--
Antonia Rusković Radonić predstavljanje publici i svoju prvu izložbu imala je upravo u Sponzi prije 25 godina.
Dubrovačkoj publici poznat je njen rad i trud u očuvanju tradicije i na svaki način zaštiti kulturne baštine Konavala.
Zadnjih godina predano je radila kao ravnateljica Muzeja i galerija Konavala ostavivši zaista velik trag koji nam je bio prezentiran nizom izložbi,događanjima,knjigama,publikacijama..
Sa svojim timom probudila je i zainteresirala zajednicu.
Uz golem i zahtjevan rad je i slikala. Stvarala je Antonia i svojim snažnim potezima kreirala onaj prelijepi svoj svijet,pejsaž, koji se mijenja ili se promijenio,svoje Konavoke i Konavljane.. Kako željom tako i kistom zaustavila je tu neprolaznu ljepotu. Koloritom iz kojega pršte boje stvarala je svoje slike.
--
Dvadeset i pet godina prošlo je od prvog predstavljanja umjetničkog stvaralaštva Antonije Rusković Radonić u Sponzi, a sada stiže prilika da ponovno zaronimo u ljepotu njenih pejsaža, prije svega Konavala.
Njene su Konavle drugačije. Pitke i snažne. Poput svojih uspravnih čempresa, Antonia snažno korača. Snažnim potezom kista i jasnim koloritom donosi pejsaže gotovo nestvarne ljepote onoga što je tu pred nama, a što ponekad ne primjećujemo. Svim svojim bićem Antonia živi svoju kulturu, poštujući prirodu koja joj vraća tu energiju. Iz svake njene slike izvire u punini ono snažno konavosko čeljade. Od bjeline faculeta stare Konavoke do težine crvene zemlje, ona svjedoči snagu svog kraja i kao da arhaično tuguje za obrađenim docima, vinogradima... Njena nostalgija nije čežnja za pasalim vremenima, već u njoj vidi priliku za sutra.
Njeni čempresi prkose i vjetru s gornje bande i moru s donje. I premda čvrsta, ona je u nutrini krhka i ljupka.
Teško je bilo opstati u slikarstvu svih ovih godina dok nam je darivala prelijepe izložbe Muzeja Konavala, dok se trudila sačuvati i sakupiti baštinu kako bi ostala naraštajima koji dolaze. Djela su tu. Ostaju knjige i drugi zapisi o prošlosti, o običajima kao putokazima i temeljima za sutra iz kojih svojim slikama pokazuje taj život i dar.
Konavosko biće je posebno u svim segmentima satkanosti. Njena želja i interesi su ponekad gotovo nestvarni.
Od gornje do donje bande sve je tu. Kao nekad. Živo. Malo će tko od mladog svijeta razumjeti njen svijet, ali neće ostati ravnodušan u osjetilu duše.
Ljepota je u vrijesu, žuki, modroj pučini, čokotu loze i obrađenoj zemlji jer konavoskog polja gotovo nigdje nema. Boli šikara i ledina gdje je nekad bila pjesma, mlado i staro. Gdje je bio život.
Antonia živi sadašnjost poštujući prošlost. U svojim slikama živi život, ali u srcu nosi čežnju za vremenom iz kojeg je stasala.
Izložbu TEBI posvećuje svome iskonu, svojoj babi Konavoki.
