--
Svjetska sopranistička zvijezda Sonya Yoncheva osvojila je srca publike prilikom svojeg nastupa na koncertu Opera Gala na 75. Dubrovačkim ljetnim igrama, a ove će se godine, nakon nastupa u Metropolitan Operi u New Yorku i Bečkoj državnoj Operi publici predstaviti u rijetkom, ekskluzivnom solističkom programu u Kneževom Dvoru uz pratnju pijanista Malcolm Martineau.
--
PROGRAM:
Giacomo Puccini:
Sole e amore
Terra e mare
Mentía l’avviso
Canto d’anime
Giuseppe Martucci:
Al folto bosco, placida ombria, op. 68, br. 6
Paolo Tosti:
L’ultimo bacio
Ideale
Giuseppe Verdi:
In solitaria stanza
Ad una stella
L’esule
***
Giacomo Puccini:
Le Villi, arija Anne: „Se come voi piccina”
Tosca, arija Tosce; „Vissi d'arte”
Isaac Albéniz:
Tango u D-duru, op. 165 br. 2, za klavir
Giacomo Puccini:
La Bohème, arija Mimì: „Donde lieta usci”
Madama Butterfly, arija Cio-Cio San (Butterfly): „Un bel dí vedremo”
--
Sonya Yoncheva i Malcolm Martineau svoj su izbor vokalne lirike i arija nazvali prema Verdijevoj pjesmi, o „prekrasnoj zvijezdi sa Zemlje”, a počet će ga i zaokružiti djelima drugoga velikog skladatelja: Giacomo Antonio Puccini (Lucca, 1858. – Bruxelles, 1924.) rođen je u obitelji crkvenih glazbenika te je isprva slijedio njihov put. Iako je autor nekih od najcjenjenijih svjetskih opernih djela, koja čine srž repertoara svjetskih opernih kuća, povjesničari glazbe i kritičari isprva ga često nisu ozbiljno shvaćali, smatrajući ga odveć komercijalnim, sklonim šokiranju publike. Prošle se godine diljem svijeta obilježavala stogodišnjica smrti ovog skladatelja, posljednjega iz duge linije klasičnih talijanskih opernih velikana, no njegova djela ni inače ne silaze s pozornica. Nešto se rjeđe izvode Puccinijeve pjesme – romanze – kojih je napisao 17 i obično su nešto suzdržanije, manjeg vokalnog raspona:
Pjesmu Sole e amore – Sunce i ljubav – napisao je 1888., službeno na tekst nepoznatog autora, ali vjerojatno na vlastiti, pod utjecajem soneta Mattinata, Giosuèa Carduccija („ljubav kuca na prozore.. i nježno kuca na srce...”). Istu je glazbu rabio i u operi La bohème, u kvartetu, odnosno dvostrukom duetu Addio dolce... No u kratkoj pjesmi izostaje veliki vokalni vrhunac iz opere, dio koji ovdje preuzima klavir. Autograf skladbe Puccini je poklonio još jednom autoru s programa, Tostiju, a tekst pjesme sadržava posvetu Paganiniju, ili – Paganiniju: u završnoj rečenici stoji „Al Paganini, G. Puccini”, vjerojatno zato što je njegov izdavač, Camilio Sivori, bio Paganinijev učenik, ali možda i zato što ju je naručio časopis Paganini. Romancu Terra e mare (Kopno i more), Puccini je napisao 1902. za notni album Novissima, urednika Edoarda de Fonsece. Svaka glazbena fraza obilježena je stalnim ritamskim obrascem, za „topole”, „vjetar” i „glas mora” iz teksta Enrica Panzacchija.
I pjesma Mentía l'avviso („Upozorenje bilo je lažno”) poslije je postala dijelom jedne od Puccinijevih opera, Manon Lescaut. Pjesmu je skladao 1883., kao završni ispit na Konzervatoriju u Milanu, na tekst Felicea Romanija. Čini se da ju je već tada namjeravao razraditi u puni operni prizor. Sopranistica Angela Gheorghiu, koja je snimila sve Puccinijeve romanze, rekla je da ovo „jedna od najtežih pjesama koje je ikada izvela” i dodala da je i klavirska dionica vrlo razrađena i zahtjevna. Skladbu Canto d'anime (Pjesma duša) Puccini je skladao 1904. u sklopu ugovora s engleskom tvrtkom Gramophone Company, koja je dobila prava na ekskluzivnu reprodukciju skladbe na svojim „talking machines.” Luigi Illica, Puccinijev libretist, autor je i ovog teksta („one bježe; godine, izdaje, budalaste misli...”) o čežnji za onime što je prošlo, ali i o nastojanju da se ipak izdignemo prema idealu i „sunčevoj svjetlosti.”
Giuseppe Martucci (Capua, 1856. – Napulj, 1909.) bio je talijanski skladatelj, pijanist i dirigent, posebno angažiran u organiziranju talijanskog koncertnoga života. Skladatelj Gian Francesco Malipiero opisao ga je kao „genija u punom smislu”, a njegovu Drugu simfoniju kao početnu točku za renesansu ne-operne talijanske glazbe. Al folto bosco („u gustu šumu”) napisao je 1898. na tekst Rocca Emanuele Pagliare: „u gustu šumu, u spokojnu sjenu, moja se duša uvijek vraća, tužna, izmučena, u nevolji.” Dio je ciklusa Canzone dei ricordi.
Francesco Paolo Tosti (Ortano sul Mare, 1846. – Rim, 1916.) autor je niza popularnih pjesama, poznat i po vokalnoj pedagogiji. Nakon studija i prvih uspjeha u Italiji, redovito je odlazio u Englesku, kamo se preselio 1880. i postao učiteljem pjevanja kraljevskoj obitelji, a poslije i na Kraljevskoj akademiji u Londonu. Titulu viteza („sir”) dobio je 1908. i četiri godine poslije vratio se u Italiju. Skladao je na brojne talijanske, francuske i engleske tekstove, a njegove su pjesme obilježene tečnim i elegantnim melodijama. Pjesmu Ideal napisao je na tekst Carmela Errica („Slijedio sam te poput duge mira, putovima nebeskim”), a L'ultimo bacio (Posljednji poljubac) na tekst Emilija Prage („ako ga vidite, recite mu da ga volim, kao što sam ga voljela nekoć”).
Kao i Puccini, i Verdi nam je prvenstveno poznat po operama i arijama: Giuseppe Fortunino Francesco Verdi (Busseto, 1813. – Milano, 1901.), autor 28 romantičkih opera, postao je s vremenom sinonimom za – operu kao takvu. Velike je uspjehe doživio operama iz „srednjeg razdoblja“ – Rigolettom, Trubadurom i Travijatom. Poslije je skladao i Aidu, Rekvijem, Otella, Falstaffa… Bio je i politički aktivan, zalažući se za ujedinjenje Italije, te je inicirao i financirao gradnju posebnog doma za umirovljene glazbenike.
Verdi je sebe nazivao „najmanje učenim od skladatelja“, no melodioznost njegovih arija, ali i ekspresivnost vokalnih i orkestralnih linija, instrumentalno naglašavanje atmosfere, kao i bliska suradnja s libretistima i karakterizacija likova stvorile su hvaljen i prepoznatljiv glazbeni stil. Verdijeve solopjesme nisu bile druga, intimna vrsta, već gotovo vježbe za arije, također pune afekta. Godine 1838. objavio je prvih šest romansi, a 1845. drugu zbirku.
Pjesmu In solitaria stanza (U usamljeničkoj sobi) napisao je 1839., na stihove Jacopa Vittorellija, o ženi koja leži i pati, usamljena u sobi („spasite nebesku ljepotu, milosrdni bogovi”). Zanesena Ad una stella (Zvijezdi, na tekst Andree Maffeia), podarila je naslov cijelom koncertu, a u tekstu zatočena duša gleda prema zvijezdama i sanjari o tome da „poleti”. Pjesmu L'esule (Izgnanik) Verdi je napisao na tekst Temistocle Solere, u kojem naizgled vlada idila („Vidi, bijeli mjesec sjaji nad brežuljcima, noćni povjetarac piri”), no izgnanik je osuđen na tugu i čežnju.
Opere Giacoma Puccinija odlikuje iznimna dramatičnost, prijemčiva sentimentalnost i posvećenost detaljnoj karakterizaciji likova, kao i vješta, katkad apartna, orkestracija te dar za melodičnost. Mnoge Puccinijeve opere sadržavaju i mladi ženski lik koji se žrtvuje ili je žrtvovan zbog okrutnog muškarca. „Se come voi” romanca je Anne iz Le Villi, rjeđe izvođene Puccinijeve opere, zapravo opere-baleta, njegova prvog scenskog djela, na libreto Ferdinanda Fontane. Napisao ga je za natječaj izdavača Sonzogno 1883., no na njemu nije nagrađen. Ipak, prijatelji su ga podržali i pomogli mu da na scenu postavi djelo, koje je dobro primljeno. U njemu, mladu Annu napustio je zaručnik Roberto te ona umire od slomljenog srca, a takve žene postaju „villi” – vile, zapravo duhovi koji tjeraju nevjerne muškarce da plešu do iznemoglosti. U ovoj ariji Anna još čeka Robertov povratak i nevino pjeva cvijeću oko sebe.
Opera Tosca, praizvedena 1900. i napisana na libreto Illice i Giacose prema istoimenoj Sardouovoj drami, jedna je od najpopularnijih i najcjenjenijih opera standardnog repertoara. Tosca je umjetnost koja „govori” o umjetnosti i umjetnicima, ali i o politici i ljubavi. Floria Tosca operna je pjevačica u vezi sa slikarom Cavaradossijem; on pak pomaže Angelottiju, koji se bori protiv zlog i moćnog šefa rimske policije Scarpije. Scarpia želi Toscu za sebe i pokušava je ucijeniti: traži da mu se ona poda ako želi da Cavaradossi preživi. Tosca će ubiti Scarpiju, no Cavaradossi neće preživjeti pa će se i ona baciti u smrt. U ariji „Vissi d'arte” u 2. činu, Tosca pjeva o tome kako je „živjela za umjetnost”, nikome nije činila nažao, resila je oltare – i pita se zašto joj Gospod vraća ovakvom teškom sudbinom.
Isaac Albéniz (Isaac Manuel Francisco Albéniz; Camprodón, 1860. – Cambo-les-Bains, 1909.) odrastao je u Barceloni i odmalena svirao klavir. Studij glazbe (u Španjolskoj, Belgiji, Njemačkoj) često je prekidao zbog nastupa i putovanja. Bavio se i dirigiranjem i počeo skladati zarzuele. U Barceloni je studirao kompoziciju s Felipeom Pedrellom, legendarnim profesorom koji je odgojio cijelu generaciju španjolskih autora, i predavao klavir. U skladbama je razvijao nacionalni stil, no, za razliku od Pedrella, nije rabio pučku glazbu kao osnovnu građu, već je skladao glazbu koja je sugerirala poveznice sa španjolskom tradicijom. Tango u D-duru iz 1890. dio je suite za klavir solo España i tango je koji je manje eksplozivan, više snen i profinjen.
Iznimno popularnu operu La bohème Puccini je napisao 1896., prema libretu Giuseppea Giacose i Luigija Illice, nastao prema tekstovima Henrija Murgera o boemskom životu pariških umjetnika. Libreto je naručio Giulio Ricordi pa ga ponudio Pucciniju, a nekonvencionalna tema šokirala je dio ondašnje publike. Ariju „Donde lieta” Mimì pjeva nakon prekida s Rodolfom: naglašava (i naglašava i naglašava) da se rastaju bez ljutnje i zamjerki te da je samo došla po svoje stvari. Rodolfo je zaključio da je njegovoj dragoj bolje bez njega, sada kada je bolesna, a on se o njoj ne može skrbiti, a ona misli da je bolje da je on ne gleda kako kopni: Ipak, na kraju opere, umrijet će mu na rukama.
„Un bel dì” jedna od najpoznatijih opernih arija, iz opere Madama Butterfly (1904.), na libreto Giacose i Illice. U ariji, gejša Cio-Cio-San odgovara svojoj sluškinji Suzuki te je uvjerava da će se Amerikanac kojega Cio-Cio-San voli, s kojim ima dijete i koji je otišao u SAD, njoj ipak vratiti. Nakon tri godine, Suzuki ne vjeruje da će se to dogoditi, no Cio-Cio-San zamišlja svaki detalj, kao i svoj budući ushit kada ponovno vidi Pinkertona. Prije njezina tragičnoga kraja, Puccini nam omogućuje da na kratko uživamo u iznimnoj vokalnoj ljepoti.
--
