Tudor (Split, 1982.), studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Dragana Sremeca. Studij saksofona nastavio je na Konzervatoriju u Amsterdamu u razredu profesora Arna Bornkampa, gdje je diplomirao 2006., a usavršavao se kod Eugènea Rousseaua na Mozarteumu u Salzburgu i na konzervatoriju CNSMD u Parizu kod Claudea Delanglea. Dobitnik je prvih nagrada na državnim i međunarodnim natjecanjima, Nagrade PBZ-a i Zagrebačke filharmonije za najboljeg mladog hrvatskoga glazbenika, Grand Prixa Lions Cluba, Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu, Nagrade „Judita“ na 52. splitskom ljetu, Nagrade Međunarodnog skladateljskog natjecanja „Marenostrum“ u Berlinu, Godišnje nagrade za mlade skladatelje Fonda „Rudolf i Margita Matz“. Višestruki je dobitnik diskografske nagrade „Porin“. Gordan Tudor dobio je također Nagradu Grada Čakovca „Josip Štolcer Slavenski” za 2022. godinu, za skladbu Politics (not according to Aristotle).
Gordan Tudor izvanredni je profesor saksofona i komorne glazbe na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje je osnovao i ansambl za suvremenu glazbu S/UMAS, a bio je i profesor saksofona u GŠ Josipa Hatzea u Splitu te gostujući docent na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu. Pokretač je festivala Dani nove glazbe Split.
Kao i Detonijev Quartettino, i Minijature Gordana Tudora nastale su za praizvedbu „na Osoru.” Autor o skladbi piše:
„Skladba je nastala u proljeće 2007. na nagovor mojih bivših profesora - Dragana Sremca i Zagrebačkog kvarteta saksofona, kao narudžba za njihov nastup na Osorskim glazbenim večerima. Namjera mi je bila skladati desetak minijatura i povezati ih, dramaturški, u jednu cjelinu. U tom sam razdoblju iznova otkrivao svoj rodni Split, nakon 7 godina izbivanja (rekao bih, najvažnijih sedam godina u životu dvadesetpetogodišnjaka – najvažnije su uvijek ove posljednje godine).
Slike koje su me navele da ih opišem u skladbi bile bi neprimjetne nekome drugom, no meni su bile vrijedne pažnje. Na primjer: vratolomna dječja vožnja karetima po ulicama Velog varoša, noćno nebo iznad Marjana, kupanje u travnju, shopping-centri, ili „famozna", tada još uvijek nova, riva. Namjerno sam izbjegao imenovanje stavaka, ne želeći svoje slike nametati drugima. Skladba se u svojoj konačnoj verziji sastoji od 13 minijatura.”
Hrvatski skladatelj, pijanist i pisac Dubravko Detoni (Križevci, 1937.) autor je više od 170 opusa orkestralne, komorne, solističke, vokalne i elektroničke glazbe, niza multimedijskih projekata i eksperimenata, trinaest knjiga poezije, proze, eseja, dnevnika i putopisa, serijâ radijskih i televizijskih emisija, mnogobrojnih koncertnih i diskografskih komentara te dugogodišnji suradnik Dubrovačkih ljetnih igara (od 2000. do 2010. godine). Za svoj iznimno plodan i uspješan rad dobio je četrdesetak glazbenih nagrada i priznanja, kako u domovini tako i u inozemstvu („Vladimir Nazor“, „Josip Štolcer Slavenski“, šest „Porina“, među kojima i onaj za životno djelo, nagrade Matice hrvatske i JRT-a, „Grand Prix“ 6. pariškog bijenala mladih, „Premio Italia“, UNESCO-ova nagrada, „Bedřich Smetana“ itd.). Djela su mu izvođena na svim kontinentima, na najvažnijim svjetskim festivalima, tiskana u domovini i inozemstvu te objavljena na 66 diskografskih izdanja. U njima se podjednako služi klasičnim instrumentarijem i tekovinama elektroničke glazbe, a u težnji za obogaćivanjem zvuka i proširivanjem izražajnih mogućnosti često kombinira oba zvukovna izvora.
Quartettino je prva skladba koju je Detoni posvetio Papandopulo kvartetu, a oni su je praizveli na Osorskim glazbenim večerima 2023. Muzikologinja Karolina Rugle tom je prigodom za portal glazba.hr napisala:
„Svojih dvadeset varijacija, kako ih je sam opisao, Detoni je majstorski oblikovao u Quartettino koji nalikuje glazbenom odrazu njegovih zanesenih, zagonetnih, začudnih i zabavnih kratkih dnevničkih zapisa, koje je kao pisac objavio u nekoliko svezaka.
Uspio je u njih pretočiti svoju skladateljsku i osjećajnu zalihost, niz detalja kojima ističe pojedince u kvartetu, pokoji izazov te puno prostora za interpretacijski doprinos konačnim obrisima skladbe, možda upravo znajući da će jamačno postati dijelom brojnih koncertnih programa ovog četverca. Izvedba, osim glazbenog humora uključuje i fićukanje, pjevanje te vrlo jasan i dinamičan kraj.”
Eugène Bozza (Nica, 1905. – Valenciennes, 1991.) bio je francuski skladatelj, dirigent i violinist. Na Pariškome konzervatoriju diplomirao je s prvim nagradama iz violine, dirigiranja i kompozicije te je osvojio prestižnu Rimsku nagradu, a studirao je i na Konzervatoriju Santa Cecilia u klasi Ottorina Respighija. Bozza je bio koncertni majstor Orkestra Pasdeloup, dirigent kompanije Les ballets Russes iz Monte Carla i, deset godina, dirigent u kazalištu Opéra-Comique, a zatim je dvadeset pet godina bio ravnatelj Škole za glazbu u Valenciennesu – danas Konzervatorija „Eugène Bozza.”
Bozza je pisao i za velike sastave, ali najviše se izvode njegova komorna djela za puhače. Muzikolog Paul Griffiths piše da Bozzina glazba „pokazuje karakteristike tipične za francusku komornu glazbu sredine 20. stoljeća: melodijsku tečnost, eleganciju strukture i dosljednu osjetljivost spram mogućnosti instrumenata.”
Andante i Scherzo Bozza je napisao 1938. godine. Sporiji početni dio obilježen je solom tenor-saksofona, a življi dio upornim staccatom. Skladbu je posvetio Pariškome kvartetu.
Nakon škeraca i divertiškanja, Kvartet Papandopulo će, Puccinijevim Krizantemama, ukazati na drugu, a vječno prisutnu, stranu medalje: U Italiji, kao i u Hrvatskoj, krizanteme su cvijet žalovanja i sprovoda. Doista, Giacomo Antonio Puccini (Lucca, 1858. – Bruxelles, 1924.) ovu je skladbu napisao u spomen na savojskog princa i španjolskoga kraja Amadea koji je umro nekoliko tjedana prije.
Puccini je, kao što je poznato, bio operni velikan, možda i posljednji iz duge linije talijanskih opernih skladatelja čija su djela na standardnome repertoaru svjetskih opernih kuća. Ove se godine obilježava stotinu godina od njegove smrti te se još više pozornosti posvećuje njegovim operama, koje nude specifičnu kombinaciju dramatičnosti, sentimentalnosti, zanimljivih likova i vješte orkestracije. I njegovo ne-operno djelo, Krizanteme, ima opernu poveznicu: Neke je ulomke ove trodijelne skladbe poslije upotrijebio u svojoj operi Manon Lescaut, u III. I IV: činu.
Prije stotinu godinu, 1924., u godini kada je umro Puccini, George Gershwin (Jacob Gershvin, New York, 1898. – Los Angeles, 1937.) napisao je jednu od najpoznatijih „klasično-neklasičnih skladbi”, Rhapsody in Blue. U to se doba skladba zvala Američka rapsodija, a „poplavila“ je možda po uzoru na naslove slika Jamesa McNeila Whistlera, koje su sadržavale uputnice na boje. „Blue“ iz izvornog engleskog naslova stoga može označavati i plavu boju, ali se, vjerojatnije, zapravo misli ili na „sjetno raspoloženje“ („feelin' blue“), ili je to asocijacija na „blue notes“ – intonativno varijabilne tonove koji su karakteristični za jazz i blues. O skladateljskom procesu rada na prvoj Rapsodiji Gershwin je pak rekao: „Često začujem glazbu u samome srcu buke.”
Skladbu je naručio Paul Whiteman, kojega su tada nazivali njujorškim „kraljem jazza”, za koncert nazvan „An Experiment in Modern Music“. Gershwin je najprije odbio jer nije imao vremena, no Whiteman je svejedno u novinama objavio da Gershwin piše „jazz-koncert” pa su ponovno pregovarali. Whiteman je Gershwina upozorio neka požuri, jer će mu inače netko preoteti ideju „jazz-koncerta“.
Rapsodija je doista postala jazz-koncertom, koji je Gershwin na brzinu napisao za dva klavira, a za prvu izvedbu orkestrirao ga je Ferde Grofé. Gershwin je na praizvedbi svirao solo-dionicu klavira i velik dio improvizirao, što se u izvedbama čini i danas. Famozni početni glissando nastao je iz šale klarinetista Rossa Gormana na probi. a Gershwinu se to svidjelo te mu je rekao neka „zatuli” što je više moguće. Slijedi bogatstvo motiva u pet tematskih skupina i u kombinaciji klasičnih skladateljskih postupaka, jazz- i blues harmonija, ritmova ragtimea, clavea i charlestona. Rapsodija je potakla niz obrada, a večerašnju je načinio Johan van der Linden (1961.), koji je bio član Kvarteta saksofona Aurelia i profesor na konzervatorijima u Nizozemskoj.
Od svog osnutka. 2008. godine, Papandopulo kvartet stvara vlastitu glazbenu priču na ostavštini jednog od najslavnijih hrvatskih skladatelja, Borisa Papandopula. Dinamičan i nagrađivan ansambl, čvrsto utemeljen kao jedan od vodećih kvarteta svoje generacije, Papandopulo kvartet opisan je kao „najbolja stvar koja se skladateljima može dogoditi" (Zarez) s izvedbama koje balansiraju „vrhunsku muzikalnost" (Jutarnji list) i „izvanrednu posvećenost" (Hrvatski radio 3. program).
Papandopulo kvartet nastupio je diljem Europe i SAD-a u izvanrednom nizu od više od 300 nastupa i gostovao je u nekim od najvažnijih svjetskih koncertnih dvorana poput Carnegie Halla u New Yorku i Berlinske filharmonije u Berlinu. Kvartet je dobitnik brojnih nacionalnih i međunarodnih nagrada na nekim od najprestižnijih natjecanja i festivala komorne glazbe (1. nagrada i Grand Prix na 3. berlinskome međunarodnom glazbenom natjecanju, Zlatna medalja na Bečkome međunarodnom glazbenom natjecanju, 1. nagrada i Grand Prix na 6. manhattanskome međunarodnom glazbenom natjecanju u New Yorku, nagrada „Orfej” (Beč), diploma „Milka Trnina”, nagrada „Vatroslav Lisinski”, nagrada „Danijel Marušić”, dvije nagrade „Porin”, nagrada Grada Jastrebarskog itd.)
Osobitu važnost Kvartet pridaje promicanju suvremene glazbe hrvatskih i inozemnih autora te su tako praizveli više od 45 novih djela koja su posvećena baš njima. Njihovu diskografiju čine četiri albuma od kojih su tri snimljena za Croatia Records: Papandopulo (2013.), Per Quattro (2015.) i Scherzo (2017.). Njihov album prvijenac osvojio je hrvatsku diskografsku nagradu „Porin” i slovi za najprodavaniji album hrvatske klasične glazbe u posljednje vrijeme. Njihov najnoviji album pod nazivom Scene, s glazbom posvećenom Kvartetu i napisanom za Kvartet, objavio je Cantus Records 2022. te je album osvojio 4 nominacije za diskografsku nagradu „Porin.”
Raznovrsno djelovanje Kvarteta uključivalo je i brojne međunarodne radijske i televizijske emisije te kazališne produkcije, a zajedno su osnovali Školu saksofona u Jaski, vrlo uspješan međunarodni proljetni masterclass za studente saksofona koji je osvojio godišnju Nagradu Grada Jastrebarskog.
Članovi Kvarteta bave se i pedagoškim radom, uspješno vodeći kolegije komorne glazbe i saksofona na Sveučilištima u Zagrebu, Splitu, Banjoj Luci i Novom Sadu te Glazbenim školama u Zagrebu i Jastrebarskom.