Festivalski dramski ansambl

MARIN DRŽIĆ – VIKTORIJA OD NEPRIJATELJA

Nagrada Orlando Ozrenu Grabariću za najbolje umjetničko ostvarenje u dramskom programu 68. Igara, za mnogobrojne glumačke uloge u predstavi
Nagrada hrvatskog glumišta Hrvoju Ivankoviću za dramaturški koncept i oblikovanje teksta te Ivici Boban za dramaturšku obradu teksta

Dramaturški koncept i oblikovanje teksta: Hrvoje Ivanković

Režija i dramaturška obrada: Ivica Boban

Scenografija, maske i lutke: Miljenko Sekulić

Kostimografkinja: Doris Kristić

Skladatelj: Ozren Glaser

Oblikovanje svjetla: Vesna Kolarec

Video projekcije: Ivan Lušičić

Koreografija: Nikolina Medak

Asistent za scenski pokret: Jure Radnić

Mačevanje: Lovro Buva 

Jezični savjetnici: Doris Šarić Kukuljica i Maro Martinović

Asistent redateljice: Paolo Tišljarić

Asistentica kostimografkinje: Eva Karakaš

Pomoćnica redateljice: Lea Anastazija Fleger

Asistent scenografa: Antun Sekulić

Vokalna pedagoginja: Iva Mihelić

Inspicijent: Roko Grbin  

 

Igraju:

OZREN GRABARIĆ  - Marin Držić, Negromant, Pomet, Stanac, Skup, Remeta/Grižula, Negromant u Arkulinu 

MARO MARTINOVIĆ – Vođa glumačke družine, Cicerone, Senatur, Dundo Maroje, Dundo Niko, Trgovac u gradu, Kum-pirnik, Zlatikum, Redatelj, Polinesto

BRANIMIR VIDIĆ FLIKA – Cicerone, Senatur, Pedant, Otac Florin, Arkulin

DORIS ŠARIĆ – Cicerone, Hekuba, Stojna, Vukosava, Dobre, Gospođa Omakalina, Nevjestina mati

DANIJEL LJUBOJA - Cicerone, Mazija, Bokčilo, Staniša 

JURE RADNIĆ – Vlaho, Starac na placi, Plakir, Radat, Grof Rogendorf,  Ugo Tudešak, Satir, Kotoranin Tripe, Pasimaha, Maskar

ROMANO NIKOLIĆ – Dživo Pešica, Krisa, Satir, Pirnik, Kupido, Maro Marojev, Viculin, Drijemalo, Maskar

MATEO VIDEK –  Miho, Tripče, Satir, Dottore, Dragić, Popiva, Kamilo, Starac-ženik, Maskar

NIKA BURĐELEZ – Gruba, Omakala, Vila, Maskar, Oštijerica, Variva, kor u Hekubi

PETRA SVRTAN – Laura, Flora, Venere, Vila, Maskar, kor u Hekubi

GLORIJA DUBELJ – Milica/Petrunjela, Jeđupka, Vila, Maskar, Miona, kor u Hekubi

IVA KRALJEVIĆ – Andrijana u gradu, Džove, Isabella, Vila, Maskar, Ruskinja, Vila u Grižuli, kor u Hekubi, Maskar*

IVANA GULIN – Grube u gradu, Mande, Tirena, Vila, kozle, kor u Hekubi, Maskar*

ROBERT  ŠPANIĆ – Tripe u gradu, Grubiša, Kuga, Satir, Oštijer, Zdur, Vlaho Kanjica, Čistač, Maskar, Našijenac u Veneciji*

MARIN KLIŠMANIĆ – Djetić, Satir, Miho Bučinić, Ljubmir, Tudešak harmonikaš, Oštijer, Gulisav, Zdur, Maskar, gitarist*

UGO KORANI – Mornar u gradu, Satir, Miljenko, Kapetan, Oštijer, Tudešak gitarist, Munuo, Čistač, Cicerone u Veneciji, Maskar*

JOSIP BRAKUS – Sadi Žudio, Grubiša, Satir, Arlekino, Obrad, Oštijer, Maskar, bubnjar*

Članovi Glumačke družine Kolarin iz Dubrovnika: JELICA ČUČEVIĆ, MARINKA METKOVIĆ, AIDA MACHIEDO, TAJANA MARTIĆ, ANTE TONĆI ĐURKOVIĆ, BARBARA LONČARIĆ LUČIĆ i MATIJA VOJVODIĆ 

*Studenti Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 

U predstavi se koriste fragmenti pjesama Marina Kaboge (Pjesan o dinaru) i Radovana Ivšića (Marin Držić ili Bujica života) te nadgrobnica Antuna Sasina i Mavra Vetranovića 

Premijera održana: 20. kolovoza 2017. na 68. Dubrovačkim ljetnim igrama 

 

Izbor kritika: 

Bez Držića neće preživjeti ni festival ni Dubrovnik (Denis Derk, Večernji list) 

Ovo je dramska Viktorija od Igara (Bruno Lucić, Slobodna Dalmacija) 

"Viktorija od neprijatelja" donosi svu pokretačku energiju pravog kazališta (Petra Jelača, dubrovniknet.hr) 

 

U Viktoriji od neprijatelja Marin Držić govori sam o sebi, o svom i našem vremenu, o svijetu koji se je ištetio i u kojem je dukat car i gospodar. Predstava je satkana od fragmenata njegovih komedija, pastorala, pjesama, od krhotina urotničkih pisama i tragedije Hekube, povezanih u jednu misao; misao poete urotnika koji svoj utopijski plan ne ispisuje kao nacrt mogućeg nego kao subverzivnu pjesničku fantaziju suprotstavljenu vladajućoj društvenoj i etičkoj  paradigmi. Sve do završnih akorda njegova opusa subverzija kod Držića ima masku vedrog, komičnog, teatralnog; ona je subverzija koja sebe same možda i nije u potpunosti svjesna, ali koje su itekako svjesni svi oni koji se zrcale i prepoznaju u njegovim djelima. Držić, naime, nije rob aktualnih kazališnih formata; commedia erudita, pa čak i pastorala, kod njega nisu puko zadovoljavanje forme, nego živi, pulsirajući, pa zato ponekad i uznemirujući derivat života: u njegovim djelima tipovi postaju individue s karakterom i biografijom, a mjesto zbivanja konkretan prostor određen načinom, navikama i mentalitetom onih koji ga nastanjuju. Držićevo djelo stoga živi i diše istom onom punoćom kojom je živjelo i disalo u doba svog nastanka, a nama današnjim, „mudrijim“ za iskustva suvremenog kazališta i postmoderne, otvara mogućnost za poigravanje njegovom formom i sadržajem, za preslagivanje kockica od kojih je složeno te (pre)oblikovanje u nove dramaturške cjeline, protkane dodatnim intertekstualnim upadicama. U Viktoriji od neprijatelja, primjerice, posuđujemo i izmještamo Držićeve likove, parafraziramo ili rekontekstualiziramo prizore iz njegovih djela, nježno ih kontrapunktiramo krhotinama onoga što je o Držiću i njegovu umjeteonstvu rečeno iz istraživačkog (Rešetar, Jeličić) ili pjesničkog (Sasin, Ivšić) rakursa. Pričajući priču o njegovu životu držimo se elementarnih činjenica, ali koketiramo i s pretpostavkama i slutnjama; pratimo kronologiju, ali joj ne robujemo; polazimo od realnog, ali ga ostvarujemo u primarno kazališnom, dakle irealnom, gdje caruju san, igra, ludost i maštarija. Poigravamo se vremenima, žanrovima, izvedbenim stilovima, propitujemo otvorenost Držićeve dramaturgije, prizivamo duh tog vječnog Pometnika i klanjamo se pred njegovom sjenom; sjenom koja je nadživjela i pokrila sve one davno nestale i zaboravljene sjene koje su bile sol na ranama njegova života.

Ishodišna situacija Viktorije od neprijatelja, prolog glumačke družine koja dolazi u Dubrovnik, na Igre, kako bi izvela svoje ludističko „prikazanje“ života i smrti Marina Držića, omogućuje nam da isprepletemo dva vremena i dvije epohe, zarotiramo vrtešku nesputane kazališne igre, izmaknemo se iz okvira konvencionalnog scenskog čina, spojimo komično s tragičnim, a vedrinu života s melankolijom spoznaje. Sam Držić u našoj je predstavi i pisac i lik iz svojih komada, i dum Marin i Pomet, i Vidra i Negromant, i filozof i fengar; protagonist koji živi ono što je napisao, sudjelujući u vječitom boju između ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Pozornica te gvere jest Njarnjas-grad, nebeski kazališni grad u kojem je svaka liberta i kojeg je dum Marin sazidao za ciglih jedanaest godina, ostavljajući trag dostojan najvećih i najtalentiranijih arkiteta. Malo je, međutim, nedostajalo pa da to nikad ne saznamo; samo jedan krnje sačuvani rukopis s Držićevim djelima omogućio nam je da shvatimo kako konačan skor njegova života nije proporcionalan sudbini koju je doživio. Za života, naime, Držić nije imao viktoriju od neprijatelja, ali ju je, ufajmo se bar, ipak naslutio. S tim uvjerenjem krenuli smo u ovu predstavu, a ako smo ponekad i posumnjali, meštar Pomet brzo bi nas razuvjerio: Vidim vas sve u njekoj malankoniji, a malankonija je nedobra, teško na stomak pada. Ne valja joj se davat er za zlijem dobro brijeme dohodi i za fortunom bunaca.

Hrvoje Ivanković