Joshua Bell, violina i umjetničko vodstvo | Academy of St Martin in the Fields

Joshua Bell, violina i umjetničko vodstvo 

Academy of St Martin in the Fields

--

Koncert Academy of St Martin in the Fields dio je turneje Konzertdirektion Schmid.

--

PROGRAM: 

Felix Mendelssohn: Hebridi, koncertna uvertira, op. 26

                             Koncert za violinu i orkestar u e-molu, op. 64

                             Allegro molto appassionato

                             Andante

                             Allegretto non troppo ‒ Allegro molto vivace                                     

                                             *****

Ludwig van Beethoven: Simfonija br. 5 u c-molu, op. 67

                                   Allegro con brio

                                   Andante con moto

                                   Scherzo: Allegro

                                   Allegro

--

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Bojane Plećaš Kalebote

Stvaralaštvo njemačkog skladatelja, pijanista, orguljaša i dirigenta Felixa Mendelssohna (Hamburg, 1809. – Leipzig, 1847.) jedno je od ključnih u razdoblju ranog romantizma. Kao unuk uglednog mislioca Mosesa Mendelssohna i sin bankara, prezime Bartholdy dodao je obiteljskom tek nakon što su mu roditelji prešli na kršćanstvo. Nakon preseljenja s obitelji u Berlin, gdje je odrastao i družio se s brojnim uglednim pripadnicima kulturnih krugova, poticao je oživljavanje javnog interesa za glazbu Johanna Sebastiana Bacha. Doživjevši prve uspjehe u rodnoj Njemačkoj, gdje je kao pijanist debitirao u dobi od devet godina, a svoje maestralno ostvarenje San ljetne noći skladao kao sedamnaestogodišnjak, početkom 1830-ih zaputio se u inozemstvo radi obrazovanja. Iako se nastanio u Italiji, redovito je posjećivao Englesku, Wales i Škotsku, gdje je bio izuzetno dobro prihvaćen, nakon čega je postao dirigent glasovitog Leipziškog Gewandhaus orkestra. U njegovu opusu koji vješto stapa elemente klasike i romantizma, najznačajnije mjesto pripada simfonijama, koncertima, komornim i klavirskim djelima te oratorijima.

Koncertnu uvertiru Hebridi, op. 26, poznatu i pod naslovom Fingalova špilja, Mendelssohn je skladao nadahnut posjetom Hebridima, arhipelagu uz zapadnu obalu Škotske, koji čini više od 500 otoka, prepoznatljivih po dojmljivim liticama, pješčanim plažama, ali i iznimno bogatoj povijesti. Godine 1829., tada dvadesetogodišnji Mendelssohn, Škotsku je posjetio s prijateljem iz djetinjstva, Carlom Klingemannom. Tamo su lutali gorjem, obilazili jezera i močvare, a o svojim je pustolovinama skladatelj pisao u pismima koja je slao kući. Očaran ljepotom škotskih krajolika, potpuno različitih od njegova rodnog Berlina, u tim je pismima opisivao neugodan osjećaj samoće, posve oprečan živopisnim krajobrazima, no nadahnut škotskim prizorima, skladao je nekoliko djela, među kojima i poznatu Škotsku simfoniju. Putujući trajektom po zapadnoj Škotskoj, usred magle i udara valova, dirnut snagom prirode, osmislio je i upamtio melodiju, čijih je nekoliko taktova zapisao i poslao sestri Fanny, kasnije ih upotrijebivši za početak svoje glasovite lirske, no istodobno izrazito moćne uvertire. Skladavši je 1830., a potom je preradivši 1832. i objavivši godinu dana kasnije pod opusom 26, Mendelssohn je svoje živopisno ostvarenje u h-molu, svojevrsnu preteču simfonijske pjesme, osmislio kao samostalnu koncertnu uvertiru koja je do danas zadržala istaknuto mjesto u standardnom koncertnom repertoaru.

Želeći skladati koncert za violinu i orkestar svom dugogodišnjem prijatelju i kolegi, violinistu Ferdinandu Davidu (1810. – 1873.), Mendelssohn mu je u ljeto 1838. godine napisao kako iznimno cijeni njegov umjetnički put te da mu je neprestano u mislima početna tema koncerta u e-molu koji bi bio idealan za njega. Dvojica nadarenih glazbenika bili su prijatelji od djetinjstva, da bi potom Mendelssohn Davida zaposlio kao koncertnog majstora u Leipziškom Gewandhaus orkestru, a ubrzo nakon toga i imenovao profesorom na Konzervatoriju u Leipzigu. Iako je od djetinjstva svirao violinu, tijekom skladanja svog posljednjeg orkestralnog ostvarenja, glasovitog Koncerta za violinu i orkestar u e-molu, op. 64, svoje je dojmljive melodijske linije, briljantne fraze i kompaktnu strukturu djela nadopunjavao Davidovim savjetima o tehničkim mogućnostima i interpretativnoj problematici. Djelo koje skladno stapa romantičarsku ekspresivnost s uravnoteženim klasičnim okvirom, ali i liričnost protkanu duhovitošću te blistavi virtuozitet isprepleten s dubokim promišljanjem, započeo je 1838., a dovršio 1844. godine. Odmičući se od uobičajenog orkestralnog uvoda, Mendelssohn od samog početka uvodi dominantnu, pjevnu dionicu violine koja iznosi uzvišenu temu, ostavljajući solista u prvom planu tijekom djela u cijelosti, uz nenametljivu potporu dojmljive orkestralne pratnje. Specifičnost tog inventivnog ostvarenja odražava se i u smještanju kadence (vjerojatno skladane u suradnji s Davidom) na sredinu prvog stavka, u svojstvu mosta prema reprizi, kao i povezanom (attacca) izvođenju svih triju kontrastnih stavaka, bez primjetnih stanki. Tajnu privlačnosti toga trajno omiljenog, profinjenog djela romantičarske violinističke literature možda najbolje opisuje citat slavnog violinista Josepha Joachima (1831. – 1907.) o koncertima za violinu i orkestar njemačkih skladatelja: „Nijemci imaju četiri violinska koncerta. Najveći i najbeskompromisniji je Beethovenov. Brahmsov se s njime natječe u ozbiljnosti. Najbogatiji i najzavodljiviji napisao je Bruch. No najintimniji, dragulj srca, to je Mendelssohnov.“

Dobivši prvu glazbenu poduku od oca i lokalnih glazbenika, Ludwig van Beethoven (Bonn, 1770. – Beč, 1827.) u ranoj je mladosti isprva bio asistent svome profesoru Christianu Gottlobu Neefeu, da bi potom preuzeo dužnost dvorskog glazbenika u Kölnu. Godine 1792. odlazi u Beč na studij kod Josepha Haydna, čija je jedinstvena osobnost, unatoč povremenim neslaganjima, bila poticajna u oblikovanju Beethovenova stila, na koji su utjecali i njegovi kasniji profesori kompozicije Johann Georg Albrechtsberger i Antonio Salieri. Zahvaljujući izvrsnim preporukama i vlastitim postignućima, ubrzo je stekao ugled podjednako kao pijanist i skladatelj, istodobno oblikujući i razvijajući vlastiti glazbeni izričaj. Unatoč postupnom gubitku sluha i posljedičnoj tjeskobi, ali i osamljeničkoj, ekscentričnoj osobnosti, u to je doba skladao brojna revolucionarna djela koja su mu osigurala velik uspjeh. Potresen nizom osobnih neuspjeha koje je pratilo dulje razdoblje skladateljskog zatišja, uspio se uzdignuti, ponajprije zahvaljujući nepresušnoj stvaralačkoj invenciji, ostavivši u svome kasnom opusu niz vrhunskih ostvarenja, kao što su posljednji gudački kvarteti i klavirske sonate. O ugledu koji je uživao tijekom života svjedoči i činjenica kako se na ispraćaju u Beču od njega oprostilo više od 30 000 ljudi. Stvaralaštvo Ludwiga van Beethovena, kao jednog od najznačajnijih skladatelja u povijesti, moguće je podijeliti na tri razdoblja ‒ rano, srednje i kasno, s djelima utemeljenim na postulatima klasike, revolucionarnim, inovativnim skladbama te ostvarenjima pisanim jedinstvenim, osobnim glazbenim izričajem, nerijetko udruženim s elementima kontrapunkta. Upravo ta tri razdoblja svjedoče o višeslojnosti Beethovenove skladateljske osobnosti, zahvaljujući kojoj je obilježio glazbeno stvaralaštvo 19. stoljeća te izravno utjecao na njegov daljnji razvoj. Iza sebe je ostavio impozantan opus, u kojem posebno mjesto pripada simfonijama, koncertima, gudačkim kvartetima, sonatama, orkestralnim i glazbeno-scenskim ostvarenjima.

Promijenivši iz temelja gotovo svaki oblik i vrstu glazbe kojima bi se posvetio, Beethoven je posebno dubok trag ostavio na području simfonije i klavirske sonate. Zahvaljujući inovacijama na području orkestracije i forme te emocionalnom intenzitetu i izražajnosti, njegovih devet simfonija, nastalih između 1800. i 1824. godine, smatra se vrhunskim dometom klasične glazbe i svojevrsnim mostom prema romantizmu. Krajem 1808. godine Beethoven je u Beču priredio maratonski koncert s vlastitim skladbama, uvrstivši u program praizvedbe 5. i 6. simfonije te 4. koncerta za klavir i orkestar, stavke iz Mise u C-duru, ariju Ah! perfido te vlastite improvizacije na klaviru. 5. simfonija u c-molu, op. 67 trebala je zaključiti koncertnu večer, no Beethoven ju je, strahujući od mogućnosti zamora publike i imajući na umu zahtjevnost djela, odlučio ranije uvrstiti u program, zaključivši koncert finalom tek napisane Zborske fantazije, op. 80. Unatoč predugom, četverosatnom trajanju koncerta i povremenim interpretativnim nedostacima, 5. simfonija doživjela je velik uspjeh, postavši jedno od najpopularnijih djela orkestralnog repertoara. Njezin je nastanak, međutim, trajao iznimno dugo; Beethoven ju je počeo skicirati 1804. godine, u burnom životnom razdoblju, nedugo nakon završetka revolucionarne 3. simfonije, Eroice, no prekinuo je rad na njoj zbog brojnih drugih projekata. U tom skladateljski plodnom razdoblju nastala su brojna poznata ostvarenja, poput opere Fidelio, gudačkih kvarteta Razumovski, Koncerta za violinu i orkestar, Appassionate, 4. koncerta za klavir i orkestar i 4. simfonije, skladane pristupačnijim stilom njegovih ranijih djela. Vrativši se skladanju radikalnije Pete, čiju je orkestraciju proširio uvođenjem piccola, kontrafagota i trombona te istodobno radivši na 6. simfoniji, Pastoralnoj, Beethoven ju je dovršio 1808. godine, s posvetom dvojici mecena – knezu Lobkowitzu i grofu Razumovskom. Iako je tvrdio kako ne sklada programnu glazbu, 5. simfonija po mnogima je imala istaknuto izvanglazbeno značenje, a skladateljev prijatelj i biograf Anton Schindler (1795. – 1864.) tvrdio je kako je za upečatljivi uvodni motiv Beethoven izjavio da predstavlja „sudbinu koja kuca na vrata“. Stoga nije neobično da se to simfonijsko ostvarenje kroz povijest najčešće izvodilo u patriotskom kontekstu, postavši jedno od najizvođenijih i najuzbudljivijih djela orkestralne literature. Prepoznatljivi, moćni uvodni motiv od četiri tona proteže se kroz prvi stavak u cijelosti, no visokoj umjetničkoj razini djela velik doprinos daju dojmljive varijacije u kontrastnom, polaganom drugom stavku i intenzivni, tajanstveni Scherzo u trećem, uz napetošću protkan prijelaz u trijumfalnu, blistavu završnicu djela i ozračje slavlja pobjede ljudskog duha.

--