--
PROGRAM:
Clara Schumann: Romanca br. 1, op. 11 (obrada: Petrit Çeku)
Robert Schumann: Kinderszenen / Dječji prizori, op. 15 (obrada: Petrit Çeku)
Enrique Granados: Četiri pjesme (obrada: Darko Petrinjak)
1. Descúbrase el pensamiento (iz: Ljubavne pjesme)
2. El majo olvidado (iz: Tonadille u starom stilu)
3. La maja dolorosa br. 1: ¡Oh muerte cruel! (iz: Tonadille u starom stilu)
4. Gracia mia (iz: Ljubavne pjesme)
Dubravko Detoni: Devet prizora iz Danijelova sna (obrada: Darko Petrinjak)
Joaquín Turina: Poema u obliku pjesama, op. 19 (obrada: Darko Petrinjak)
I. Dedicatoria
II. Nunca olvida
III. Cantares
IV. Los dos miedos
V. Las locas por amor
--
Naslov večerašnjega koncerta, Lude za ljubavlju, posuđen je iz pjesme Las locas por amor- Skladao ju je španjolski skladatelj Joaquín Turina, na tekst Ramóna de Campoamora y Campoosorija i čut ćete je na kraju večerašnjeg koncerta. Pjesma je dijalog – prva osoba, muškarac, kaže božanski lijepoj djevi da je, ako ona tako želi, može voljeti „dugotrajno i razumno.” Ona odgovara: „radije bih, kao i sve žene, da me vole kratko, a ludo!” (Pritom možda ruši stereotip iz vokalne lirike, prema kojemu je sve u vezi sa ženama nježno i delikatno. No, reći će drugi, u Španjolskoj je sve drukčije.). Ovaj program glazbene ljubavi zacijelo će se činiti prekratkim, kao i luda ljubav. Njegovo kratko ludilo – uz izvedbe žičanoga trojca ojačanoga glasom – donose djela ovih autora, u prilagodbama već prekaljenih obrađivača, gitarista Darka Petrinjaka i Petrita Çekua:
Enrique [Enríc] Granados y Campiña (Lérida [Lleida], 1867. – La Manche, 1916.) bio je skladateljski gotovo samouk, iako je kraće vrijeme uzimao privatnu poduku u Barceloni te surađivao s utjecajnim muzikologom Felipeom Pedrellom. Pred kraj života, opera Goyescas Granadosa će odvesti u njujoršku Operu Metropolitan, gdje je zbunio publiku izjavom da „uopće ne poznaje pravu španjolsku glazbu”. Iako opera nije imala velik uspjeh, američki predsjednik Wilson pozvao je Granadosa u Bijelu kuću, zbog čega je skladatelj propustio brod kojim se namjeravao vratiti u Europu, što se pokazalo fatalnim. Pošao je kasnijim brodom i na drugi dio puta ukrcao se u Folkestonu za Dieppe, no taj je brod pogodio torpedo. Granados je isprva spašen i ukrcan na čamac za spašavanje, no bacio se u more da bi pomogao supruzi i oboje su se utopili.
Granados je napisao oko 140 skladbi koje se temelje na europskoj glazbenoj tradiciji, uz povremeno, ali redovito, posezanje za nacionalnim i lokalnim glazbenim elementima. Najviše je skladao za klavir, a poslije je pisao i komorna i orkestralna djela te mnoga vokalna. Najvažniji su njegovi vokalni ciklusi baš oni iz kojih večeras slušamo pjesme: Tonadillas i Amatorias.
Dvanaest tonadilla u starome stilu dovršio je 1914. godine, na stihove Fernanda Periqueta. Canciones Amatorias objavio je 1915. te u njima sedam pjesama na stihove pjesnika 16. i 17. stoljeća, o ljubavi, udvaranju, vezama. Sam ih je praizveo za klavirom, uz sopranisticu Conxitu Badiu. Stihovi za Descúbrase el pensamiento – „Razotkriva se misao, u tišini i spokoju” – pripisani su pjesniku Comendadoru Ávili, odnosno, vjerojatno, Portugalcu Antóniu Joséu de Ávila, a bave se skrivenim mislima i osjećajima. Glazba prati introspektivnost i intimni karakter, a vokalna dionica tek se na kraju otme skučenom kruženju i omogući mislima da grunu i razviju se u koloraturu.
El majo olvidado znači Zaboravljeni majo, ili momak: majo je španjolski arhetip, lik srčanog šarmera, ponosnoga i posebnoga, a može biti i oznaka za „dragog.” U ovoj pjesmi, njemu se obraća pjevačica, jer nekoć je obarao s nogu svojim šarmom, ali danas je zaboravljen. I u ovoj ekspresivnoj pjesmi, posvećenoj baritonu Emiliju da Gogorzi, glazbeni je razvoj postupan. U La maja dolorosa 1 (Ožalošćenoj maji), mlada žena, maja, obraća se „okrutnoj smrti” koja joj je otela voljenoga: „moj se duh rastače u suzama jer prava je smrt živjeti ovako.” U vokalnoj dionici ove lamentacije izmjenjuju se ekspresivni veliki skokovi i kromatsko šuljanje. Gracia mía, nešto kao Draga moja, donosi življi ritam i tečnu i razvijeniju vokalnu dionicu, na tekst nepoznatog autora. Već je u izvorniku klavir „imitirao” prebiranje po gitari, koje će se sada trostruko ostvariti na pravim gitarama.
Pijanistica, skladateljica, nastavnica, majka osmero djece, supruga cijenjenog (i zahtjevnog?) skladatelja te podržavateljica njegova stvaranja, Clara Schumann (r. Wieck, Leipzig, 1819. - Frankfurt, 1896.) proživjela je, čini se, nekoliko života u jednome. Već je kao dijete odlazila na turneje kao vrsna pijanistica. Njezin je učitelj klavira bio njezin otac, a predavao je i Robertu Schumannu, za kojega se udala 1840. unatoč očevu protivljenju. Skladbe Clare Schumann dugo su ostale u sjeni suprugovih kanonskih djela i intenzivnog obiteljskog života, kao i nagađanja o njezinu odnosu s Brahmsom, no danas se izvode češće. Najviše je pisala za klavir, pri čemu je mogla pokazati duboko poznavanje instrumenta, ali autorica je i pjesama, komorne glazbe, zborskih djela, klavirskoga koncerta. Romancu, op. 11 br. 1, napisala je 1839. i dio je ciklusa triju romanci, kraćih, karakternih, romantičkih komada. Trodijelne ekspresivne stavke pisala je na prijelazu u ono što se danas smatra njezinim zrelijim stvaralačkim razdobljem.
Clarin suprug Robert Schumann (Zwickau, 1810. – Endenich, 1856.) navodno je od studija prava odustao čuvši Paganinijev koncert u Frankfurtu 1830. i poželjevši postati klavirskim virtuozom. U tomu su ga spriječili problemi s rukama, nastali možda zbog naprave koju je
osmislio kako bi bolje izvježbao prste, a možda uzrokovani liječenjem. Kao skladatelj, često se dugotrajno posvećivao samo po jednom izvođačkom tijelu: u ranijim godinama klavirskim djelima, potom samo solopjesmama pa simfonijskoj glazbi te zatim komornim djelima. Skladbe mu često obilježava „nježan nemir“ nastao kombiniranjem lirskih tema s gustim kontrapunktskim radom. Osnovao je i važan časopis, Neue Zeitschrift für Musik. Kasnije su godine njegova života obilježene dužim razdobljima bez skladanja uslijed čestih depresija.
Dječje prizore, Kinderszenen, napisao je 1839. Skladao ih je 30 pa zatim odabrao trinaest, kratkih lirskih komada u skladu s romantičkom slikom djetinjstva, obilježenih nostalgijom i nastojanjem da se prikažu nevinost i zaigranost. Schumann je naglasio da je u njima riječ „više o prisjećanjima muškarca na djetinjstvo nego o stavcima za djecu.” Prizori su posvećeni Clari Schumann, koja ih je često izvodila i predložila ovaj naslov, umjesto početnoga, Laki komadi. U pismima je djelo opisala kao jednu od najnježnijih i najosobnijih Schumannovih skladbi.
Hrvatski skladatelj, pijanist i pisac Dubravko Detoni (Križevci, 1937.) autor je više od 180 dovršenih opusa orkestralne, komorne, solističke, vokalne i elektroničke glazbe, niza multimedijskih projekata i eksperimenata, trinaest knjiga poezije, proze, eseja, dnevnika i putopisa, serijâ radijskih i televizijskih emisija, mnogobrojnih koncertnih i diskografskih komentara te dugogodišnji suradnik Dubrovačkih ljetnih igara (od 2000. do 2010. godine). Za svoj iznimno plodan i uspješan rad dobio je četrdesetak glazbenih nagrada i priznanja, kako u domovini tako i u inozemstvu („Vladimir Nazor“, „Josip Štolcer Slavenski“, šest „Porina“, među kojima i onaj za životno djelo, „Zvono Lotrščak“, nagrade Matice hrvatske i JRT-a, „Grand Prix“ 6. pariškog bijenala mladih, „Premio Italia“, UNESCO-ova nagrada, „Bedřich Smetana“ itd.). Djela su mu izvođena na svim kontinentima, na najvažnijim svjetskim festivalima, tiskana u domovini i inozemstvu te objavljena na 70ak diskografskih izdanja. U njima se podjednako služi klasičnim instrumentarijem i tekovinama elektroničke glazbe, a u težnji za obogaćivanjem zvuka i proširivanjem izražajnih mogućnosti često kombinira oba zvukovna izvora.
Devet prizora iz Danijelova sna (1986.) jedno je od najizvođenijih Detonijevih djela (u priličnoj oštroj konkurenciji). Prizori su potaknuti pripovijedanjem snova skladateljeva sina, tada trogodišnjaka. Djelo se nalazi na repertoaru mnogih pijanista, a prerađeno je za gitarski trio, kao i za skupinu glazbala s tipkama te simfonijski orkestar. Autor je zapisao:
„Svaki stavak tvori zatvorenu lirsku ili dramatsku cjelinu koja se kontrastno nastavlja na prethodni odjeljak. Tako se redom nižu let balonom, radosno bestežinski ulazak u san, prikaz neobične pretpotopne životinje, valcer staklenih predmeta koji se sukobljavaju s pojavom što bjesomučno razbija sve oko sebe, prvi doživljaj ljubavi izrečen u erotski uzbibanoj tonskoj slici kolektivne tango-habanere ili milonge, ravnomjerno zanjihana barkarola s uzbudljivim doživljajem morske oluje, koračnica stabala i trave prekinuta trijom pospanih drvenih vojnika, menuet bijelih šahovskih dama, pjesma skupine potpuno jednakih, u mraku zalutalih knjiga odjevenih u hodočasnička odijela te završna, burna i opasna ratna tokata ispunjena snažnim eksplozijama i divljim štektanjem pobješnjela oružja. Epilog je skladbe zamagljeno sjećanje na prethodni valcer, u kojemu san sa svim svojim prizorima postupno blijedi i naposljetku se raspršuje.” (Dubravko Detoni)
Joaquín Turina Pérez (Sevilla, 1882. – Madrid, 1949.) glazbu je učio u Sevilli i Madridu, zatim u Parizu, u Scholi Cantorum. Prijateljevao je s Manuelom de Fallom, a stariji skladateljski kolega Isaac Albéniz potaknuo ih je na češće pisanje u idiomu zasnovanome na španjolskoj tradiciji. Joaquín Turina autor je niza djela za klavir, ali i za glas, komornih skladbi i dviju opera. Bio je i glazbeni kritičar te dirigent i pedagog. Osim toga, jedan je od prvih skladatelja od kojih je legendarni gitarist Andrés Segovia naručivao nova djela za gitaru. Mnoga je djela posvetio rodnoj Sevilli, bilo za orkestar, Sinfonía sevillana, glas i orkestar, Canto a Sevilla, ili klavirske minijature, Rincones sevillanos. Napisao je i dvije opere, komorna djela i niz pjesama.
Poemu u obliku pjesama, op. 19, objavio je u Madridu 1923., baš kao i Tri arije, op. 26. Poemu je zapravo pisao prije, 1917. i 1918., na tekstove već spomenutoga Ramóna de Campoamora, koji je spajao realizam i romantički simbolizam. Pjesme kontrastnoga karaktera skladao je pod utjecajem francuske i andaluzijske glazbe: Mahom su trodijelne, a primijenio je i melizme/usklike iz flamenco-glazbe, quejío. Četirima pjesmama Turina je dodao i instrumentalni uvod iz kojega se pomalja ples, Dedicatoriu.
U španjolskom izvorniku stihova nije jasno govori li žena ili muškarac, ali uz večerašnju izvedbu i u skladu s temom ovogodišnjih Igara gledamo ih iz ženske perspektive. U melankoličnoj i polu-recitativnoj pjesmi Nunca olvida (Nikada ne zaboravi) pjeva se o oprostu prije napuštanja svijeta: naša junakinja oprostit će onima koje je mrzila, ali ne i osobi koju je voljela. U nemirnoj i koloraturnoj Cantares (Pjesme) ona pjeva „što dalje od tebe bježim, to te bliže osjećam”; u Los dos miedos, uz romantičnu pratnju obogaćenu ukrasima, dva su straha iz naslova: prvi je strah „bojim te se”, a drugi je „bojim se bez tebe.” Već spomenute Lude za ljubavlju, Las Locas por amor, šaljiv su, poskakujući i zaneseni vrhunac ciklusa.
--
