--
Hrvatski barokni ansambl slavi 25. godina svog djelovanja, a na 76. Igrama nastupiti će Laura Vadjon, prva violina ansambla, od osnutka, a danas ravnateljica. U bogatom i raznovrsnom programu pridružiti će im se svjetska legenda barokne violine, Fabio Biondi.
--
PROGRAM:
Antonio Vivaldi: Koncert za 2 violine u a-molu, RV 522,
iz zbirke „L'Estro Armonico”
Allegro – Larghetto e spiritoso – Allegro
Giovanni Battista Sammartini: Sinfonia u G-duru, J-C 39
Allegro ma non tanto – Grave – Allegro assai – Minuetto
Francesco Geminiani: Concerto grosso br. 12, u d-molu, H. 143, „La Follia”
Pietro Nardini: Koncert za violinu u A-duru, op. 1 br.1
Allegro – Adagio – Allegro assai
Gaetano Pugnani: Sinfonia u B-duru
Adagio – Allegro assai – Andante – Menuet con Trio
Johann Sebastian Bach: Koncert za 2 violine u d-molu, BWV 1043
Vivace – Largo ma non tanto – Allegro
--
Hrvatski barokni ansambl
Violine: Laura Vadjon, koncertna majstorica
Tanja Tortić, Helga Korbar, Saša Reba, Ivana Žvan,
Katarina Kutnar, Ana Labazan Brajša
Viole: Asja Frank, Tonka Philips
Violončelo: Dora Kuzmin Maković
Kontrabas: Pavle Kladarin
Teorba: Jan Čižmar
Čembalo: Pavao Mašić
--
Večerašnji program uokviruju djela velikana barokne glazbe – Vivaldija i Bacha. Bach je i sam proučavao i transkribirao Vivaldijeva djela te je, navodno, rekao da ga je Vivaldi „naučio glazbeno misliti”. Između njihovih djela, na programu su skladbe četiriju talijanskih skladatelja; i na njih je utjecao Vivaldi, primjerice, na jednog od „otaca simfonije”, Sammartinija; na sve ove talijanske autore utjecao je još jedan skladatelj – Arcangelo Corelli. Majstor concerta grossa i začetnik talijanske instrumentalne tradicije, Corelli je također autor koji je proslavio temu La follia; nju je obradio i Vivaldi, a na ovom programu slušamo Geminianijevu inačicu Follie. Corelli je bio Geminianijev učitelj, a Geminiani Nardinijev, dok je Pugnani – koji je možda poznavao Nardinija – bio učenik Corellijeva učenika, Somisa.
„Crveni svećenik“ – crvenokosi skladatelj i svećenik Antonio Vivaldi (Venecija, 1678. – Beč, 1741.) kao dijete je učio svirati violinu od oca. Poslije je podučavao violinu, dirigiranje i kompoziciju, mahom djevojke u venecijanskim sirotištima, za koje je napisao mnoga djela. Ubrzo nakon zaređenja prestao je držati mise, tvrdeći da je to zbog bolesti. Proslavio se već ranim trio-sonatama i ciklusom s večerašnjeg programa, L'estro armonico; Johann Sebastian Bach transkribirao je barem devet njegovih koncerata za instrumente s tipkama. Vivaldi je imao i niz glazbeničkih funkcija pri crkvama u Veneciji, bio je maestro di cappella da camera hesenskom princu Philippu i proveo je tri karnevalske sezone u Rimu, gdje je skladao opere. Koncerti iz op. 8 pojačali su njegovu skladateljsku reputaciju, a pred kraj života odlazi potražiti skladateljsku sreću u Beč.
Vivaldijev utjecaj najveći je na području instrumentalne glazbe, naročito koncerata, u kojima je rabio formu ritornela u brzim stavcima i trostavačni plan skladanja. Vješt orkestrator, spretno je rabio i još prilično nove efekte kao što su prigušivanje i pizzicato te proširio sviračke tehnike. Vivaldi je napisao petstotinjak koncerata i vjerojatno (prema njegovim zapisima sudeći) oko stotinu opera, od kojih je sačuvano dvadeset.
L'estro armonico – Harmonijsko nadahnuće – Vivaldijev je opus 3. Godine 1711. tiskao ga je nizozemski izdavač Estienne Roger, uz Vivaldijevu posvetu Ferdinandu III. Mediciju, objavivši pritom jedno od najutjecajnijih izdanja prve polovice 18. stoljeća. U zbirci je dvanaest koncerata (za jednu, dvije, tri, ili četiri violine). I u koncertu s večerašnjeg programa, op. 3, br. 8, vanjski su stavci energičniji i poletni, traže virtuoznost, a Larghetto melodiozan i lirskoga karaktera.
Giovanni Battista Sammartini (S. Martino, Martini, St. Martino; Milano ~1700. - 1775.) autor je prijelaza, odnosno skladatelj na razmeđu baroka i rane klasike. Bio je sin francuskog oboista Alexisa Saint-Martina, a i njegov brat Giuseppe bio je cijenjeni oboist, poslije i skladatelj u Engleskoj. Sammartini je većinu života proveo u Milanu, gdje je bio orguljaš u više crkava te cijenjeni pedagog, zbog kojega su mnogi dolazili u Milano: vjerojatno je, među ostalim, bio i Gluckov učitelj.
Sammartini je bio među prvim autorima koji su pisali sinfonie i simfonije baš za koncertnu izvedbu. Njegove su simfonije među najranijima uopće, a napisao je i neke od najranijih gudačkih kvarteta i kvinteta (s tri violine, violom i kontrabasom). Njegova glazba bila je poznata nadaleko te su mu djela objavljena i u Parizu i Londonu. Smatra se da je napisao oko 2.000 djela, no mnoga su izgubljena. Sačuvano je 68 simfonija, šest koncerata za violinu, jedan za dvije violine, dva za flautu, concerti grossi, uvertire i četiri opere. Svojim je orkestralnim djelima možda utjecao na Johanna Christiana Bacha, Boccherinija i Haydna, iako je Haydn nijekao Sammartinijev utjecaj.
Večerašnja simfonija, iznake J-C39, nije datirana, a jedina je od sačuvanih simfonija četverostavačna. Menuet je Sammartini preuzeo iz svoje trio-sonate. Muzikologinja Bathia Churgin za enciklopediju Grove zaključuje: „Sammartinijeva je glazba imala temeljnu ulogu i oblikovanju klasičkoga stila. Bio je jedan od najnaprednijih i najeksperimentalnijih skladatelja rane klasike i prvi veliki majstor simfonije, koji je očuvao individualnost unatoč usponu Bečke i Manhajmske škole. Iako puni doseg Sammartinijeva utjecaja nije još u potpunosti procijenjen, visoka razina njegovih djela smješta ga među vodeće kreativne osobnosti 18. stoljeća.”
Francesco Saverio Geminiani (Lucca, 1687. - Dublin, 1762.) bio je talijanski skladatelj, pedagog i teoretičar glazbe te jedan od najvećih violinista svojeg vremena. Bio je učenik Arcangela Corellija, a violinističku karijeru razvio je u Engleskoj, gdje je objavio i svoje prve sonate, tehnički vrlo zahtjevne. Njegovi concerti grossi također su bili vrlo popularni, kao i utjecajan teorijski spis The Art of Playing on the Violin. Geminiani je napisao 47 koncerata, ali 23 su obrade Corellijevih. U njegovu pristupu Corellijevoj glazbi možda možemo naći paralelu za Bachove transkripcije Vivaldijevih djela.
U Koncertu La Folia preuzeo je temu / harmonijsku progresiju koju su obrađivali mnogi skladatelji, a prvi put je zabilježena u 15. stoljeću u Portugalu. Publika Igara prije nekoliko je dana mogla čuti i Rahmanjinovljevu inačicu. Corelli je proslavio temu u svojoj Sonati, op. 5 br. 12. Geminiani je građu Sonate, koja je bila za violinu i basso continuo, prilagodio za concerto grosso – podijelivši izvođače na manju skupinu (concertino) i veću (ripieno), ostavivši varijacije, ali uz više međuigre solističke i veće skupine. Obogatio je također teksturu, dopunio harmonije i kontrapunkt, ali i preuzeo neke Corellijeve ukrase.
Pietro Nardini (Livorno, 1722. - Firenza, 1793.) također je bio i violinist i skladatelj. Glazbom se počeo baviti u rodnom gradu, zatim je u Padovi bio omiljeni učenik Giuseppea Tartinija. Održavao je koncertne turneje po Europi, a na dvoru u Stuttgartu svirao je pod Jomellijem. Bio je violinist pa glazbeni ravnatelj cijenjene kapele na dvoru nadvojvode Leopolda toskanskog. Nastupao je i u svojim sedamdesetima, na dvorovima u Napulju, Rimu i Pisi.
Nardini je napisao 25 sonata i desetak koncerata za violinu, kao i uvertire. Koncerte je počeo pisati pod utjecajem Tartinija, a Koncert, op. 1 br. 1, njegovo je, očito, rano djelo. Vanjski brzi stavci Nardinijevih koncerata vrlo su tečni, a spori donose razvijeni cantabile. Nije bio sklon „bombastičnoj” glazbi i akrobacijama. Leopold Mozart ga je čuo 1763. i rekao da su „ljepota, čistoća i izjednačenost njegova tona i njegov cantabile nenadmašni”, ali je dodao i da Nardini ne izvodi glazbu koja postavlja velike tehničke zahtjeve te zaključio da se „njegove skladbe odlikuju živahnošću, gracioznošću i blagom sentimentalnošću.”
Još jedan violinist i skladatelj, Gaetano Pugnani (Torino, 1731. - 1798.) glazbu je učio od Giovannija Battiste Somisa, koji je pak bio Corellijev učenik. Počeo je svirati u Teatru Regio u Torinu, a kompoziciju je studirao i s Francescom Ciampijem u Rimu. Pugnani je stekao međunarodni ugled velikog virtuoza: tekstu u pariškome Mercure de France stajalo je da „poznavatelji inzistiraju da nisu nikada čuli boljeg violinista od ovog virtuoza.” Među prvima je u Italiji rabio ravnije i dulje gudalo, vjerojatno pod utjecajem oca i sina Tourte, graditelja iz Pariza. U Londonu je postavio i neke svoje opere – isprva komične, potom opere serie; u Beču je dirigirao izvedbom svoje suite prema Goetheovu Werheru, s učenikom Viottijem išao je na turneje, ali je i ponovno svirao u Torinu, čija se glazbena scena počela urušavati zbog rata s Francuskom.
Osim opera, pisao je mnogo komorne glazbe, a zna se samo za jedan koncert za violinu. Muzikolog Boris Schwarz zapisao je: „Kao skladatelj, Pugnani je posegnuo onkraj violine, u područja opere, simfonija i komorne glazbe te ga se mora smatrati važnim predstavnikom talijanskog klasicizma sredine 18. stoljeća. Njegove simfonije primjer su talijanskoga teatralnog stila, koji je postao poznat zahvaljujući pristašama tog stila iz Mannheima i Beča. Pugnani je preferirao četverostavačni slijed stavaka, s menuetom na trećem mjestu.”
„Glazbeni genij” jedan je od uvriježenih opisa Johanna Sebastiana Bacha (Eisenach, 1685. – - Leipzig, 1750.). On sam je, čini se, svoje stvaralaštvo smatrao zanatskim ostvarenjem, što, naravno, ne umanjuje ljepotu ostvarenoga. Mnoga su njegova, danas cijenjena, djela nastala zapravo kao vježbe, školnički primjeri. U raznim je glazbenim vrstama Bach kombinirao kontrapunktske tradicije, kromatsku harmoniku, barokni afekt i simbole kojima je isticao vjerski sadržaj nekih djela.
Bio je orguljaš u Arnstadtu, dvorski orguljaš u Weimaru, dvorski kapelnik u Köthenu, a 1723. skrasio se u Leipzigu, gdje je postao kantorom u crkvi sv. Tome. S Vivaldijevim djelima susreo se dok je bio u Weimaru, 1713.-1714., kamo je vojvoda Johann Ernst donio Vivaldijeve partiture. Nema dokaza o tome da je Vivaldi poznavao Bachovu glazbu.
Koncert za 2 violine, gudače i kontinuo u d-molu, BWV 1043, vjerojatno je jedno od najpoznatijih Bachovih djela. Napisao ga je u Köthenu, iako se misli da je možda nastalo iz jedne ranije trio-sonate, a ističe se po suptilnom međuodnosu violina tijekom djela, uz bogatu imitaciju i kontrapunkt. Počinje fugom čiju glavnu temu donosi orkestar, a solisti donose odgovor, drugi je stavak dramatična siciliana, a u trećemu violine vode dramatičan, strogi kanon. Djelo je ušlo i u popularnu kulturu jer je korišteno u brojnim filmovima i serijama.
--
