prema istoimenoj pripovijetki Iva Vojnovića te pripovijetki „Otok“ iz zbirke „Molitva na šetalištu“ Antuna Šoljana
Adaptacija: Marina Pejnović, Ivan Penović
Redateljica: Marina Pejnović
Dramaturg: Ivan Penović
Scenografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
Kostimografkinja: Barbara Bourek
Skladatelj: Josip Maršić
Oblikovatelj svjetla: Elvis Butković
Jezični savjetnik: Maro Martinović
Asistentica dramaturga: Antonela Tošić
Dekoraterka cvijeća: Vesna Sretović-Čeljo
Inspicijentica: Virginija Bolfek
Mare: Doris Šarić Kukuljica
Marica: Irena Tereza Prpić
Profesor: Nikola Baće
Nike: Dajana Čuljak
Pavle: Jelena Miholjević
Luce: Tena Nemet Brankov
Teta: Nataša Dangubić
Vlado: Marin Klišmarić
Tomo/Otac: Filip Detelić
Zdenka/Majka: Iva Šimić
Haron: Romano Nikolić
Fotografije: Marko Ercegović
Geranium, studija o samoći
Geranium, jedan od najranijih radova Iva Vojnovića, najavljivao je tada (krajem 19. stoljeća) nadolazeći val hrvatske moderne i simbolizma u književnosti. Geranium je djelo o samoći. Geranium je priča o jednoj Mari, jednoj Mari za koju kažu da je rođena stara. Geranium je priča o kućici na kraju sela. Nije to priča velikog ljubavnog zapleta i nije Mare junakinja koja svojim djelima okreće svoj svijet naopačke. Mare živi u kućici pored Mora. Obrađuje svoj vrt, živi sama. Vidiš je ponekad, ako dobro gledaš, kako prohodi ulicom.
Vojnović u Geraniumu, kao i u njegovim drugim, velikim djelima poslije, uzima tu samoću kao kontinuirano, progresivno stanje. Samoću kao prostor i vrijeme identifikacije stanja lika. Raščlanjuje to naizgled mrtvo stanje, to nedogađanje u proces koji se odvija prividno jednakom brzinom čitatelju i licu kroz koje to stanje doživljavamo. Samoća u ovom djelu pitanje je prepuštanja sudbini, iskaz je zarobljenosti podneblja u kojem smo rođeni. Mare se druži sa samoćom, kako je drugi ne bi morali upoznati. Ovo djelo pokazuje puninu osobe koja nosi takav teret, kompleksnost njezinih odluka i snagu potrebnu za njihovo izvršenje. Tema Geraniuma nije nešto što je teško primijetiti, već ono što svi vidimo, ali nam je to teško sebi i drugima priznati. Drugačija emotivna stanja će čovjek, u nedostatku hrabrosti da o njima govori, pripisivati banalnim stavovima, pa će Mari okolina pripisati da je ružna, iz nesretne obitelji, nesposobna, i kako nema potencijala niti ima pravo na mogućnost postati bilo što, tek tako. Ali Mare će svoj život odživjeti. U svoj punini onoga što život znači, bilo kome od nas.
U ovoj predstavi takvom Vojnovićevom viđenju samoće kao nadopuna, ali i kao kontrast postavljen je Otok Antuna Šoljana. Otok koji se nudi kao mjesto za bijeg. Mjesto u kojem možemo ostati sami. Odmoriti se. Ući u samoću, kojoj, za razliku od one u Geraniumu, naziremo kraj, ali ga ne priželjkujemo. Fantazmogorija Šoljanova otoka traje koliko i jedno ljetovanje. Motiv otoka služi kao mjesto za egzistencijalno promišljanje, za osamu koja nam otkriva koliko se damo prepustiti iluziji sadašnjosti, iluziji o vremenu koje bi moglo čekati nas. Vrijeme ne čeka. Ako ga sami ne ispunimo življenjem, ispunit će se tom prazninom samoće koju nismo uvijek u stanju kontrolirati. Vrijeme teče i pušta one koji odlaze. Vrijeme teče i vidljivo je na licima onih koji čekaju.
Ivan Penović
Na pomoći u pripremi i realizaciji predstave zahvaljujemo Urši Raukar, Teatru &TD Studentskog centra u Zagrebu, Tekstilprometu te Zlatarni Križek, Michal Negrin i Festival Shopu na ustupanju nakita za potrebe produkcije.
- - -
Pokrovitelj:
