--
Erik Satie: Gymnopédie br. 1
Frédéric Chopin: Preludij, op. 28, br. 4
Frédéric Chopin: Scherzo br. 3, op. 39
Johann Sebastian Bach: Air (iz Orkestralne suite br. 3, u D-duru, BWV 1068)
Franz Schubert: Impromptu u Ges-duru (iz Četiri impromptua, D. 899)
Franz Schubert, obr. Franz Liszt: Ständchen (iz ciklusa Schwanengesang, D. 957)
Frédéric Chopin: Poloneza, op. 53
Frédéric Chopin: Mazurka, op. 17 br. 4
François Couperin: Les barricades mystérieuses/ Tajnovite barikade
Johann Sebastian Bach, obr. Franz Liszt: Preludij i fuga u a-molu, BWV 543
Franz Liszt: Consolation, S. 172
Franz Liszt, obr. Vladimir Horowitz: Mađarska rapsodija, br. 2
--
„Plesno natjecanje momaka neometanih odjećom” ili „goli ples i natjecanje mladih muškaraca u antičkoj Sparti” neke su od definicija gimnopedije. Ipak, danas pod tim pojmom obično mislimo na Trois gymnopédies, tri skladbe koje je 1888. napisao Erik Alfred Leslie Satie (Honfleur, 1866. - Pariz, 1925.), francuski skladatelj škotskog podrijetla. S Pariškoga konzervatorija izbačen je nekoliko puta i poslije se često bunio što se za glazbenike traži samo jedan, rigidni tip obrazovanja, dok drugi, primjerice pisci, samo stvaraju svoje. „Uvijek sam govorio da ne postoji Umjetnička istina, hoću reći, ne postoji samo jedna takva Istina”, rekao je.
Danas su najpoznatije baš njegove skladbe za klavir, Gymnopédies i Gnosiennes, kratki komadi; mnoga su njegova, također štura i duhovita, djela imala nekonvencionalne naslove, kao što su Birokratska sonatina ili Četiri mlohava preludija za psa. Napisao je, međutim, i pjesme, orkestralna djela, balete, glazbu za kratki film.
Gymnopédie br. 1 neobična je, melankolična i minimalistička skladba s kratkim, ogoljelim frazama – koja vjerojatno ne priziva toliko „ples”, ili „natjecanje golih”, jer i i ovdje su naslovi često prenesena značenja. Američki pisac Roger Shattuck zapisao je da je skladba „poput Velázquezove slike, na kojoj sve djeluje ispravno, no perspektiva se čini nekako, suptilno, iskrivljenom.”
Klasičan klavirski repertoar nezamisliv je bez skladbi majstora kratkih formi i romantične virtuoznosti. Frédéric François (Fryderyk Franciszek) Chopin (Żelazowa Wola, 1810. – Pariz, 1849.) bio je jedan od najznačajnijih skladatelja 19. stoljeća, Poljak po majci, a Francuz po ocu. U Varšavi je studirao kontrapunkt i harmoniju te književnost. Nakon lokalnih uspjeha, teško se probija u Beču; U Parizu je mnogo bolje prihvaćen, druži se s glazbenicima i održava uspješne pijanističke nastupe. Ipak, njegovi će javni nastupi biti relativno rijetki, češće je nastupao po salonima, postajući pijanistička legenda za koju znaju odabrani. Bio je i traženi učitelj. Već sredinom 1830ih počinju Chopinovi problemi sa zdravljem, a njegova se tuberkuloza pogoršala nakon duljeg boravka na Mallorci, gdje je bio sa spisateljicom George Sand. Chopinu je u Parizu priređen velik sprovod uz izvedbu Mozartova Rekvijema: pokopan je na groblju Père Lachaise, ali je na samrti zatražio da se njegovo srce odnese u Poljsku, kamo ga je prokrijumčarila njegova sestra.
Najpoznatiji je po kratkim glazbenim vrstama – katkad inspiriranima poljskim plesovima - koje su inače smatrane salonskim žanrom, a Chopin im je dao umjetnički pečat, spajajući izražajne melodije, inovativne harmonije i visoke tehničke zahtjeve. Napisao je i dva klavirska koncerta, a rijetko je skladao za druge instrumente.
Chopin je, među ostalim, napisao 24 preludija, po jedan za svaki tonalitet. Naklon je to Bachovim preludijima, ali bez fuga, tako da Chopinovi preludiji nisu uvod ni za što, već stoje sami. Preludij, op. 28. br. 4 je u e-molu, obilježen melodijom koja se, isprva posve sporo, kreće kroz tijesne intervale, uz harmonijski lebdeću pratnju i u kojoj je Chopin ispisao romantičku čežnju kakva se razriješi, barem glazbeno, tek na samom kraju.
Frédéric Chopin prvi je pisao scherza kao samostalna djela, a ne tek stavak iz višestavačne skladbe, čiji naziv dolazi od talijanske riječi za šalu. Napisao je četiri scherza, oznake tempa presto (ovdje i s dodatkom „con fuoco”), uz mirniji srednji dio. Scherzo u cis-molu, op. 39, pisao je na Mallorci, već načetoga zdravlja, stvorivši burno djelo koje počinje tišom napetošću, a zatim kreće u „lovačku” oktavnu temu. U srednjem dijelu čujem tipičnu Chopinovu tečnost, silazne slapove tonova.
Poloneze, kraći stavci poljskoga karaktera, svečane, tročetvrtinske i pomalo poput koračnice, pisale su se i prije Chopina, nalazimo ih i kod Haydna, Beethovena, Hummela, Schuberta; po salonima. On ih je ipak proslavio, a najviše ih je napisao u kasnijim opusima. Poloneza u As-duru možda je najpoznatija, zbog snažnog, a opet vješto izvedenog, „junačkoga” štiha. Chopin ju je napisao ju je 1842., već fizički slab, ali bogate mašte kojom je spojio plesni i borbeni karakter, slavlje i sjetu.
Možda najzrazrađenije i harmonijski najsmjelije tragove Chopin je ostavio u mazurkama, izvorno poljskim plesovima, trodobnim, umjereno brzim, za ples u parovima, s karakterističnim punktiranim ritmom. Posljednja mazurka iz op. 17 počinje i završava tiho, tajanstveno; Njezina je nježna tema svaki put malo drukčija, isprekidana „življim” upadima i obogaćena fioriturama. U pismu koje je napisao s 14 godina, Chopin piše o plesu koji je napisao i zove ga Żydek – mali Židov, Židek – a njegova je obitelj poslije smatrala da je riječ baš o Mazurki, op. 17 br. 4, što je nagnalo slušatelje da potraže i „orijentalne” elemente u drugom planu skladbe.
Tek pred kraj njegova kratkog života, djela Franza Petera Schuberta (Beč, 1797. – 1828.) stigla su do nešto šire publike, a u to je doba napisao i Četiri impromptua, od kojih je jedan na večerašnjem programu, i Moments musicaux. Odmalena je svirao pa skladao, no njegova obitelj glazbenu karijeru nije smatrala podobnim zanimanjem pa je postao učiteljem u školi u kojoj je radio i njegov otac. Poslije je iskusio i težak slobodnjački skladateljski život. Svoja je djela često predstavljao na kućnim glazbenim okupljanjima s prijateljima, poslije nazvanim „Schubertiade.” Bio je jedan od najvažnijih autora njemačke romantičke solo-pjesme (lieda), no pisao je i simfonije, komorna djela, klavirske komade, opere, mise. Treći Impromptu, u Ges-duru, izdavač je najprije transponirao u G-dur, u strahu da će izvorni tonalitet uplašiti širu publiku, no danas se izvodi izvornik, neka vrsta sanjarenja, mirno lebdećega nad šaptom pratnje, u pianissimu i uz vrlo odmjeren harmonijski rast.
Franz Liszt, čije su skladbe večerašnja programska završnica, od ranih je dana bio oduševljen Schubertovim skladbama i cijelog ih života promovirao, vlastitim izvedbama, uređivanjem tiskanih izdanja Schubertovih djela i zatim njihovim obradama. Za klavir solo prilagodio je mnoge Schubertove pjesme, tako i nježni Ständchen (Podoknicu), s tekstom „tiho preklinju pjesme moje...”. Bilo je prigovora da je Liszt u svojim obradama više naglašavao virtuoznost izvođača od izvorne ideje skladatelja, no ujedno je obradama predstavljao skladbe većem broju ljudi. Ugledni bariton Dietrich Fischer-Dieskau izjavio je: „Baš je Franz Liszt, svojim transkripcijama za klavir na koje se gledalo s visoka, iznimno pomogao širenju njemačke umjetničke pjesme.”
Liszt je za klavir prilagodio i skladbe baroknoga glazbenoga genija Johanna Sebastiana Bacha (Eisenach, 1685. – Leipzig, 1750.). Rapsodične Preludij i fugu u a-molu, BWV 543, Bach je napisao za orgulje i sačuvani su u više kasnijih prijepisa. Liszt je obradio i objavio Šest „velikih preludija i fuga”, BWV 543-548, kojim je bio očaran od djetinjstva. Preludij i fugu u a-molu redovito je izvodio, uz poznatu pijanističku „pirotehniku”, zbog koje se razvila i prava Lisztomania.
Stavak Air iz Orkestralne suite br. 3 Johanna Sebastiana Bacha odavno je nastavio „samostalnim putem” kroz glazbenu povijest, kao jedan od najizvođenijih ulomaka, popularan u svečanim prigodama. Poznat je kao i „Air na G-žici”, po obradi Augusta Wilhelma za violinu solo. Već i naziv Air upućuje na ariju, na melodioznost, u ovom slučaju širokoga daha, nad dostojanstvenim koracima u basu.
François Couperin (Pariz 1668. – 1733.), francuski skladatelj, čembalist i orguljaš, kojega su zvali i „le Grand”, ili Veliki, bio je utemeljitelj francuske čembalističke škole.
Napisao je brojna djela za čembalo, u četiri velike zbirke, i u njima nagovijestio i tehnike koje će preuzeti kasniji skladatelji, kada im to omoguće razvoj gradnje instrumenata. Brzina, virtuoznost, brojna arpeggia obilježit će njegove skladbe, ali i graciozna melodičnost.
Tajanstvene barikade tajanstveni je naslov skladbe, rondeaua, iz šestoga dijela (Sixiéme Ordre) suite za čembalo Pièces pour Clavecin, iz 1716.-1717. Radi se o suiti plesova za kućnu izvedbu, no plesova s opisnim naslovima. Muzikolog Philippe Beussant piše da je u šestom dijelu suite ostvareno jedinstvo cjeline, jer sve su skladbe u istom tonalitetu, u B-duru, te nadahnute „temama koje su većinom bukoličke.” Čembalist Pascal Tuffery zapisao je da Couperin rabi „zaobilazni, možda malo šaljivi način izražavanja, kakav se, na primjer, prakticirao u okruženju pjesnika Vincenta Voiturea.”
Nije jasno na što se odnosi naslov Tajanstvene barikade; prema jednoj teoriji, to su ženske trepavice, prema drugoj žensko donje rublje i-ili pojas nevinosti – nešto jasnija barikada. Neki su mislili da aludira na slobodne zidare, na vino (barikade i barrique), ili „samo” na glazbu – na barikadu u vidu taktne crte, ili zabarikadiranih ruku tijekom sviranja. Tečnu skladbu zaljuljane teme s rubatima („razvlačenjima”), uz čembaliste i pijaniste, katkad izvode i gitaristi. Thomas Adès obradio ju je za kvintet, a klavirsku inačicu možemo čuti u filmu The Tree of Life.
Franz Liszt (Rajnof, 1811. – Bayreuth, 1886.), skladatelj i zacijelo najveći pijanist svojega doba, učio je glazbu od oca i zatim u Beču od Czernyja i Salierija, a zatim odlazi u Pariz, gdje je svirao po salonima te učio na privatnim satovima. Kombinacija živoga društvenog života i sklonosti vjerskim temama obilježit će njegov život, a velik utjecaj na mladoga Liszta ostavila je virtuoznost violinista Paganinija. Uz prije spomenuto podržavanje Schubertova nasljeđa i transkripcije brojnih skladbi drugih autora, sufinancirao je i svečano otvorio Beethovenov spomenik u Bonnu. Kasnijih je godina počeo skladati veća djela i postao vođom Novonjemačke škole u glazbi, sa sjedištem u Weimaru, zatim je mnogo vremena proveo po samostanima u Italiji, primivši 1865. godine manje zavjete i nazvavši se Abbé Liszt; piše i sve više sakralne glazbe. Virtuozni klavirski stavci, nadahnuti pijanistički recitali i majstorske radionice, tematske transformacije i uvođenje simfonijske pjesme Lisztova su ostavština.
S obzirom na to da je postao sinonimom za virtuoznost i zahtjevnost, Lisztovim „lakše svirljivim” skladbama prijetila je opasnost da padnu u drugi plan, tako i ciklusu Consolations (1849. - 1850.) u šest stavaka koji su više kontemplativni, možda i naklon Chopinu, čime se također zaokružuje večerašnji program; zapravo je riječ o intimnome ciklusu o zemaljskoj i nebeskoj ljubavi.
Liszt je između 1846. i 1885. napisao i 19 Mađarskih rapsodija, za klavir, a neke je poslije sam i orkestrirao. Želeći skladati na temelju mađarskoga folklora, posegnuo je za već transformiranom inačicom kakvu su po Mađarskoj izvodili romski sastavi te stvorio niz dramatičnih, virtuoznih djela obilježenih kontrastima u raspoloženju. Daleko najizvođenija je večerašnja, Mađarska rapsodija br. 2. Tehnički zahtjevna skladba ima polakši uvod – lassan – i brži, energični, prštavi nastavak – friska. Slušamo je u, još virtuoznijoj i ekspresivnijoj, obradi jednog od najvažnijih pijanista 20. stoljeća, Vladimira Horowitza (Kijev, 1903. - New York, 1989.).
--
