--
Višestruko nagrađivani mladi pijanist Jan Niković prvi se puta predstavio dubrovačkoj publici svojim nastupom na koncertu 'Mladi za Mlade' na 75. Igrama. Ovoga ćemo ga puta doživjeti u solističkoj večeri na kojoj će u sklopu bogatog programa izvesti i djela hrvatske skladateljice Dore Pejačević.
--
PROGRAM:
Domenico Scarlatti:
Sonata u a-molu, K. 149
Sonata u h-molu K. 87
Sonata u G-duru, K. 455
Dora Pejačević: Život cvijeća, op. 19
Potočnica
Ruža
Robert Schumann: Carnaval / Karneval, op. 9
1. Préambule
2. Pierrot
3. Arlequin
4. Valse noble
5. Eusebius
6. Florestan
7. Coquette
8. Réplique
9. Papillons
10. A.S.C.H. – S.C.H.A. (Lettres dansantes)
11. Chiarina
12. Chopin
13. Estrella
14. Reconnaissance
15. Pantalon et Colombine
16. Valse allemande
17. Paganini
18. Aveu
19. Promenade
20. Pause
21. Marche des Davidsbündler contre les Philistins
Sergej Rahmanjinov: Varijacije na Corellijevu temu, op. 42
Aleksandar Skrjabin: Sonata br. 4 u Fis-duru, Op. 30 I. Andante II. Prestissimo volando
--
Giuseppe Domenico Scarlatti (Napulj, 1685. – Madrid, 1757.), talijanski barokni skladatelj, sin skladatelja Alessandra, radio je u Italiji, Portugalu i Španjolskoj. U Rimu je, među ostalim, bio glazbeni ravnatelj jedne od kapela crkve sv. Petra, za koju je pisao crkvenu glazbu, a napisao je i nekoliko opera. U Lisabonu je bio glazbeni ravnatelj na dvoru kralja Ivana V. te je podučavao kraljeva brata Antonija i njegovu kćer Mariju Bárbaru. Za nju je poslije napisao većinu svojih sonata za čembalo, a kad se ona udala za španjolskoga prijestolonasljednika (koji će poslije biti Ferdinand VI.), Scarlatti je za parom otišao u Španjolsku, gdje je proveo ostatak života.
Nepoznati autor Scarlattijeve je sonate opisao kao „Bachove Preludije koji su pošli na Mediteran na odmor.”. Od 555 sonata, desetak je napisao za violinu i continuo, tri za orgulje i ostale za čembalo, a u njima je ostvario niz sviračkih i harmonijskih inovacija te vještu ornamentiku. Potaknule su i niz obrada. Sonata, K. 149 ritmični je Allegro u a-molu, iz srednje stvarateljske faze i pod utjecajem španjolske glazbe i ritmova; Sonata K. 87 u h-molu među ranijim je sonatama, mirnog tijeka i više melankoličnoga karaktera; Sonata K. 455 u G-duru poletni je Allegro, iz kasnije Scarlattijeve stvarateljske faze.
Oznaka „K.” uz sonate znači „prema Kirkpatricku”, jer popis Scarlattijevih djela načinio je čembalist i muzikolog Ralph Kirkpatrick, a postoji i nekoliko drugih popisa. Kirkpatrick je rekao da sonate „nisu stilski nastavak talijanske ili barokne tradicije, već njihovo ponovno iznalaženje uz utjecaje španjolske gitare i plesa.” Pijanist Vladimir Horowitz nazvao ih je „malim čudima: vatromet i prisnost rame uz rame.”
Hrvatska skladateljica Dora Pejačević (Budimpešta, 1885. – München, 1923.) bila je podrijetlom iz plemićke obitelji - kći i unuka grofova, hrvatskih banova, Pejačevića, kao i kći mađarske barunice. Bila je također iznimno načitana i obrazovana, govorila je strane jezike, putovala, družila se s intelektualcima kao što je austrijski pisac Karl Kraus. Skladala je od 12. godine; glazbu je učila sama pa privatno u Zagrebu, potom u Dresdenu i Münchenu.
U Prvom svjetskom ratu angažirala se i kao njegovateljica ranjenika u svojem gradu, Našicama, a u to doba mnogo i sklada te nakon Klavirskoga koncerta iz 1913. piše Simfoniju u fis-molu koja je praizvedena u Dresdenu 1920. (I Dora Pejačević i Franjo Lučić svoje su simfonije napisali 1917. godine i bile su to prve dvije moderne simfonije u hrvatskoj glazbi.) Njezin jedinstveni opus obećavao je još mnogo, no umrla je ubrzo nakon poroda, a umjesto cvijeća na sprovodu poželjela je da se daju prilozi za siromašne glazbenike.
Dora Pejačević ostavila je 58 opusa, kasnoromantičkih skladbi i djela koja čvrsto pripadaju europskoj glazbenoj Moderni. Uz veća djela redovito piše instrumentalne minijature, kao i solopjesme. Njezine klavirske minijature Život cvijeća, op. 19 (1904./1905.) objavljene su u Dresdenu i sadržavaju osam stavaka, svaki nazvan po jednoj vrsti cvijeća. Muzikologinja Koraljka Kos smatra da je baš prožimanje, izmjenjivanje, velikih i malih glazbenih vrsta ključno za skladateljsku osobnost Dore Pejačević. U svojoj knjizi o skladateljici ocjenjuje: „Dok u skupini apsolutnih instrumentalnih oblika glazbeni govor Dore Pejačević zadivljuje visokom profesionalnom razinom, disciplinom i formalnom cjelovitošću, u drugoj je skupini skladateljica imala slobodniji prostor za intimne lirske iskaze, nesputanu igru mašte ili povremene proboje iz tradicionalnih obrazaca.“
Skladatelj Robert Alexander Schumann (Zwickau, 1810. – Endenich, 1856.) želio je postati pijanistom, klavirskim virtuozom: navodno je od studija prava odustao čuvši Paganinijev koncert u Frankfurtu 1830. U tomu su ga spriječili problemi s rukama, nastali možda zbog naprave koju je smislio kako bi bolje izvježbao prste, a možda uzrokovani liječenjem. Njegov je profesor bio Friedrich Wieck, čija je kći Clara, unatoč Wieckovu protivljenju, poslije postala Schumannovo suprugom i suradnicom, a i sama je bila pijanistica i skladateljica.
Schumann se često dugotrajno posvećivao samo po jednom izvođačkom tijelu: u ranijim godinama klavirskim djelima, potom samo solopjesmama pa simfonijskoj glazbi te zatim komornim djelima. Skladbe mu često obilježava „nježan nemir“ nastao kombiniranjem lirskih tema s gustim kontrapunktskim radom. Osnovao je i važan časopis, Neue Zeitschrift für Musik. Kasnije su godine njegova života obilježene dužim razdobljima bez skladanja uslijed čestih depresija.
Schumannov ciklus Carnaval iz 1835. nadahnut je Ernestinom von Fricken, pijanisticom, Wieckovom učenicom i – u to doba, no ne zadugo – Schumannovom zaručnicom. Ciklus sadržava 21 kratki stavak: skladatelj ih je nazvao scênes mignones. Ujedno su glazbeno-poetski „prikaz” karnevalskoga života, koji se sastoji od energičnih plesova i tzv. karakternih stavaka. U djelo je utkan i niz glazbenih kodova: Primjerice, Ernestine von Fricken bila je iz češkoga mjesta Aš, koje se njemački može napisati Asch, a to se pak može „prevesti” u tonove, A, Es, C, H. K tomu, A-Sch su također inicijali skladateljeva srednjeg imena, Alexander, i prezimena, a ista se slova nalaze u riječi Fasching – fašnik, karneval. Ovaj niz tonova Schumann je utkao, sakrio u glazbu – u sve stavke osim 1. i 17 (a 11. je posvećen tada petnaestogodišnjoj Clari!). Djelo sadržava i kratak stavak Sphinxes koji nije mišljen za izvedbu (iako ga Rahmanjinov i Horowitz jesu snimili), nego sadržava nekoliko taktova u kojima su grupirani prije spomenuti tonovi, izvedeni iz slova, A, S, C, H; taj je stavak zapravo ključ za dekodiranje.
Sergej Rahmanjinov (Semjonovo, Novogorod, 1873. – Beverly Hills, 1943.) prve je sate klavira dobio od majke, a zatim je studirao klavir na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu pa u Moskvi, gdje je nastavio studirati kompoziciju. Kao pijanistički virtuoz međunarodne karijere, najviše je pisao za klavir: preludije, četiri koncerta, moments musicaux. Nakon neuspjeha svoje Prve simfonije (dirigent Glazunov navodno je bio pijan), nekoliko godina nije mogao skladati; tek je nakon tretmana hipnozom smogao snage za povratak, pišući svoje, vjerojatno, najpopularnije djelo – Drugi koncert za klavir. Nakon Listopadske revolucije 1917. zauvijek napušta Rusiju i odlazi u Skandinaviju pa u SAD i gotovo do kraja života aktivno koncertira.
Neke od karakteristika koje su njegovu glazbu učinile prepoznatljivom i popularnom kod publike jesu melodije širokih poteza, melankolična ostinata, repeticije, „mračnije” harmonije i sentimentalna atmosfera. Rahmanjinov je napisao i tri simfonije, kantate, solo-pjesme i tri opere.
Varijacije na Corellijevu temu, iz 1931., nisu varijacije na Corellijevu temu: riječ je zapravo o temi La follia (folia, folie) koja vjerojatno potječe iz Portugala i iz 15. stoljeća. Istu temu (i harmonijsku progresiju) mnogi su skladatelji rabili u svojim djelima – Lully, Vivaldi, Paganini, Liszt, Henze – a Arcangelo Corelli napisao je 1700. niz varijacija na Folliu u Sonati, op. 5, br. 12. Kod Rahmanjinova temu upoznajemo u mirnom i svečanom obliku, a varijacija je dvadeset i pokazuju, naravno, najrazličitije karaktere i utjecaje: od pučkih elemenata, preko lirskih prizora, korala i pijanističkoga galopa sve do virtuoznog finala i code. Rahmanjinov je, kao izvođač vlastite skladbe, znao mijenjati redoslijed varijacija, ili neke čak izbacivati (odlučujući o tome u posljednji čas, navodno prema tome koliko je publika – kašljala).
Kao i Rahmanjinov (njegov kolega s Konzervatorija), i Aleksandar Nikolajevič Skrjabin (Moskva, 1872. – 1915.) bio je aktivni koncertni pijanist i skladatelj, koji je mnoga djela posvetio klaviru, a pisao je i orkestralne skladbe. U skladbama je primjenjivao inovativne harmonijske procedure i kromatske pomake specifičnog rukopisa, iskoračujući poslije „jednom nogom” iz tonaliteta. Koristio se je i vlastitim sustavom akoradâ kojima je pridavao ezoterično značenje, a jedan je nazvao „mističnim akordom“. Bavio se sinestetičkom prirodom umjetnosti i davao stroge upute o rasvjeti na svojim koncertima. Nastupao je diljem Europe i nekoliko je godina predavao na Moskovskom konzervatoriju. Početkom novoga stoljeća, Skrjabin se sve više okreće misticizmu i teozofiji te se posvećuje stvaranju umjetničkih djela koja će otvarati „nove spiritualne prostore.”
Sonatu za klavir br. 4, od ukupno 10 , Skrjabin je napisao u ljeto 1903., kada je skladao više od dvadeset djela za klavir. Uz Sonatu je napisao i pjesmu, o mističnom putovanju prema dalekoj zvijezdi koja se pretvara u žarko sunce , o „letu oslobođenja”, „žestokoj žudnji” i „ludome plesu.” Nakon introspektivnog Andantea, u kojem se isprepliću tri melodije, odmah slijedi pjesnički najavljena ekstaza u Prestissimu, u kojem se, na zvukovno raskošnome kraju, vraća i tema prvoga stavka. Muzikologu Sabanjejevu Skrjabin je rekao da želi da se stavak izvodi što brže, „na rubu mogućega, let brzinom svjetlosti, izravno prema Suncu, u Sunce!”
