Krešimir Bedek, gitara

 

PROGRAM:

Joaquín Turina:

Hommage à Tárrega, op. 69

Garrotín

Soleares

Fernando Sor:

Velika sonata u C-duru, op. 22

Allegro

Adagio

Menuetto

Rondo. Allegretto

Miguel Llobet:

Varijacije na Sorov Opus 15a

***

Manuel Ponce:

Sonatina Meridional

Campo

Copla

Fiesta

Ivan Josip Skender:

Sonatni stavak za gitaru (PRAIZVEDBA)

Alberto Ginastera:

Sonata, op. 47

Esordio

Scherzo

Canto

Finale

 

--

 

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

Španjolski skladatelj Joaquín Turina Pérez (Sevilla, 1882. – Madrid, 1949.) glazbu je učio u Sevilli i Madridu pa u Parizu, gdje mu je klavir predavao Moritz Moszkowski, a kompoziciju Vincent d'Indy. Isaac Albéniz ga je inspirirao na pisanje u idiomu koji više duguje španjolskoj tradiciji, a Turina je često skladao inspiriran rodnim gradom i njegovom glazbom. Autor je niza djela za klavir, ali i za glas, komornih skladbi i dviju opera. Bio je i glazbeni kritičar.

Turina je bio među prvim skladateljima od kojih je legendarni gitarist Andrés Segovia naručio nova, originalna suvremena djela za gitaru i time pomogao stvaranju prave glazbene riznice (a Segovia je katkad i revidirao note koje bi dobio). Tako je nastala i skladba Homenaje a Tárrega, op. 69. Adresat posvete iz naslova je gitarist i skladatelj Francisco Tárrega, kojega su nazivali „ocem klasične gitare“ jer je tom instrumentu u 19. stoljeću udahnuo novi život, odnosno popularizirao ga.

Prvi stavak ima oznaku tempa Allegro, a naslov Garrotín dobio je po stilu flamenko-glazbe podrijetlom iz Asturije. Drugi stavak ima oznaku Allegro vivo, a naslov Soleares je množina od Soleá, što je jedan od osnovnih oblika flamenka, izvorno u dvanaest doba, s naglascima na 3., 6., 8., 10. i 12. dobi.

 

Katalonski skladatelj i gitarist Fernando Sor (Joseph Fernando Macari Sors / Josep Ferran Sorts i Muntades, Barcelona, 1778. – Pariz, 1839.) glazbu je učio u školi samostana Montserrat, a zatim je bio na Vojnoj akademiji u Barceloni. Radio je administrativne poslove u Barceloni i u Málagi, često odlazio u Madrid i pisao je patriotske pjesme u borbi protiv Francuza 1808. Poslije je ipak radio pod francuskom vlašću pa je morao napustiti zemlju kada su Francuzi ipak otišli; preselio se u Pariz pa u London. Sor je u mladosti skladao simfonije, gudačke kvartete, bolera i seguidille, za glas i gitaru ili klavir. U Londonu je postavio četiri baleta, od kojih je naročito uspješan bio Cendrillon.

Fernando Sor bio je vrlo uspješan koncertni gitarist, a napisao je i više od 65 skladbi za gitaru koje su i danas važan dio repertoara. Napisao je i utjecajan udžbenik sviranja gitare. Razvio je ideju Federica Morettija da na  gitari treba svirati cijele dionice, ne samo akorde, a kao skladateljske utjecaje navodio je Haydna i Mozarta.

Veliku sonatu u četiri stavka, op. 22, Sor je objavio 1825., ali počeo ju je pisati 1803.pod naslovom El mérito („zasluga, vrlina“). I ovdje pogledava prema sintaksi i stilu Josepha Haydna, možda i Boccherinija, i preuzima klasičnu shemu stavaka – brzi, spori, menuet, brzi. Sonatu je posvetio „princu mira“; što se u izvornoj inačici možda odnosilo na Manuela Godoya, koji je bio španjolski premijer do 1808.

Miguel Llobet Solés  (Barcelona, 1878. – 1938.) imao je uspješnu gitarističku karijeru koja ga je odvela na turneje Europom, Argentinom, Čileom i Sjedinjenim američkim državama. Studirao je u klasi već spomenutoga Francisca Tárrege, kojemu je posvećena prva skladba s ovog programa; a Manuel de Falla svoj je Homenaje Debussyju napisao baš za Llobeta. Llobet je mnoga klasička i romantička djela transkribirao za jednu i dvije gitare, kao i katalonske pučke pjesme, a napisao je i manji broj originalnih djela za gitaru. Za jedno od njih posegao je ipak za postojećom skladbom jednog od velikana, također autora s programa, Fernanda Sora. Deset varijacija na temu Fernanda Sora – zapravo na njegov ciklus varijacija na staru temu, Folies d'Espagne – napisao je 1908.

Meksički skladatelj Manuel María Ponce (Fresnillo, 1882. – Ciudad De México, 1948.) odmalena je svirao klavir i orgulje. Bio je orguljaš u mjestu Aguascalientes, a glazbu je studirao u Gradu Meksiku, gdje je poslije predavao klavir, pa u Bologni i Berlinu. Nekoliko je godina proveo u Parizu i učio od Paula Dukasa. Počeo je u romantičkom idiomu, a zatim se okrenuo više neoklasičkome, pišući pjesme, klavirska i gitarska djela, među kojima dvije sonatine. Njegova „Estrellita“ jedna je od najpoznatijih latinskoameričkih skladbi.

„A zašto ne bi napisao Sonatinu – ne Sonatu – čisto španjolskoga karaktera?“ upitao je Poncea Andrés Segovia, „možemo je ponuditi Schottu, neka bude srednje zahtjevna. Evo i nekih španjolskih tema, iako ih zacijelo imaš dovoljno.“ Vidi se da su i naslovi stavaka tako nastale Sonatine Meridional španjolski, Campo je selo, polje, provincija, Copla je tip španjolske pučke pjesme, a Fiesta slavlje, svetkovina. Uz sviračke zahtjeve, izvođač šestu žicu na gitari treba ugoditi niže, na D, umjesto E. Sonatina,  na razmeđi folklornoga, neoklasičnog, neoromantičkog i impresionističkoga, bila je zadnje djelo koje je Ponce napisao za Segoviu, u Parizu, 1932.

Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.), upisao je studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Željka Brkanovića 1997., kao najmlađi student kompozicije u povijesti Akademije. Godine 1999. upisao je i studij dirigiranja u klasi prof. Vjekoslava Šuteja. Pohađao je dvogodišnji postdiplomski studij orkestralnog dirigiranja u Beču, u klasi prof. Uroša Lajovica. U dirigentskoj je karijeri osobito posvećen izvedbama i praizvedbama skladbi suvremenih hrvatskih autora, a 2012. članovi ansambla za suvremenu glazbu Cantus izabrali su ga za stalnog dirigenta. U Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu bio je zborovođa, zatim dirigent Opere, a u sezoni 2013./2014. i v.d. umjetničkog ravnatelja. Godine 2009. postao je asistent prof. Uroša Lajovica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je danas zaposlen na mjestu docenta na Odsjeku za dirigiranje, udaraljke i harfu. Laureat je stipendije "Rudolf i Brigita Matz“ te dobitnik Rektorove nagrade, za skladbu Heads and Tails i, 2017., nagrade "Stjepan Šulek" za kompoziciju, za djelo Phantasmagoria.

Publika 74. Igara prva će moći čuti Skenderovu novu skladbu, Sonatni stavak, koja je nastala na narudžbu Krešimira Bedeka. Skladatelj piše da je to zapravo prvi stavak planirane Sonate za gitaru, u kojoj se „poigrava klasičnom formom sonate.“

Jedan od najvažnijih južnoameričkih skladatelja, Alberto Ginastera (Buenos Aires, 1916. – Ženeva, 1983.) glazbu je isprva učio u rodnome kraju na Konzervatoriju Williams, a kratko vrijeme i u Sjedinjenim američkim državama gdje je učio od Aarona Coplanda. Pisao je opere, balete, orkestralna djela, koncerte, kantate, komorne skladbe i scensku glazbu. Pripadnik je nacionalnog stila, a sam je svoj opus podijelio u tri faze: „objektivno nacionalnu“; u kojoj je jasno rabio argentinske teme i ritmove, „subjektivno nacionalnu“; u kojoj zatim suptilnije upućuje na tradicijsku glazbu, i treću, „neo-ekspresionističku“ u kojoj rabi i serijalizam i druge, suvremenije zvuke i tehnike, bez izravnog utjecaja pučkih elemenata.

U trećoj je fazi nastala Sonata, op. 47, koju je napisao za gitarista Carlosa Barbosu-Limu 1976. i poslije dvaput revidirao. Do tada je Ginastera dugo odbijao pisati za gitaru, smatrajući to teškim zadatkom za nekoga tko nije gitarist. Kada je Barbosa-Lima naručio djelo, Ginastera se odlučio na Sonatu jer mu se učinilo da za gitaru ima mnogo kratkih skladbi, a premalo duljih; stoga je odabrao vrstu s klasičnim, iako prilično sažetim, stavcima. Uz uobičajenije sviračke zahtjeve, partituri je dodao i perkusivne elemente i glissanda, kao i izbjegavanje postojane mjere u slobodnom tijeku stavka Canto, a raznoliki elementi spajaju se u temperamentnom završnom rondu.

--

Fotografija (c) Nenad Šimunić