Prijevod i dramaturgija: Lada Kaštelan
Redatelj: Janusz Kica
Scenograf: Marko Japelj
Kostimografkinja: Doris Kristić
Skladatelj: Hrvoje Nikšić
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
Asistentica redatelja: Antonela Tošić
Asistent scenografa: Lin Martin Japelj
Asistentica kostimografkinje: Petra Bobić
Inspicijent: Roko Grbin
--
Irina Nikolajevna Arkadina: Nina Violić
Konstantin Gavrilovič Trepljov, njezin sin: Bernard Tomić
Pjotr Nikolajevič Sorin, njezin brat: Filip Šovagović
Nina Mihajlovna Zarečnaja, kći bogatog zemljoposjednika: Ružica Maurus
Ilja Afanasjevič Šamrajev, upravitelj Sorinovog imanja: Nikša Butijer
Polina Andrejevna, njegova žena: Doris Šarić-Kukuljica
Maša, njihova kći: Tena Nemet Brankov
Boris Aleksejevič Trigorin, pisac: Janko Popović Volarić
Jevgenij Sergejevič Dorn, liječnik: Elvis Bošnjak
Semjon Semjonovič Medvedenko, učitelj: Igor Kovač
--
Velika priča o životu i kazalištu, a koja je u svojoj srži priča o ženama. Preko sudbina Arkadine, Nine, Poline, Maše osjeća se Čehovljeva duboka naklonost prema ženskim likovima.
--
U ljeto godine 1895. tridesetpetogodišnji Anton Pavlovič Čehov, književnik i liječnik, povukao se u svoj ljetnikovac u Melihovu pisati dramu koju je od njega naručilo jedno peterburško kazalište. Nadlijetali su ga galebovi s obližnjih jezera, lajao je neki pas, u posjet su mu povremeno dolazili prijatelji i prijateljice, većinom glumci i pisci, sa svojim ljubavnim i umjetničkim problemima, istim kakve je imao i on (pisma i bilješke u kojima je to posvjedočeno dostupni su u arhivima.) Njihove i svoje probleme razdijelio je likovima komada koji je pisao i kao da je pomoću njih obavljao neki dijagnostički zahvat na sebi, ponirući duboko i dopirući do same srži stvari. Neki od likova jesu umjetnici, i to slavni i uspješni, neki uopće nisu, neki bi to htjeli biti pod svaku cijenu, neki žale što to nisu. Slavna glumica, uspješni pisac, mladi ambiciozni pisac, mlada buduća glumica, liječnik, umirovljeni pravnik, upravitelj imanja, njegova žena i kći, učitelj. Svi imaju svoje želje, strahove, ambicije, snove, sumnje, opsesije, zanesenosti, krize, razočaranja, iluzije. Mreža njihovih odnosa je gusta i isprepletena, a konstelacija u kojoj ih zatječemo na početku ostavit će posljedice na sve njih, između trećeg i četvrtog čina prolaze dvije godine i ništa više nije isto. Sudbine tih likova Čehov nam pokazuje s nevjerojatnom jednostavnošću i lakoćom, predaje nam ih bez objašnjavanja i deklarativnosti, na nama je da ih tumačimo onako kako možemo u skladu sa svojim iskustvom i osobnošću. I u skladu s vremenom u kojem živimo i koje nas oblikuje. Galeb je praizveden u Peterburgu 1896., i sljedećih sto trideset godina nije prestao slijetati na kazališne pozornice širom svijeta. Teme koje dotiče i dalje nas se itekako tiču, danas možda još i više nego prije, u našem narcisoidnom društvu spektakla opsjednutom brzim uspjehom, slavom i vidljivošću, prožetom krizom identiteta i neprestanom potragom za novim. U svakom slučaju Galeb je možda najlucidniji komad o kazalištu svjetske dramske literature. A kazalište je uvijek metafora života, nije li?
Lada Kaštelan
--
