76
Dubrovačke ljetne igre
Dubrovnik Summer Festival
10/7 - 25/8 2025
Menu

Dubrovački simfonijski orkestar | Valentin Egel, dirigent | Pablo Sáinz-Villegas, gitara

Izvedbe
19. kolovoza / ponedjeljak / 21:30h
Crkva Male braće
Dubrovački simfonijski orkestar | Valentin Egel, dirigent | Pablo Sáinz-Villegas, gitara

Dubrovački simfonijski orkestar

Valentin Egel, dirigent

Pablo Sáinz-Villegas, gitara

                                                                                                                                                            

uz 220. obljetnicu smrti Ivana Mane Jarnovića

                                                                                                     

Dubrovački simfonijski orkestar nepresušan je izvor kvalitetnih kulturnih događaja, a u obljetničkom izdanju 75. Igara će zabilježiti čak tri vrhunska koncerta. Na svom posljednjem nastupu, pod ravnanjem karizmatičnog maestra Valentina Egela, ugostit će svjetsku gitarističku senzaciju Pabla Sáinz-Villegasa, kojeg između brojnih burnih pohvala, nazivaju i nasljednikom legendarnog Andrésa Segovije, ali i odati počast Ivanu Mane Jarnoviću uz 220. obljetnicu njegove smrti.

--

PROGRAM:

                                                                                          

Ivan Mane Jarnović:

Suita u A duru
                                                                                                           

Joaquin Rodrigo:

Concierto de Aranjuez za gitaru i orkestar

                                                                                 

***

                                                                                       

Ludwig van Beethoven:

Simfonija br. 7 u A-duru, op. 92

--

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

Dubrovački simfonijski orkestar večeras obilježava obljetnicu smrti dubrovačkog skladatelja – koji možda nije bio dubrovački skladatelj; Ako i nije bio Dubrovčanin, na neki je način u Dubrovnik „posvojen”, a Orkestar je već na proljeće počeo obilježavati njegovu obljetnicu: Giovanni Giarnovichi / Ivan Mane Jarnović (Ragusa, 1747. – Sankt Peterburg, 1804.) skladatelj je o kojem nema mnogo potvrđenih biografskih podataka. Vjerojatno je bio sin kazališnog djelatnika Giovannija Marie Giernovichija te se spominje da je rođen „u vodama Raguse”. Osim što je „Ragusa” ime za Dubrovnik, istoimeno mjesto postoji i na Siciliji; Pisalo se da je kršten u Palermu pa možda ipak nije „iz Grada”, ali i da ima „dalmatinsko podrijetlo” pa bi po tome bilo moguće da je odrastao u Dubrovniku. Prezime „Giernovichi” u to se doba u dokumentima pojavljuje u barem 26 inačica (odnosno u „izbezumljujućoj raznolikosti pisanja imena”, kako stoji u glazbenoj enciklopediji Grove), među kojima i „Giarnovichi”, „Jarnowich”, „Žarnovik” itd.

Poznato je da je od 1769. živio u Parizu, gdje je imao uspješnu violinističku karijeru, a od 1779. u Njemačkoj, gdje je, među ostalim, bio koncertni majstor dvorskog orkestra princa Friedricha Wilhelma II. u Berlinu. Veći dio života proveo je, čini se, na koncertnim turnejama, u nestalnome, čak i burnom životu, jer spominju se sukobi, tuče, dueli i zatvorske kazne. O njegovu su životu u 19. stoljeću napisani i roman Jarnowick (Gustave Le Brisoys Desnoiresterres) i novela Une Leçon de Jarnovich (Édouard Monnais pod pseudonimom Paul Smith).

Najviše je skladao za violinu – solistički, komorno i koncertno. Sačuvano je 17 njegovih violinskih koncerata, s tiskanim dionicama, a pretpostavlja se da je skladao tridesetak. Muzikologinja Vjera Katalinić piše da njegova djela karakterizira „izvorno nadahnuta, pjevna melodika i zahtjevna, razvijena violinistička tehnika”, a u koncertima „francuski koncertni stil”.

Jarnovićeva glazba donekle je prisutna na koncertnim repertoarima i nosačima zvuka. Večerašnju Suitu u A-duru, s odmjerenim početnim Allegrom, elegantnim Andanteom i nešto življim završnim Allegrom, snimili su, primjerice, Zagrebački solisti i Antonio Janigro, za album Music of the European Courts. Dr. Katalinić među djelima poznatoga opusa Ivana Jarnovića navodi 17 tiskanih koncerata za violinu, od kojih su neki prerađeni u sonate, pet sonata aranžiranih prema nepronađenim koncertima, gudačke kvartete, koncertantna i dijalogizirajuća dua, Sonatu i duete za violinu i violončela, Airs Variés, Pet plesova, aranžmane djela drugih skladatelja, citate u tadašnjim pasticcio-operama te koncerte u rukopisima, koji su u nekim slučajevima djela drugih autora. Jarnovićeve skladbe tiskali su brojni europski izdavači, a skladatelji njegova vremena obrađivali su ih te su posuđivali teme iz njegovih djela.      

Joaquín Rodrigo (Sagunto, 1901. – Madrid, 1999.) isprva je učio glazbu u Valenciji, studij je nastavio na Scholi cantorum u Parizu, u klasi Paula Dukasa – kamo je, čini se, nastojala otići većina španjolskih skladatelja – a učio je i od Manuela de Falle. Od djetinjstva je bio gotovo posve slijep. U Parizu je zatim studirao i povijest glazbe; tijekom građanskog je rata živio u sjevernoj Europi, a u Madrid se vratio 1939. godine. Velik uspjeh praizvedbe njegova Koncerta Aranjuez 1940. godine učinio ga je iznimno poznatim skladateljem, a 1947. na Madridskom konzervatoriju za njega je kreirana posebna katedra, nazvana po Manuelu de Falli. Radio je i za Nacionalni radio i Španjolsku organizaciju za slijepe te na svjetskim turnejama održavao recitale i predavanja.

Napisao je oko 170 djela, među kojima 11 koncerata, 60 pjesama, djela za gitaru, klavirske komade te glazbu za kazalište i film, kao i niz tekstova o glazbi. Sebe je nazivao skladateljem „vjernim tradiciji“, neoklasicistom. Kao i drugi španjolski skladatelji te generacije, nastojao je spojiti klasičnu europsku glazbu i nacionalni stil: kod Rodriga, to je ostvareno uz utjecaje Ravela, Granadosa, Stravinskog, u klasičnim glazbenim formama.

Lirski Koncert Aranjuez u naslovu upućuje na mjesto blizu Madrida, u kojem se nalazi Kraljevska palača – proljetna rezidencija španjolskih kraljeva čiji su vrtovi naročito impresivni te je priča o njima nadahnula Rodriga. Uspjeh i popularnost ovog djela donijeli su mu 1991. godine i službenu nasljednu titulu Markiza Vrtova Aranjueza.

Aranjuez je bio Rodrigov prvi koncert, no već vješto napisan, pogotovo s obzirom na relativno tihi zvuk gitare koji je trebalo spretno uskladiti s onim orkestra. Gitara otvara Allegro con spirito kratkim ritamskim motivom koji obilježava cijeli stavak, uz ispreplitanje lirskih tema. U melankoličnom Adagiu solist privremeno postaje pratnjom engleskom rogu, a onda preuzima dirljivu temu. Smatralo se da je Rodrigo skladao tužaljku u drugome stavku misleći na bombardiranje Guernice, no njegova je supruga kasnije otkrila da se radilo o bolnom događaju iz njihove obitelji. Gitara ponovno otvara treći stavak i razvija dijaloge među instrumentima uz stalnu izmjenu mjera. Jednostavna, jasna orkestracija Koncerta ističe gitaru koja je katkad u dijalogu s orkestrom, a katkad kao da se, da posudimo čestu frazu o ovom djelu, svi izvođači „spajaju u jednu veliku gitaru“. Gitara je katkad kombinirana s pojedinim instrumentima orkestra, čime se stvaraju nove zvukovne boje, uz brojne aluzije na tradicijsku glazbe Španjolske, u stiliziranoj obradi.   

„Div neshvatljiv većini smrtnika, zbog svoje beskompromisne moći i neudvorničkog pristupa i glazbi i ljudima“, kako ga je nazvao Yehudi Menuhin, Ludwig van Beethoven (Bonn, 1770. - Beč, 1827.) rođen je u glazbeničkoj obitelji i isprva učio glazbu od svojeg oca Johanna, a potom s dvorskim orguljašem C. G. Neefeom. Kada je prvi put došao u Beč, 1878., upoznao je Mozarta, možda kratko bio i njegovim učenikom, a poslije je učio kod Haydna, no poznato je da se nisu baš slagali te je nastavio kod Johanna Schenka. Bio je poznat po pijanističkom umijeću, najprije na privatnim okupljanjima, a poslije i javno; potpomagali su ga brojni predstavnici plemstva, od kojih je neko vrijeme dobivao i godišnju rentu te su mnogima djela i posvećena. Već od 1795. osjeća smetnje sa sluhom i s vremenom mora odustati od javnih nastupa kao pijanist i dirigent, no kasniju izolaciju nadoknađuje unutrašnjom glazbenom maštom te svoje visoke glazbene standarde i snažan karakter na jedinstven način kombinira s idealima slobode i bratske ljubavi. Napisao je devet važnih simfonija, 32 klavirske sonate, operu Fidelio i bogat opus komornih djela.

Beethovenovo stvaralaštvo uvriježeno je dijeliti na tri faze. Prvu do otprilike 1802. godine, kada proživljava krizu zbog gubitka sluha, zbog kojega uskoro više neće moći nastupati, i neizvjesne budućnosti. U srednjoj fazi piše ambiciozna, tzv. „herojska" djela, a oko 1812. - 1813. počinje treća faza, s novom posvećenošću glazbi i obilježena pisanjem kompleksnih gudačkih kvarteta. 

Sedmu simfoniju Beethoven je počeo pisati 1811. u češkim Teplicama. Dirigirao je praizvedbom, u Beču 1813., na dobrotvornom koncertu za vojnike ranjene u Bitci kod Hanaua. Na istom koncertu je praizvedena i danas rjeđe slušana Wellingtonova pobjeda, a Simoniju je posvetio grofu Moritzu von Friesu, jednom od svojih pokrovitelja. Na koncertu su svirali ponajbolji bečki glazbenici tog vremena – za prvim pultom bili su Ignaz Schuppanzigh i skladatelj Louis Spohr.

Publika je Simfoniju dobro prihvatila, kao i mnogi kritičari. Skladatelj Carl Maria von Weber mislio je, doduše, da je simfonija „znak da Beethoven gubi razum”, a Friedrich Wieck da ju je autor zacijelo pisao „pijan.” Richard Wagner poslije joj je dao nadimak koji se često navodi uz Simfoniju – „apoteoza plesa”, aludirajući na naglašenu ritmičnost skladbe. Beethoven je djelo smatrao jednim od svojih najboljih.

I ova simfonija, kao i 1., 2. i 4., počinje sporijim uvodom, sa snažnim akordima koji najavljuju tečne fraze i pokretni Vivace. Allegretto – koji je Beethoven isprva želio nazvati Andante quasi Allegretto, da izvedbe ne budu prebrze – zapravo je posmrtna koračnica koja se tako ne zove. Obilježen je svečanim i upornim ritmom (dugi ton, dva kratka, dva duga). Često je izvođen zasebno, a oduševljenje je izazvao odmah na praizvedbi. Presto se vraća plesnim glazbenim temama, sa sporijim središnjim dijelom, a završni stavak počinje motivom koji donekle zaziva onaj iz Pete simfonije i provlači se kroz cijeli „mahniti” finale.

Govoreći o drugom stavku, ali i cijeloj simfoniji, dirigent i skladatelj Leonard Bernstein ocijenio je da je Beethoven pokazao iznimnu domišljatost u konstruiranju forme „uvijek birajući pravi sljedeći ton (...) kao da je imao izravnu telefonsku vezu s nebesima koja su mu govorila što treba ići sljedeće.”                                                          

Valentin Egel s 26 je godina postao šef-dirigent i glazbeni voditelj Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. Tamo je, među ostalim, ravnao operama Tristan i Izolda, Iščekivanje (Erwartung), Aida, La Traviata, Cavalleria rusticana, Madama Butterfly, Čarobna frula i Carmen, a preuzeo je i razvoj raznovrsnog i slavnog ciklusa simfonijskih koncerata Riječkog simfonijskog orkestra.

Laureat je Međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro pl. Matačić u Zagrebu, natjecanja njemačkih glazbenih akademija Campus Dirigieren i Dirigentskog natjecanja Simfonijskog orkestra Srednjonjemačkog radija u Leipzigu, a uvršten je i na popis Maestri sutrašnjice Njemačkog glazbenog vijeća. Promovira ga njemački Forum dirigenata te je bio nominiran za Njemačku nagradu za dirigiranje.

Potječe iz glazbene obitelji te je klavir i violinu počeo učiti u vrlo ranoj dobi, a pjevao je i u Dječačkom zboru katedrale u Freiburgu. Za vrijeme studija na Glazbenoj akademiji Franz Liszt u Weimaru bio je šef dirigent raznih studentskih orkestara i višestruki dobitnik stipendija „Charlotte Krupp” i „Richard Wagner”. U sklopu studentske razmjene studirao je i na Glazbenoj školi Jacobs Sveučilišta u Indiani u Bloomingtonu u SAD-u, a usavršavao se na majstorskim seminarima dirigenata Petera Gülkea, Arthura Fagena, Gabriela Feltza i Teodora Currentzisa. Radio je i kao asistent Lothara Zagroseka i Zubina Mehte.

Kao gostujući dirigent nastupao je sa Simfonijskim orkestrom Srednjonjemačkog radija, Nirnberškim i Bremenskim filharmonijskim orkestrom, Nirnberškim i Brandenburškim simfonijskim orkestrom, Simfonijskim orkestrom HRT-a te sa Zagrebačkim i Beogradskim filharmonijskim orkestrom. Surađivao je s brojnim slavnim glazbenicima, među ostalim s Brunom Delepelaireom, Fabriceom Millischerom, Reinholdom Friedrichom i Maidom Hundeling. Kao gostujući dirigent sudjelovao je na festivalima u Hrvatskoj, Njemačkoj i Finskoj te na snimanjima za radio i televiziju.                                                                                       

S gotovo stotinu godina, jer 2024. godine obilježavaju 99. obljetnicu aktivnog rada, Dubrovački simfonijski orkestar i dalje je neiscrpan izvor kulturnih sadržaja najviše kvalitete. Nastupaju u prostorima kao što su atrij Kneževa dvora, gradske crkve i trgovi. Dubrovački simfonijski orkestar redovito nastupa s poznatim domaćim i međunarodno priznatim umjetnicima, interpretirajući djela majstora baroka, klasike i romantike, ne samo u Dubrovniku, već i na svojim turnejama diljem svijeta.

Orkestar u Dubrovniku u kontinuiranom je djelovanju od 1924. godine, u početku u polu-profesionalnoj organizaciji, a potom u punom profesionalnom sastavu. Osnovali su ga mladi entuzijasti, maturanti Gimnazije u Dubrovniku pod nazivom Dubrovački orkestar, koji se već 1925. mijenja u Dubrovački filharmonijski orkestar. U prvim godinama djelovanja Orkestru se pridružuje sve veći broj članova, a tako se obogaćuje i sam repertoar složenijim glazbenim djelima. Uz poznate dirigente Tadeusza Sygietynskog i Josefa Vlacha Vrutickya praizvode djela poljsko-dubrovačkog skladatelja Ludomira Michała Rogowskog.

Godine 1946. Grad Dubrovnik je, uz potporu članova Orkestra, osnovao Gradski orkestar Dubrovnik kao profesionalno glazbeno tijelo koje kasnije preuzima ulogu nositelja glazbenog dijela programa Dubrovačkih ljetnih igara. Zbog toga je jedno kratko vrijeme Orkestar nosio naziv Dubrovački festivalski orkestar. S tadašnjim šefom dirigentom, maestrom Nikolom Debelićem, Orkestar sedamdesetih godina ostvaruje opsežne turneje (Švicarska, Njemačka, Belgija, Nizozemska), a u suradnji s Agencijom Columbia Artists iz New Yorka odlazi na tromjesečnu turneju u SAD i Kanadu. Orkestar mijenja svoje ime posljednji put 1992. i otada djeluje pod imenom Dubrovački simfonijski orkestar.

Popis koncerata koje su odsvirali jako je dug i uključuje turneje po Europi, SAD-u i Indoneziji. Dubrovački simfonijski orkestar surađivao je s poznatim glazbenicima, kao što su Lovro von Matačić, Antonio Janigro, Zubin Mehta, Kiril Kondrashin, Ernst Marzendorfer, Milan Horvat, Nikola Debelić, Pavle Dešpalj, Anton Nanut, David Ojstrah, Lord Yehudi Menuhin, Mstislav Rostropovich, Svjatoslav Richter, Henryk Szeryng, Uto Ughi, Christoph Eschenbach, Stefan Milenkovich, Ivo Pogorelić, Dubravka Tomšič, Dunja Vejzović, Ruža Pospiš Baldani, Monika Leskovar, Radovan Vlatković, Mischa Maisky, Yuri Bashmet, Julian Rachlin, Michel Legrand, Alun Francis, Ivo Dražinić, Maxim Fedotov, Goran Končar, Maxim Vengerov, Nicholas Milton, Christoph Campestrini, Dmitry Sinkovsky, Emmanuel Tjeknavorian, Gordan Nikolić i brojni drugi.

Dubrovački simfonijski orkestar nastupao je u najprestižnijim dvoranama svijeta, u Washingtonu (Kennedy Center), New Yorku, Seattleu, Zagrebu (Lisinski), Versaillesu, Baselu, Jakarti, Beču (Musikverein). Godine 2005. Dubrovački simfonijski orkestar nagrađen je prestižnom nagradom „Milka Trnina“, a 2015. nagradom za doprinos ugledu i promociji Dubrovačko-neretvanske županije u zemlji i svijetu. Dubrovački simfonijski orkestar 2020. godine nagrađen je nagradom Grand prix Orlando za osobit umjetnički doprinos.

Dubrovački simfonijski orkestar organizira niz festivala i ciklusa glazbe koji obuhvaćaju cijelu godinu: Međunarodni festival opernih arija „Tino Pattiera“, MGF Dubrovnik u pozno ljeto, glazbeni ciklusi Dubrovačko glazbeno proljeće, Jesenji glazbeni moskar i Festival komorne glazbe Stradun Classic.         

Hvaljen kao „duša španjolske gitare“, Pablo Sáinz-Villegas stekao je status gitarističkog velikana svoje generacije. Kako opisuje New York Times, „virtuoznim sviranjem koje karakterizira neodoljiva ushićenost“ njegove interpretacije dočaravaju strast, razigranost i dramatičnost Rioje i bogate glazbene baštine njegove domovine. Poznat je po strastvenom i osjećajnom sviranju, bilo da nastupa u manjim dvoranama ili s Plácidom Domingom ispred više od 85 000 ljudi na stadionu Santiago Bernabéu u Madridu.

Sáinz-Villegas posljednjih godina niže uspjehe povezujući se na nove načine sa svojom publikom. Bio je jedan od nekolicine odabranih glazbenika koji su sudjelovali na Grammyjevoj večeri posvećenoj klasičnoj glazbi u njujorškom Carnegie Hallu 2018. godine, a iste je godine snimio i album s tenorom Plácidom Domingom. U novije vrijeme s Domingom bilježi nastup na plutajućoj pozornici na rijeci Amazoni koji su pratili milijuni gledatelja diljem svijeta, kao i obljetnički koncert na Nacionalnom stadionu u Čileu. Na glazbenom festivalu Grant Park u Chicagu nastupio je pod dirigentskom palicom Carlosa Kalmara ispred 11 000 ljudi te je ostvario ljetne turneje s orkestrom Amsterdam Sinfonietta i Novozelandskim simfonijskim orkestrom. Također je praizveo skladbu Rounds, prvo djelo za gitaru peterostrukog dobitnika Oscara Johna Williamsa.

Često uspoređivan s legendarnim gitaristima poput Andrésa Segovije, Sáinz-Villegas svirao je na najprestižnijim svjetskim pozornicama, među kojima se ističu njujorški Carnegie Hall, Berlinska filharmonija i Nacionalni centar za izvedbene umjetnosti u Pekingu. Poznat je po bogatom i punom zvuku kojem nije potreban razglas, a njegovi koncertni nastupi redovno mu donose nove angažmane u više od trideset zemalja. Svirao je s vrhunskim svjetskim orkestrima kao što su Filharmonijski orkestar iz Pittsburgha, Bergenska i Izraelska filharmonija, Simfonijski orkestar iz Cincinnatija, Španjolski nacionalni simfonijski orkestar i Bostonski simfonijski orkestar. Bilježi niz značajnih debija pod dirigentskom palicom Frühbecka de Burgosa, a ostvario je i plodnu suradnju s dirigentima kao što su Juanjo Mena, Miguel Harth-Bedoya, Carlos Kalmar, Gustavo Gimeno i Cristian Macelaru. Sáinz-Villegas kontinuirano traži načine kako komunicirati s mladom publikom i inspirirati je glazbom. Kao vješt komunikator, gitarist objašnjava: „Glazba je neopipljiva i to je ono što je čini tako moćnom.“ Tijekom posljednjeg desetljeća ostvario je niz projekata kojima glazbu pronosi izvan koncertnih dvorana: Svojim volonterskim radom, uspostavljanjem glazbenih programa, posjećivanjem škola i stvaranjem jedinstvenih društvenih aktivnosti, dopro je do više od 20 000 djece i mladih diljem svijeta, zbog čega je pozvan da svira za španjolsku kraljevsku obitelj i Dalaj Lamu.

Sáinz-Villegas trenutno snima ekskluzivno za Sony Classical. Njegov album s Plácidom Domingom objavljen je u proljeće 2018. Nakon njegovog solističkog albuma Americano, u izdanju diskografske kuće PIAS / Harmonia Mundi SAD, časopis Billboard proglasio ga je „globalnim ambasadorom španjolske gitare“ te je brzo ušao među prvih 15 na njihovoj ljestvici. Nedavno je snimio tri Rodrigova koncerta sa Španjolskim nacionalnim orkestrom pod ravnanjem Juanja Mene, čime je postao prvi glazbenik u više od dvadeset godina koji je s ansamblom snimio Concierto de Aranjuez.

Sáinz-Villegas je rođen u pokrajini La Rioja u sjevernoj Španjolskoj. Gitaru je počeo učiti sa šest godina, a prvi javni nastup ostvario je sa samo sedam godina. Tijekom godina osvojio je više od trideset međunarodnih nagrada, uključujući nagradu Segovia, koju je osvojio kao petnaestogodišnjak, i prestižnu zlatnu medalju na Međunarodnom gitarističkom natjecanju Parkening. Danas živi u New Yorku.      

--

Multimedija

Sponzori | Donatori | Pokrovitelji | Medijski pokrovitelji

Instalacija

Da bi ste instalirali ovu aplikaciju, dodirnite gumb Dijeli , a zatim Dodaj na početni zaslon.