--
--
Nacionalna prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Dubravka Šeparović Mušović u suradnji s dirigentom Valentinom Egelom osmislila je program pod nazivom 'Zavodnice, Osvetnice, Heroine' u kojem će predstaviti snažne ženske likove koje je portretirala tijekom svoje bogate karijere. Cijeli ćemo program doživjeti uz Dubrovački simfonijski orkestar čiju 100 obljetnicu slavimo ove sezone.
--
PROGRAM:
Georges Bizet: Carmen
– Uvertira
– arija Carmen, „Habanera”
– arija Carmen, „Seguidilla”
– entr'acte iz 4. čina
Camille Saint-Saëns: Samson i Dalila – arija Dalile, „Mon cœur...”
Giuseppe Verdi: Nabucco – Uvertira
Giuseppe Verdi: Trubadur – arija Azucene, „Stride la vampa”
Pietro Mascagni: Cavalleria rusticana
– Intermezzo
– Romanca Santuzze, „Voi lo sapete”
Christoph Willibald Gluck: Orfej i Euridika – arija Orfeja, „Che farò senza Euridice”
Antonín Dvořák: Slavonski ples, op. 72, br. 2
Antonín Dvořák: Rusalka – arija Ježibabe, „Čury mury fuk”
Ivan Brkanović: Ekvinocij – monolog Jele
Jakov Gotovac: Mila Gojsalića - Oda zemlji
--
Opera i moda
Koncert je posvećen velikim svjetskim modnim dizajnerima koji su stvarali kostime za operne produkcije, s posebnim naglaskom na hrvatsku kostimografkinju Ika Škomrlj.
U tri tematske cjeline slavimo povezanost glazbe, scenskog izraza i visoke mode — od Pariza i Milana do Zagreba.
⸻
Zavodnice i Francuzi
U ovom dijelu izvodimo najpoznatije arije francuskih skladatelja, poput Georgesa Bizeta i Camillea Saint-Saënsa — nezaboravne glazbene portrete Carmen i Dalile.
Senzualnost i šarm koji se osjete u glazbi zrcale se i u modnom izrazu, kroz rad dizajnera poput Christiana Lacroixa i Jean-Paula Gaultiera, čije su kreacije obogatile brojne operne pozornice.
⸻
Osvetnice i Talijani
Drugi dio donosi glazbu ispunjenu strastima i dramatičnim kulminacijama — karakterističnu za talijansku operu.
U modi, to odgovara jakim bojama, dubokoj povezanosti s poviješću i tradicijom, ali i profinjenoj erotici. Inspiraciju nalazimo u radu Giorgia Armanija, Valentina Garavanija i Dolce & Gabbane, koji su vlastitim modnim jezikom oplemenili opernu scenu.
⸻
Heroine i Slaveni – hommage Iki Škomrlj
Treći dio posvećen je slavenskom glazbenom i kulturnom naslijeđu te velikim heroinama naše operne tradicije.
Glazba Brkanovićeve Jele i Gotovčeve Mile Gojsalić donosi duh borbe, krvi, oštrine, ali i iskrene ljubavi – elemente koji su i temeljni izražajni alati u kostimografiji Ilke Škomrlj, kojoj je ovaj dio posebno posvećen.
⸻
Mašna kao simbol
Sve ove glazbene i modne cjeline povezuje mašna — simbol elegancije, nježnosti, profinjenosti, erotike, ali i nostalgije, ranjivosti, emocionalne kompleksnosti i unutarnje borbe.
Kao vizualni detalj, mašna postaje poveznica između mode i opere, prošlosti i sadašnjosti.
⸻
Koncept i izvedba
Koncept ovog tematskog spoja opere i mode osmislila je Dubravka Šeparović Mušović, a u njegovu modnom izrazu i izradi kostima pridružila joj se Dženisa Pecotić.
Zajedno su stvorile hommage ne samo glazbi i modi, već i snažnim ženskim osobnostima koje ih oblikuju i predstavljaju.
⸻
Modni dizajneri u operi (izbor)
Giorgio Armani
• Lucia di Lammermoor (2003, Teatro alla Scala)
• Minimalistički i elegantni kostimi donijeli su suvremenost klasičnoj operi.
Karl Lagerfeld
• Platée (1980-e, Opéra National de Paris)
• Unio je teatralnost i baroknu raskoš u scenski izraz.
Jean Paul Gaultier
• The Marriage of Figaro i druge suvremene produkcije
• Ekstravagantne, provokativne kreacije savršeno su odgovarale opernim karakterima.
Valentino Garavani
• La Traviata (2016, Teatro dell’Opera di Roma)
• Raskošne, romantične haljine u njegovom prepoznatljivom stilu.
Christian Lacroix
• Suradnje s Opéra de Paris i Comédie-Française
• Poznat po povijesno inspiriranim, bogato ukrašenim kostimima.
Miuccia Prada
• The Great Gatsby (balet i operne suradnje)
• Kombinira suvremeni senzibilitet s klasičnim motivima.
--
Zavodnice, Osvetnice, Heroine – ukratko: snažne žene – likovi su koji su obilježili karijeru Dubravke Šeparović Mušović. Ovim koncertom odaje im posebnu počast: Osmislila je koncept ovog tematskog spoja opere i mode, a u njegovu modnom izrazu i izradi kostima pridružila joj se Dženisa Pecotić. Zajedno su stvorile večerašnji hommage, ne samo glazbi i modi, već i snažnim ženskim osobnostima koje ih oblikuju i predstavljaju. Suautorice također kažu: „Koncert je posvećen velikim svjetskim modnim dizajnerima koji su stvarali kostime za operne produkcije, s posebnim naglaskom na hrvatsku kostimografkinju Iku Škomrlj. U tri tematske cjeline slavimo povezanost glazbe, scenskog izraza i visoke mode — od Pariza i Milana do Zagreba.”
Vještice, remetiteljice i predvodnice u operi su često povjerene mezzosopranima i altima, glasovima koji su katkad na marginama one operne formule-floskule: „tenor želi spavati sa sopranom, a bariton mu ne da..” Na toj margini često su im pripale uloge „ostalih”, ali i neobične, šarolike role, a sopranima je češće dano da budu nježne, naivne, nevinijih ruku, da dobiju krunu i muškarca. Naravno, ima i slučajeva u kojima je mezzosopranistica glavni lik, pri čemu je uloga Carmen poznat, ali nedostatan primjer, jer je pjevaju i sopranistice; osim toga, žene svih boja glasa rijetko prežive do kraja opere. Snaga koja karakterizira ove likove – i ovu izvođačicu – danas se slavi kao važna ženska osobina, iako žene i dalje nailaze na otpor ako pokažu „malo previše snage.” Važno je također zapamtiti da se snaga katkad razvijala i zato što za žene nije bilo izbora: snaga ili propast.
Prvi dio koncerta posvećen je francuskoj operi (i modi), drugi talijanskoj, a treći slavenskoj. Uz prvi, podnaslova Zavodnice i Francuzi, Šeparović Mušović piše: „U ovom dijelu izvodimo najpoznatije arije francuskih skladatelja, poput Georgesa Bizeta i Camillea Saint-Saënsa — nezaboravne glazbene portrete Carmen i Dalile. Senzualnost i šarm koji se osjete u glazbi zrcale se i u modnom izrazu, kroz rad dizajnera poput Christiana Lacroixa i Jean-Paula Gaultiera, čije su kreacije obogatile brojne operne pozornice.”
Zavodnica, buntovnica, dio pobunjeničke ekipe, ali i samotnjakinja, zaljubljena i opasna, inteligentna, poduzetna, Carmen ostaje jednim od najupečatljivijih opernih likova svih vremena. Georges Bizet (Pariz, 1838. – 1875.) napisao je operu Carmen na libreto Henrija Meilhaca i Ludovica Halévya, prema romanu Prospera Mériméa. Riječ je o jednoj od najpopularnijih opera u povijesti, no njezin je skladatelj doživio tek neuspješnu (!) praizvedbu opere u Parizu 1875. i preminuo tri mjeseca poslije. Pet mjeseci nakon praizvedbe, opera je doživjela velik uspjeh u Beču, poslije i u Londonu. Prvotni šok zbog „nemoralnih” tema popustio je, a nevjerojatne melodije začinjene francuskom inačicom španjolskoga folklora postale su dijelom opće glazbene kulture. Radnja se odvija u Sevilli i okolici oko 1830. Svojeglava i neodoljiva ciganka Carmen, djelatnica u tvornici duhana, zavede vojnika, pridruži se krijumčarima, zaljubi se u toreadora, a zavedeni vojnik je ubije. Osim o strasti i slobodi, priča je to i stalnoj borbi u životima nižih, marginaliziranih društvenih slojeva.
Habanera, iz prvog čina opere, obilježena je ritamskim i melodijskim elementima istoimenog plesa, koje najprije čujemo u violončelima. Ples možda ne potječe baš iz Havane, o čemu postoje svađe; Bizet je bio nadahnut melodijom pjesme koju je smatrao španjolskom tradicijskom, a zapravo je bila riječ o pjesmi El Arreglito baskijskog autora Sebastiána Yradiera. Za ovu je ariju, iznimno, tekst napisao Bizet, a ne libretisti; promijenio je uobičajenu mušku perspektivu habanera: ovdje žena pokazuje tko je i što misli: Na trgu i pred svima govori o ljubavi, koju smatra „pticom buntovnicom” i generalno nepripitomljivom. Na kraju, Don Joséu, koji na nju nije obraćao pažnju, dobacuje cvijet, o čemu će on poslije pjevati.
Seguidilla je umanjenica od seguida, što je stari trodobni kastiljanski ples. U ovom prizoru, Carmen je u zatvoru, jer je izbola drugu radnicu. Arijom uvjerava Joséa da je pusti i u mnogim uprizorenjima pleše oko njega vezanih ruku. Priča mu i o tome što će biti nakon što je pusti: zajedno će otići k njezinu prijatelju, Lillasu Pastiji, a sve predstavlja samouvjerenošću žene koja zna da je već jednim korakom na slobodi. José će je doista osloboditi pa sam završiti u zatvoru i poslije je potražiti; zidine o kojima pjeva Carmen („près de ramparts” – blizu zidina) bit će prva od mnogih slika slobode, za koju se čini da je iza ugla, ali Carmen shvaća da potraga za njom možda neće završiti dobro.
Filistejka Dalila još je jedna senzualna i opasna operna žena, iz opere Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa (Pariz, 1835. – Alžir, 1921.), na libreto Ferdinanda Lemairea prema priči iz Starog zavjeta. Dalila ponovno zavodi staru ljubav, hebrejskoga junaka Samsona te iz njega pokušava izvući tajnu njegove nevjerojatne snage. U starozavjetnoj inačici, učinila je to za novac, u opernoj, iz sklonosti „svojoj strani” i Visokom svećeniku Dagona. U ariji „Mon cœur...” Saint-Saëns joj je napisao jednu od najljepših melodija, dugoga daha – i doslovno i preneseno – koja i slušatelje potakne na pitanje glumi li ova žena, ili zbilja voli.
Lokacija ove drevne priče ipak nas vraća i nevjerojatnim tragedijama današnjice: radnja se naime odvija – u Gazi.
Drugi dio koncerta posvećen je talijanskim osvetnicama. Dubravka Šeparović Mušović piše da ovo poglavlje „donosi glazbu ispunjenu strastima i dramatičnim kulminacijama — karakterističnu za talijansku operu. U modi, to odgovara jakim bojama, dubokoj povezanosti s poviješću i tradicijom, ali i profinjenoj erotici. Inspiraciju nalazimo u radu Giorgia Armanija, Valentina Garavanija i Dolce & Gabbane, koji su vlastitim modnim jezikom oplemenili opernu scenu.”
Talijanima se pridružujemo uz uvertiru operi Nabucco (1841.), trećoj operi Giuseppea Verdija (Le Roncole, 1813. – Milano, 1901.). Kako je poznato, radnja opere, o Židovima koje su prognali Babilonci, Verdiju je poslužila, ili je protumačena, kao metafora za borbu za slobodu vlastitog naroda. Operu Trubadur (Trovatore), praizvedenu 1853., Verdi je napisao na libreto Salvadorea Cammarana i Leonea Emanuelea Bardare, prema drami El Trovador Antonija Garcíe Gutierreza. U Trubaduru, Ciganka Azucena zaklela se na osvetu obitelji Luna zbog smrti majke, optužene za vještičarenje. Azucenin život ispunjen je bijesom i željom za osvetom, no Verdi je pokazuje i kao nježnu majku, u scenama sa sinom Manricom, vođom pobunjenika. On je trubadur iz naslova, koji osvaja Leonoru, a u tome ga želi spriječiti, da – bariton, grof Luna. On je istovremeno i ljubavni i politički protivnik Manrica, a i njegov brat, čega nije svjestan. Smatralo se da je Azucena, odnosno kći žene koja je spaljena na lomači, iz osvete otela grofovoga brata i bacila ga u vatru, no odgojila ga je kao svojega sina, Manrica
U ariji „Stride la vampa”, Azucena se prisjeća kako „gori lomača” na kojoj je bila njezina majka – sa svim detaljima, sablasnim uzdizanjem plamena i odsjajem na licima ubojica. Verdi je Azuceni dao duge, izdržane tonove, kojima Azucena iz sebe izvlači najstrašnija sjećanja, pa postepeni glazbeni rast kako jača i vatra. Plan za osvetom ostvarit će se na način koji nije željela, kada Manrica ubije vlastiti njegov brat.
Tragične strasti na drugi se način raspliću u verističkoj operi Cavalleria rusticana, Seosko viteštvo, iz 1890. Skladatelj Pietro Mascagni (Livorno, 1863. – Rim, 1945.) pisao je na libreto Giovannija Targioni-Tozzettija i Guida Menascija, prema kratkoj priči Giovannija Verge. Veristički pristup značio je više realizma: strasti i bezizlazne situacije južnjaka skromnih prilika, na katolički blagdan, uz ljubavni trokut: Turiddu je volio Lolu, no kada je otišao u vojsku, ona se udala za Alfija. Razočarani Turiddu zaveo je Santuzzu, no ponovno se vratio Loli. U dramatičnoj ariji „Voi lo sapete” Santuzza pokazuje da sve zna, opisujući svoj položaj Turidduovoj majci („Znate to... voljela sam ga i on je volio mene... no ona je bila zavidna i ljubomorna”). Santuzza će pokušati i molitvom Bogu i preklinjanjem Turiddua, a zatim će sve ispričati Alfiju, koji će Turiddua izazvati na dvoboj noževima.
Prije prelaska na treći, slavenski dio programa, svojevrstan intermezzo donosi jedna od najizvođenijih mezzosopranskih arija, koju iznimno ne pjeva junakinja, već junak-pjesnik. Christoph Willibald Gluck (Erasbach, 1714. – Beč, 1787.) napisao je operu Orfej i Euridika 1762. na libreto Ranierija de Calzabigija, prema grčkome mitu. Orfej, shrvan smrću ljubljene Euridike, koju je ugrizla zmija, dobije šansu da je vrati iz podzemlja, no uz iskušenje: ne smije joj reći što se događa, niti se okrenuti kada ga ona zove. Kao što je poznato – okrenuo se. Ipak, za razliku od grčkoga mita, u Gluckovoj inačici, Amor opet vraća Euridiku iz mrtvih, pokazujući da ima i sretnih završetaka u operi.
U ariji „Che farò senza Euridice” Orfej je još bez Euridike i pita se kako će to uopće preživjeti („Što ću bez nje?”), zaključuje da život nema smisla, a skladatelj pritom poseže za uzusima „glazbene tuge” – silaznim nizovima, jednostavnošću melodije s kratkim frazama-uzdasima, statičnošću harmonije.
Uz segment Heroine i Slaveni, Šeparović Mušović piše: „Treći dio posvećen je slavenskom glazbenom i kulturnom naslijeđu te velikim heroinama naše operne tradicije. Glazba Brkanovićeve Jele i Gotovčeve Mile Gojsalić donosi duh borbe, krvi, oštrine, ali i iskrene ljubavi – elemente koji su i temeljni izražajni alati u kostimografiji Ilke Škomrlj, kojoj je ovaj dio posebno posvećen.”
Ježibaba je vještica iz opere Rusalka Antonína Dvořáka (Nelahozeves, 1841. – Prag, 1. svibnja 1904.) na libreto Jaroslava Kvapila, prema noveli Undine Friedricha de la Mottea Fouquéa i Maloj sireni Hansa Christiana Andersena. Ona je također sveprisutan lik slavenskog folklora, češka inačica Babe Jage. U operi Rusalka, Ježibaba je čarobnica koja će Rusalki ispuniti želju – omogućiti joj da od vodene vile postane smrtnicom, sve iz ljubavi prema Princu. Prije čarolije, upozorit će je da je cijena visoka, jer ostat će bez glasa i nitko je nikada neće čuti kako govori, što je žrtva na koju Rusalka pristaje. U „Čury mury fuk”, Ježibaba čara, priziva i stvara, ponavlja glazbene obrasce kao u dječjoj pjesmici. A kako je pokazala i ovogodišnja inscenacija Rusalke u HNK Zagreb, Ježibabu je moguće gledati i kao – iskusnu ženu, onu koja je sve već prošla i pokušava savjetovati mladu vilu (istovremeno svjesna da je zaljubljenima teško promijeniti mišljenje). Dvořák je napisao i 16 Slavonskih plesova, a plesovi u op. 72 su iz 1886. godine.
Dvije hrvatske arije zaokružit će program. Ivan Brkanović (Škaljari, 1906. – Zagreb, 1987.) napisao je svoju operu Ekvinocij 1945. (praizv. 1950.) prema djelu Dubrovčanina Iva Vojnovića. Vojnović je zapisao: „Prepuštam geniju skladatelja da prenese u pozorište svu tajnu ekvinocijalne oluje. Iz nje izvire ova drama, a opet, u njoj nalazi ona svoj simbolički smisao. Ko će bolje nego muzika oživjeti divlju, veličajnu poeziju borbe između života i smrti, bilo u naravi, bilo u izmučenoj duši?” Brkanovićeva i Vojnovićeva Jele kompleksan je lik, napuštena žena, majka, borkinja, u strahu za sina, pogotovo zbog njegova mogućeg obračuna s ocem.
Muzikologinja Eva Sedak zapisala je da se Ivan Brkanović oslobodio srednjoeuropske glazbene tradicije okretanjem prema folklorno-mitskome i ritualnome, a u njegovim vokalno-instrumentalnim djelima „emocionalnost kojom je obilježen Brkanovićev odnos prema arhaično-folklornom upućuje na korijene u ekspresionističkim sferama Moderne.”
Mila Gojsalića junakinja je iz poljičkoga kraja, koja se u 16. stoljeću žrtvovala da bi spriječila okupaciju rodnoga kraja – prema mitu, turski paša ju je oteo i silovao, a ona je zatim zapalila barutanu; Poljičani su za njezin plan znali i bili su spremni, a nespremni Turci od vatre su mogli pobjeći skokom s litice, ili u ruke Poljičana. Jakov Gotovac (Split, 11. listopada 1895. – Zagreb, 16. listopada 1982.), istaknuti predstavnik nacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi, vjerojatno je najpoznatiji baš po opernom stvaralaštvu, po Eri s onoga svijeta; U ovoj je operi iz 1951. ostvario glazbeno-scensko djelo velikih razmjera, na stihove Danka Anđelinovića, nadahnute „poljičkom Juditom.” U ovom je djelu Gotovac nastavio, kako je zapisala Eva Sedak, svoj „junačko-reprezentativni koncept”, ali s „manje radikalizma” nego u mladosti. Milina „Oda zemlji” ujedno je često na programu nacionalnih proslava zbog jasne domoljubne poruke - „O, zemljo naša, ljubljena i draga, u teškoj borbi zavoljena žarko, ti do slobode nemaš drugog blaga, a tvoj je ponos naše sunce jarko.” - „O, rodna grudo, majko puka svog! O, zemljo moja, nek te čuva Bog!”
U opisu večerašnjeg glazbeno-modnog koncepta, Dubravka Šeparović Mušović također piše da „sve cjeline ovog koncerta povezuje mašna — simbol elegancije, nježnosti, profinjenosti, erotike, ali i nostalgije, ranjivosti, emocionalne kompleksnosti i unutarnje borbe. Kao vizualni detalj, mašna postaje poveznica između mode i opere, prošlosti i sadašnjosti.”
--
