--
Dubrovačkim će simfonijskim orkestrom ravnati mađarski dirigent Gergely Madaras, ujedno šef dirigent Filharmonijskog orkestra u Liegeu, a kao solisticu ćemo imati priliku doživjeti jedinstvenu Alinu Pogostkinu, violinisticu svjetske karijere. Na programu ćemo slušati djela Felixa Mendelssohna, ali i njegove sestre, Fanny Mendelssohn.
--
PROGRAM:
Fanny Mendelssohn-Hensel: Uvertira u C-duru
Felix Mendelssohn Bartholdy: Koncert za violinu i orkestar u e-molu, op. 64
Allegro molto appassionato
Andante
Allegretto non troppo. Allegro molto vivace
---------
Felix Mendelssohn Bartholdy: Simfonija br. 4, u A-duru, „talijanska”
Allegro vivace
Andante con moto
Con moto moderato
Saltarello. Presto
--
Autorica je gotovo 500 skladbi, bila je među prvim ženama koje su napisale gudački kvartet, bila je pijanistica, dirigentica i glazbena promotorica, no najpoznatija je kao skladateljeva sestra: Fanny Mendelssohn Hensel, ili Fanny Hensel (rođ. Fanny Cäcilie Mendelssohn Bartholdy, Hamburg, 1805. – Berlin, 1847.) glazbeno se obrazovala odmalena, kao i njezin brat Felix, a u obitelji su čak smatrali da, za svoje godine, previše vježba klavir. Četiri godine mlađem bratu, cijenjenom skladatelju s nastavka večerašnjeg programa, cijelog je života bila osoba od povjerenja i prva publika njegovih skladbi; Felix je umro tek nekoliko mjeseci nakon nje. Još dok je bila djevojčica, njihov je otac govorio da ona ima „prste za Bachove fuge” i s trinaest je, kako je zabilježeno, mogla odsvirati čitav Dobro ugođeni klavir napamet. Ipak, društvena očekivanja od žena u 19. stoljeću, a i očekivanja obitelji, dala su joj do znanja da prava, javna, glazbenička karijera nije za nju. Sačuvano je i očevo pismo u kojem stoji da je glazba prikladan profesionalni odabir za njezina brata, no za nju glazba mora ostati „ukrasom.” Nastavila je skladati, no tek je koju godinu prije smrti objavila prve skladbe; prije toga, šest njezinih pjesama objavljeno je pod bratovim imenom.
Fanny Mendelssohn udala se za dvorskoga slikara Wilhelma Hensela. Gotovo 25 godina organizirala je nedjeljne koncerte u kući svoje bake, a na njima je često i svirala. U skladbama, koje se posljednjih desetljeća izvode mnogo češće, pokazuje utjecaje Beethovena, Bacha – čiju su glazbu njezin brat i ona oteli zaboravu, odnosno predstavili novome naraštaju – i, naravno bratove utjecaje, a čini se izvjesnim da je i ona utjecala na njegovu glazbu. Fanny Mendelssohn Hensel napisala je klavirske skladbe, pjesme, komornu glazbu, kantate i oratorije. U Uvertiri u C-duru, jedinoj svojoj skladbi isključivo posvećenoj orkestru, nakon polaganog uvoda, razvija vještu međuigru gudača i puhača. Napisala ju je oko 1832., a objavljena je tek 1994. godine.
I Felix Mendelssohn Bartholdy (r. Jacob Ludwig Felix M., Hamburg, 1809. – Leipzig, 1847.) od malih je nogu svirao klavir, violinu i violu, učio kompoziciju. Pohađao je Pjevačku akademiju (Singe-akademie) Karla Zeltera. U prostoru Akademije poslije je ravnao izvedbom ponovno otkrivene Muke po Mateju Johanna Sebastiana Bacha – skladatelja čija su ga djela fascinirala – omogućivši time 19. stoljeću upoznavanje opusa zaboravljenog i, smatralo se, „teškoga” genija. S dvanaest je godina u Weimaru upoznao Goethea, koji ga
je usporedio s Mozartom i podržavao u stvaranju. Uz važnu suradnju sa sestrom Fanny, na njegov utjecala su i putovanja po Italiji, Engleskoj i Škotskoj. Bio je glazbeni ravnatelj grada Düsseldorfa te zatim dirigent u Gewandhausu, u Leipzigu, gdje je bio i suosnivač Konzervatorija. Među Mendelssohnovim djelima, karakterističnima po osjećaju lakoće i melodičnosti te po tehničkoj istančanosti, ističu se brojne skladbe za klavir, simfonije, oratoriji, klasicistički gudački kvarteti i popularni Koncert za violinu.
Mendelssohn je napisao Koncert za violinu i orkestar, op. 64 u e-molu, za prijatelja, violinista Ferdinanda Davida – koncertnog majstora Orkestra lajpciškoga Gewandhausa, kojim je Mendelssohn ravnao – kako bi predstavio Davidov talent. Pisao ga je dugo, šest godina, uz brojne revizije, a za to je vrijeme održavao kontakt s Davidom – započevši tako ono što će postati tradicijom 19. stoljeća, pisanje koncerata u suradnji s violinistom. Koncert koji je obavezna lektira svakog violinista i koji je utjecao na mnoge skladatelje donio je mnoge novosti – violina odmah „hrabro“ nastupa na početku, a ne čeka orkestar, dok je poslije katkad tek „pratnja“ orkestru; ispisana kadenca nije bila na očekivanome mjestu unutar djela. I stavci koncerta zapravo su spojeni – drugi odmah počinje nakon prvoga, a prije trećega tek je pasaža; smatra se da je neobično spajanje stavaka trebalo publiku spriječiti da plješće između stavaka.
Krajem 1830., Mendelssohn je otputovao u Italiju i ondje proveo deset mjeseci, posjetivši niz gradova. Svoje je impresije pretočio u niz akvarela i skica, a zatim i u Simfoniju br. 4, „talijansku.” Ipak, talijansku glazbu citira tek u četvrtom stavku, glazbenoj jurnjavi zasnovanoj na napolitanskome plesu saltarello, dok u prijašnjim stavcima posredno prenosi svoje dojmove mediteranskoga krajolika, sunca, vjerskih procesija (koje su inspirirale Andante) i arhitekture (Menuet). Ravnao je praizvedbom Simfonije u Londonu, 1833., no nakon toga ju je još nekoliko puta revidirao, unatoč uspjehu i stavu da je to „najvedrije”, ali i „najzrelije” djelo koje je do tada napisao. Nekom je pak prilikom Mendelssohn ovu simfoniju opisao kao „plavo nebo u A-duru.”
