Promocija knjige | C. Goldoni: Ribarske svađe

Promocija knjige | C. Goldoni: Ribarske svađe 

Izdavači: Dubrovačke ljetne igre i Ogranak Matice hrvatske Dubrovnik  

U prijevodu i adaptaciji Morane Čale

Ponašijenčene

Prijevod, dubrovačka lokalizacija i predgovor: Morana Čale

Najnovija hrvatska prilagodba glasovite komedije Ribarske svađe (Le baruffe chiozzotte, 1762) talijanskoga komediografa Carla Goldonija (Venecija, 1707 – Pariz, 1793), koju je, za potrebe izvedbe na Dubrovačkim ljetnim igrama u redateljskoj postavi Krešimira Dolenčića, 2025. godine na dubrovački govor prevela i lokalizirala Morana Čale, uklapa se u tradiciju dubrovačkih „frančezarija“ (prije svega „molijerada) i „talijanarija“ od baroka do 20. stoljeća, a napose nastavlja niz koji je započeo Frano Čale dubrovačkom lokalizacijom prije svega Goldonijeve Kafetarije, praizvedenom na Igrama 1978, te zatim Goldonijevih komedija Moskar i Gospar Tomo Brontulalo iliti Fastidiozi starežina. Na hrvatskim su pozornicama Ribarske svađe slavu stekle zahvaljujući nikad tiskanome ingenioznom prijevodu-lokalizaciji na splitski govor Iva Tijardovića, na temelju kojega su nastale i, također uspješne ali neobjavljene, kazališne prilagodbe na viški, kvarnerski i dubrovački govor. Za razliku od prethodne dubrovačke inačice Ribarskih svađa, sročene skupnim naporima glumačkog ansambla i redatelja Joška Juvančića, koja se pridržavala duhovitoga Tijardovićeva splitskog predloška po cijenu da se u znatnoj mjeri udalji od izvornika, prijevod-prilagodba Morane Čale prvi put nakon Tijardovića kao predložak uzima izvorni Goldonijev tekst na venetskom narječju svojstvenome gradiću Chioggi. 

Smatrajući, u skladu s talijanskom i antičkom komediografskom tradicijom, kako je srž komedije da točno oponaša „prirodu“, u autorskome predgovoru namijenjenome čitateljima spomenute komedije Goldoni je svojedobno istaknuo koliko je za razumljivost, komičnu djelotvornost i uspjeh kazališne komunikacije presudno da publika jezični izričaj komedije doživljava uvjerljivo primjerenim staležu i podrijetlu likova, a istodobno i sebi bliskim i spontano prihvatljivim, pa se pišući, kako kaže, trudio što pomnije ugledati na osobitosti govora ribara, pomoraca i uopće pučana u Chioggi. Kao što je Goldonijevu napomenu pronicavo primijenio Tijardović, i Morana Čale u svojem prijevodu-lokalizaciji teži za jednakovrijednim učinkom. Dakako, odrediti što je „prirodno“ i kako bi morao zvučati autentični dubrovački govor postaje izazov u 21. stoljeću. Svjesna da Dubrovčani u novije doba na razne načine nastoje iz zaborava uskrisiti svoj „pravi“ govor, ideal koji, kao svaki povijesni idiom, neminovno izmiče dohvatu njihove nostalgije, prevoditeljica-lokalizatorica posegnula je za jezičnim zalihama književne, komediografske i dramaturške kulture – a nadasve, ali ne isključivo, za ostavštinom i danas živoga Držićeva izričaja – s kojom Grad, odavno srođen s kazalištem, živi i diše. 

Knjiga je tiskana u suizdanju Dubrovačkih ljetnih igara i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku s uredničkim potpisom Jelene Obradović Mojaš.