--
Tradicionalnim koncertom predvođenim Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem maestra Sebastiana Lang Lessinga, uz jednu od najvećih opernih zvijezda današnjice, sopranisticu Nino Machaidze, talijanskog tenora Vittoria Grigola i hrvatskog bas baritona svjetskoga glasa Marka Mimicu, sinoć, 25. kolovoza ispred Katedrale, zatvorene su 76. Dubrovačke ljetne igre. Uz pjesmu La Traviata, glumci Festivalskog dramskog ansambla i glazbenici pospremili su zastavu Libertas do idućeg festivalskog ljeta
--
PROGRAM:
Giuseppe Verdi: Les vêpres siciliennes / I vespri siciliani / Sicilijanske večernje – Uvertira
Giuseppe Verdi: Les vêpres siciliennes / I vespri siciliani / Sicilijanske večernje – arija Procide „O tu,
Palermo”
Gaetano Donizetti: L'elisir d'amore / Ljubavni napitak, arija Nemorina „Una furtiva lagrima”
Gaetano Donizetti: L'elisir d'amore / Ljubavni napitak, duet Dulcamare i Nemorina
Jules Massenet: Le Cid – arija Chimène „Pleurez, mes yeux”
Giuseppe Verdi: La Traviata – duet Violette i Alfreda, „Parigi, o cara”
Charles Gounod: Faust – Frinin ples
Charles Gounod: Faust – arija Marguerite „Ah, je ris...”
Vincenzo Bellini: La sonnambula / Mjesečarka – arija i cabaletta Rodolfa, „Vi ravviso... Ma fra voi...”
Giacomo Puccini: Manon Lescaut – Intermezzo
Antonín Dvořák: Rusalka – Rusalkina pjesma Mjesecu „Měsíčku na nebi”
Giacomo Puccini: La Bohème – arija Rodolfa „Che gelida manina”
Sergej Rahmanjinov: Aleko – arija Aleka „Ves’ tabor spit"
Giacomo Puccini: Tosca – arija Tosce „Vissi d'arte”
Giacomo Puccini: Tosca – arija Cavaradossija „E lucevan le stelle”
--
Giuseppe Fortunino Francesco Verdi (Le Roncole, 1813. – Milano, 1901.), autor 28 romantičkih opera, postao je s vremenom gotovo pa sinonimom za – operu kao takvu. Velike je uspjehe doživio operama iz „srednjeg razdoblja“ – Rigolettom, Trubadurom i Travijatom. Poslije je skladao i Aidu, Rekvijem, Otella, Falstaffa… Bio je i politički aktivan, zalažući se za ujedinjenje Italije te je inicirao i financirao gradnju posebnog doma za umirovljene glazbenike. Verdi je sebe nazivao „najmanje učenim od skladatelja“ , no melodioznost njegovih arija, ali i ekspresivnost orkestralnih linija, instrumentalno naglašavanje atmosfere, kao i bliska suradnja s libretistima, stvorile su jedinstven i prepoznatljiv glazbeni stil. Najvažnije su pritom bile vokalna ekspresivnost i dramska karakterizacija likova.
Sicilijanske večernje Verdi je napisao 1855. za Parišku operu, a poslije je načinio i talijansku inačicu. Skladao je na libreto Eugènea Scribea, koji je zapravo preradio svoj raniji rad za Donizettija, izvorno o nizozemskoj pobuni protiv Španjolaca, a kod Verdija o ustanku na Siciliji u 13. stoljeću. U ariji „O tu, Palermo”, Giovanni da Procida (u izvorniku Jean) pjeva o svojoj voljenoj postojbini i poziva Sicilijance neka ustanu u borbu za čast.
Domenico Gaetano Maria Donizetti (Bergamo, 1797. – 1848.), jedan je od najvažnijih autora talijanskih opera prve polovice 19. stoljeća. Glazbu je učio u Bergamu pa na Konzervatoriju u Bologni, a zatim često boravi u Napulju i piše za tamošnja kazališta, kojima je bio i ravnatelj. Pisao je i opere za Rim, Firencu, Pariz. Od 1834. bio je profesor na Napuljskom konzervatoriju te zatim privremeni ravnatelj, no nije dobio stalno mjesto. Uslijedile su osobne tragedije, smrti tek rođene djece i smrt supruge, nakon čega Donizetti, 1838., odlazi u Pariz. Ondje je imao velike uspjehe, naročito s operama Kći pukovnije i Favoritkinja, a skladao je i za Beč, gdje je postao dvorskim kapelnikom. Kraj života obilježavaju mu sve snažnije posljedice zaraze sifilisom. Doživio je praizvedbu 60 svojih opera, no neke su otkrivene i poslije, a pisao je i sakralnu glazbu, u mladosti i gudačke kvartete, klavirska djela, sinfonie. Unaprijedio je skladanje dramatičnog i emotivnog naboja, u ozbiljnim operama, kao i glazbeno prikazivanje prštave vedrine i tečnosti, u komičnima.
Operu Ljubavni napitak Donizetti je skladao 1832., navodno u samo 13 dana, prema libretu „Bellinijevog“ libretista Felicea Romanija, nastalome pak prema francuskome libretu Eugènea Scribea. Napitak iz naslova tajno je oruđe kojim Nemorino želi osvojiti Adinu. Iako je jasno da je prevaren, jer zapravo su mu prodali obično vino, a ne čarobno piće, on je uvjeren da napitak djeluje, jer u Adininu je oku „furtiva lagrima“, ili „tajna suza“. U duetu „Obbligato, obbligato”, putujući liječnik Dulcamara nagovara Nemorina na uzimanje napitka (i sa strane govori da namjerava pobjeći prije no što Nemorino shvati da je prevaren).
Jules Massenet (Jules-Émile-Frédéric Massenet, Montaud, 1842. – Pariz, 1912.) bio je francuski operni skladatelj, poznat po liričnosti i sentimentalnosti izričaja. Kao i mnogi francuski autori, studirao je na Pariškome konzervatoriju (u razredu Ambroisea Thomasa) i dobio cijenjenu stipendiju Prix de Rome za svoju kantatu. Massenet je napisao 24 opere, od kojih su najizvođenije Manon i Werther.
„Pleurez, mes yeux” („Plačite, oči moje”) arija je Chimène iz 3. čina opere Cid. Rodrigo i Chimène se vole, no Rodrigo je u dvoboju, na koji je prisiljen, ubio njezinog oca. Opera je praizvedena 1885. i skladana prema libretu Galleta, Blaua i d'Enneryja, koji su pisali prema istoimenoj tragediji u stihovima Pierrea Corneillea. Rodrigo ili Rodrigue bio je stvarni kastiljanski vitez iz 11. stoljeća koji je dobio arapski počasni naziv as-Sayid („gospodin”, „vladar”) što je u Španjolskoj postalo El Cid.
Verdijeva Traviata praizvedena je 1853. u venecijanskome kazalištu La Fenice, na Piaveov libreto i prema Dami s kamelijama Alexandrea Dumasa mlađeg. Na praizvedbi se publika bunila protiv solista, kada je opera postavljena u Engleskoj, ocijenjena je „moralno upitnom”, no ubrzo je postala posvuda popularnom. Opera prati nesretnu ljubavnu priču bivše kurtizane Violette i Alfreda Germonta – njegova će obitelj tražiti da vezu prekinu da bi se Alfredova sestra mogla udati bez sramote. U duetu „Parigi, o cara“ Alfredo i Violetta ponovno su se susreli nakon mnogo vremena i jedno drugome govore kako će otići iz Pariza i ponovno biti zajedno i sretni, iako je jasno da je to nemoguće jer je ona teško bolesna.
Charles (François) Gounod (Pariz, 1818. – Saint-Cloud, 1893.) bio je francuski skladatelj, orguljaš i dirigent najpoznatiji po vokalnim djelima, prvenstveno operama, a naročito po raskošnim, katkad sentimentalnim melodijama i spretnoj orkestraciji. Svoj je opus opisao kao „klasičan ekspresijom, romantičan mišlju.“ Nakon studija, 1839., iz trećeg je pokušaja dobio već spomenutu najprestižniju nagradu u Francuskoj, Rimsku nagradu, za kantatu Fernand, i proveo tri godine u Villi Medici u Rimu.
Fausta iz 1859. Gounod je napisao na libreto Barbiera i Carréa, prema Goetheovu Faustu. Kompleksna opera sjajnih arija donijela mu je velik uspjeh - osim u Njemačkoj, gdje se smatralo da je oskvrnuo Goetheov izvornik, Fausta, napisanog prema legendi o čovjeku koji je prodao dušu vragu. Frina je ime poznate grčke kurtizane, a Frinin ples divlja je i demonska proslava iz 5. čina opere Faust (baletni međutak bio je obavezna operna kategorija u Parizu).
Gounodov Faust „prodaje“ se kako bi mogao biti – mlad, a Mefisto ga prati dok pokušava osvojiti Marguerite / Margaretu. Ona u ariji „Ah, je ris” oduševljeno gleda kako joj lijepo stoje dragulji koje joj je donio Méphistophélès / Mefisto, u Faustovo ime.
Vincenzo Salvatore Carmelo Francesco Bellini (Catania, 1801. – Puteax, 1835.) bio je talijanski operni skladatelj poznat po melodičnosti vokalnih linija i čistome stilu. Bellinijeve opere među vrhuncima su belkantističke tradicije, obilježene jasnoćom izraza, elegantnom formom, pomno biranim tekstom, a glas i dramska ekspresija uvijek su u prvom planu. Glazbom se počeo baviti na Konzervatoriju u Napulju, pisao je i za Milano, poslije živio u Londonu i Parizu. Šest je opera napisao na libreta Felicea Romanija, među kojima su I Capuleti e i Montecchi, La sonnambula i Norma. Uspješan niz prekinula je njegova nagla smrt sa samo 34 godine, a Romani je tada zapisao da nijedan njihov suvremenik nije tako dobro shvaćao „nužnost sjedinjenja glazbe, poezije, jezika emocija i ekspresivnosti.“
U ariji „Vi ravviso”, iz dvočinke Sonnambula / Mjesečarka, prerušeni grof Rodolfo oduševljen je prenoćištem u kojem boravi, a naročito ljepotom mlade Amine koju ondje ugleda. Zbog njezina mjesečarenja svi će u selu misliti da se usred noći pošla naći s Rodolfom, iako je zaručena za drugoga, no priča će imati sretan kraj.
Posljednji iz duge linije talijanskih opernih velikana, Giacomo Puccini (Lucca, 1858. – Bruxelles, 1924.) potjecao je iz obitelji crkvenih glazbenika te je isprva slijedio njihov primjer. Iako je autor nekih od najcjenjenijih svjetskih opernih djela, koja čine srž repertoara opernih kuća, povjesničari glazbe i kritičari često ga nisu ozbiljno shvaćali, smatrajući ga odveć komercijalnim, sklonim manipuliranju i šokiranju publike. Njegova djela odlikuje iznimna dramatičnost, prijemčiva sentimentalnost i posvećenost detaljnoj karakterizaciji likova, kao i vješta, katkad apartna orkestracija te dar za melodičnost. Mnoge njegove opere sadržavaju mladi ženski lik koji se žrtvuje ili je žrtvovan zbog okrutnog muškarca.
Opera Manon Lescaut iz 1893. bila je Puccinijev prvi veći uspjeh, prije, danas najpoznatijih, opera La Bohème, Tosca, Madama Butterfly ili Turandot. U tom djelu, na kojem su radila petorica libretista, prema djelu Abbéa (opata) Prevosta, Puccini je kombinirao vagnerovske lajtmotive i talijansku ideju dramma in musica, u kompleksnoj simfonijskoj strukturi. Prvu temu opere, koja nas vodi u 18. stoljeće, posudio je iz vlastitog gudačkoga kvarteta, a na kraju opere vraća teme iz prijašnjih činova, kao što će činiti i u kasnijim operama.
Češku glazbu svojim je djelima obilježio Antonín Dvořák (Nelahozeves, Češka, 1841. - Prag, Češka, 1904.). Ne želeći radi karijere napustiti Češku, često je putovao radi izvedbi i izdanja, inzistirajući kod izdavača na tome da naslovi i druge oznake uvijek budu napisani i na češkome, a ne samo na njemačkom jeziku. Poslije je ipak nekoliko godina proveo i u Sjedinjenim Američkim Državama. U mladosti violinist, violist, orguljaš i mesarski šegrt, postao je svestran skladatelj, koji je napisao devet simfonija, po jedan koncert za glasovir, violinu i violončelo, Slavenske plesove za orkestar, solo pjesme, 14 gudačkih kvarteta i druga komorna djela, ali i 11 opera koje se danas rijetko izvode izvan Češke, s iznimkom vrlo popularne Rusalke. Velik mu je uzor bio Brahms, no svoj je kasnoromantičarski stil često bojio nacionalnim, slavenskim koloritom, dok je u opernom skladanju bio pod utjecajem Wagnera.
U operi Rusalka obradio je pučku priču o vodenoj vili koja se odrekne besmrtnosti, ali i dara govora, kako bi mogla biti s princem u kojega se zaljubila (pisac Josef Škvorecký u romanu o Dvořáku poigrava se, doduše, teorijom da ga je na skladanje o vodenoj vili potaknuo i prizor gole Rosemary Vanderbilt na obali rijeke u Iowi). U ariji „Mjeseče na nebu dubokom” („Měsíčku na nebi hlubokém”) vila moli Mjesec da njezinu voljenom prenese koliko ga ona voli.
Puccinijeva opera La Bohème iz 1895. prikazuje boemski svijet „plemenito siromašnih“ umjetnika, u vrijeme Božića u Parizu. Pjesnika Rodolfa posjećuje susjeda, krojačica Mimì, jer joj se ugasila svijeća. Upoznaju se, prepoznaju i zaljubljuju, a u ariji „Che gelida manina” („Ledena ti ručica”) Rodolfo se predstavlja Mimì, ali joj i kaže da su mu njezine oči posve zavrtjele glavom.
Karakteristike stvaralaštva Sergeja Vasiljeviča Rahmanjinova (Semjonovo, Rusija, 1873. - Beverly Hills, SAD, 1943.) koje su njegovu glazbu učinile prepoznatljivom i popularnom kod publike jesu melodije širokih poteza, melankolična ostinata, „mračnije” harmonije i „sentimentalna” atmosfera. Kao pijanistički virtuoz međunarodne karijere, najviše je pisao za glasovir. Nakon neuspjeha Prve simfonije (dirigent Glazunov navodno je bio pijan), nekoliko godina nije mogao skladati i tek nakon tretmana hipnozom skuplja snagu za povratak, pišući svoje, vjerojatno, najpopularnije djelo, Drugi glasovirski koncert. Napisao je i tri simfonije, kantate, solo pjesme i tri opere.
Prva od njih, Aleko, bila je njegova diplomska skladba, napisana 1892. u samo 17 dana, za koju je dobio zlatnu medalju Konzervatorija. Libreto za operu napisao je Vladimir Nemirovič-Dančenko prema poemi Aleksandra Puškina. Njezin najpoznatiji ulomak, kavatina „Sav tabor spava” („Весь табор спит”), prikazuje duboko uznemirenog Aleka koji se pita što da radi sada kada zna da mu je Zemfira nevjerna; u kavatini se izmjenjuju recitativni, tugaljivi dio, i lirska prisjećanja na voljenu osobu.
Puccinijeva opera Tosca, praizvedena 1900. i napisana na libreto Illice i Giacose prema istoimenoj Sardouovoj drami, jedna je od najpopularnijih i najcjenjenijih opera standardnog repertoara. Tosca je umjetnost koja „govori” o umjetnosti i umjetnicima, ali i o politici i ljubavi. Floria Tosca operna je pjevačica u vezi sa slikarom Cavaradossijem; on pak pomaže Angelottiju, koji se bori protiv zlog i moćnog šefa rimske policije Scarpije. Scarpia želi Toscu za sebe i pokušava je ucijeniti: traži da mu se ona poda ako želi da Cavaradossi preživi. Tosca će ubiti Scarpiju, no Cavaradossi neće preživjeti pa će se i ona baciti u smrt.
U ariji „Vissi d'arte” u 2. činu, Tosca pjeva o tome kako je „živjela za umjetnost”, nikome nije činila nažao, resila je oltare – i pita se zašto joj Gospod vraća ovakvom teškom sudbinom.
U jednoj od najpoznatijih tenorskih arija, „E lucevan” iz 3. čina, Cavaradossi se, dok čeka na pogubljenje, prisjeća Toscinog zagrljaja i njezinih poljubaca, kada su „zvijezde snažno sjale”; a sada mu, kada „voli život kao nikada prije”, ostaje samo očaj.
--
Napomena: Koncert je u izravnom prijenosu Hrvatske radiotelevizije.
