--
Antonia Rusković Radonić predstavljanje publici i svoju prvu izložbu imala je upravo u Sponzi prije 25 godina.
Dubrovačkoj publici poznat je njen rad i trud u očuvanju tradicije i na svaki način zaštiti kulturne baštine Konavala.
Zadnjih godina predano je radila kao ravnateljica Muzeja i galerija Konavala ostavivši zaista velik trag koji nam je bio prezentiran nizom izložbi,događanjima,knjigama,publikacijama..
Sa svojim timom probudila je i zainteresirala zajednicu.
Uz golem i zahtjevan rad je i slikala. Stvarala je Antonia i svojim snažnim potezima kreirala onaj prelijepi svoj svijet,pejsaž, koji se mijenja ili se promijenio,svoje Konavoke i Konavljane.. Kako željom tako i kistom zaustavila je tu neprolaznu ljepotu. Koloritom iz kojega pršte boje stvarala je svoje slike.
--
Dvadeset i pet godina prošlo je od prvog predstavljanja umjetničkog stvaralaštva Antonije Rusković Radonić u Sponzi, a sada stiže prilika da ponovno zaronimo u ljepotu njenih pejsaža, prije svega Konavala.
Njene su Konavle drugačije. Pitke i snažne. Poput svojih uspravnih čempresa, Antonia snažno korača. Snažnim potezom kista i jasnim koloritom donosi pejsaže gotovo nestvarne ljepote onoga što je tu pred nama, a što ponekad ne primjećujemo. Svim svojim bićem Antonia živi svoju kulturu, poštujući prirodu koja joj vraća tu energiju. Iz svake njene slike izvire u punini ono snažno konavosko čeljade. Od bjeline faculeta stare Konavoke do težine crvene zemlje, ona svjedoči snagu svog kraja i kao da arhaično tuguje za obrađenim docima, vinogradima... Njena nostalgija nije čežnja za pasalim vremenima, već u njoj vidi priliku za sutra.
Njeni čempresi prkose i vjetru s gornje bande i moru s donje. I premda čvrsta, ona je u nutrini krhka i ljupka.
Teško je bilo opstati u slikarstvu svih ovih godina dok nam je darivala prelijepe izložbe Muzeja Konavala, dok se trudila sačuvati i sakupiti baštinu kako bi ostala naraštajima koji dolaze. Djela su tu. Ostaju knjige i drugi zapisi o prošlosti, o običajima kao putokazima i temeljima za sutra iz kojih svojim slikama pokazuje taj život i dar.
Konavosko biće je posebno u svim segmentima satkanosti. Njena želja i interesi su ponekad gotovo nestvarni.
Od gornje do donje bande sve je tu. Kao nekad. Živo. Malo će tko od mladog svijeta razumjeti njen svijet, ali neće ostati ravnodušan u osjetilu duše.
Ljepota je u vrijesu, žuki, modroj pučini, čokotu loze i obrađenoj zemlji jer konavoskog polja gotovo nigdje nema. Boli šikara i ledina gdje je nekad bila pjesma, mlado i staro. Gdje je bio život.
Antonia živi sadašnjost poštujući prošlost. U svojim slikama živi život, ali u srcu nosi čežnju za vremenom iz kojeg je stasala.
Izložbu TEBI posvećuje svome iskonu, svojoj babi Konavoki.
--
Kada je negdje oko milenijske obratnice Antonia Rusković Radonić odlučila krenuti među ljude pokazujući im na slikama kako zbilja izgleda svijet kojim se kreću brzo se zapazilo kako njezina potraga ima rezona, pa i po tome što nije ustuknula pred legijom prethodnika koji su na srodne načine miješali slikarske boje da bi dobili nijansu kroz koju se iz vlastitog prolazi u onaj pjesnikov atelje. Slikarica je doista već bila položila stroge zavjete, ne samo u akademskoj, mentorskoj sferi već i po gesti da se i u kulturnom, socijalnom pogledu vrati na spomenuti nestajući rub, provjeravajući ga tako i vlastitim građanskim iskustvom kao marginu na kojoj se lomi moda. To zapažanje nije bilo pogrešno, a ni površno, jer se nije moglo znati da će svoju famu o povratku prepoznati u priči, predaji, pa će se umjesto dizajniranja svjetova, premda je studirala filozofiju, prepustiti nesigurnom i po sebi nedovršenom ishodišnom kompleksu, kakav se ponekad naziva zavičajem.
--
