PREMIJERA

Festivalski dramski ansambl

Miroslav Krleža: GOSPODA GLEMBAJEVI

Korepetitorica_Danijela Petrić 
Solistica na snimci Requiema Zlatka Tanodija: Lidija Horvat-Dunjko

O tematici Gospode Glembajevih

Krležinim predavanjem na sceni osječkoga kazališta travnja 1928. (dva dana prije zagrebačke praizvedbe drame U agoniji) javno se obznanjuje njegova dramsko spisateljska prekretnica ‘po uzoru na nordijsku školu devedesetih godina’ (što će reći po uzoru na Ibsena, a još više na Krleži dražega – Strindberga). Iste se godine, kao ‘drama u tri čina iz života jedne agramerske patricijske obitelji’, objavljuju i Gospoda Glembajevi. Tematska srodnost Krležinoga ciklusa o Glembajevima s naturalizmom nordijske škole i s demistifikacijom socijalnih (glembajevskih) vrednotā očita je i interpretativno prisutna desetljećima. Da su se glembajevska Krležina gospoda od samoga početka u društvenome smislu vrlo dokumentar-naturalistički shvaćala dokazuje i tužba predsjednika osječkoga kluba hrvatskih književnika koji je 1929., kada su Gospoda Glembajevi stavljeni na repertoar osječkoga kazališta, tražio da policija zabrani dramu dok Krleža ne dade javnu izjavu da ta drama nema nikakve veze sa obitelju gđe Josipe pl. Glembaj, koja živi u Osijeku i članica je kluba književnika.

Za Krležinu tematiku novčarsko kapitalističkoga zgrtanja bogatstva Darko će Gašparović 1980-ih (napose s primjerom Pubina naracijskoga čitanja artikla iz socijalističkih novina) reći da – ‘[z]a razliku od majstorskog dubinskog ulaženja u komplekse obitelji i erotike, ovdje pisac ne uspijeva prodrijeti dalje od površinskog, fabularnog vida stvari. Cijeli pristup socijalnom kompleksu u Gospodi Glembajevima temelji se u biti na feljtonističko-pamfletskom aspektu problema, te nam se zbog toga čini taj dio i najslabijim u cijeloj drami’. Pa istom je teatrologu – ‘taj socijalni angažman pomalo izvanjski i nasilno uguran u jedan zatvoreni svijet’. A zatvoreni je glembajevski svijet svakako i jedan dosta čvrsti mitski svijet (on nas vraća i poetsko ekspresionističkoj dramskosti Krležinih Legendi), svijet koji se kontinuirano temelji na relacijama spram Obitelji i spram Žene, ali isto tako i spram Smrti. Fatalizam krvi (‘ta fantastična daniellievska i glembayevska krv’), psihoanalitički pristup (psihoanaliza je u to vrijeme bila u velikoj modi u europskoj literaturi), kao i filozofijski veltanšaung glede ženā u Schopenhauera (Žena podložna Muškarcu), Nietzschea (Žena-Mačka) i Weiningera (inačice su ženā Majka ili Bludnica, a Ljubavnica je neki međuoblik) koncipira i Krležinu koncepciju žene u Gospodi Glembajevima. Ta koncepcija stereotipnom biva u Europi s konca 19. i početka 20. stoljeća. U Patetičnoj pjesmi o gospođi Evi (1922.) Krleža će patetično stihotvoriti: ‘Velika Stvar je Žena! / Žena živi u nama već hiljade hiljada godina, / i hiljade hiljada godina / izviru iz nje simboli stihova, voća, djece i plodina! / Hiljade hiljada godina / Njoj se kolju žrtve, Njoj se oltari dime, / A ona je uvijek ista! Internacionalna Eva, kraljuje i mijenja kostime!’. Imamo i primjer iz Krležinih snova: gola žena koju obgrljuje ogromna crna zmija u Von Stuckovoj slici Grijeh (iz godine Krležina rođenja).

Na temu pak smrti Krleža će reći – ‘smrt kao motiv, smrt kao naravna pojava, strah pred smrću, smrt kao putovanje u nepovrat, smrt kao mehanička pojava i tajna ljudske smrti, o tome razmišljamo i pišemo već stoljećima, govorimo i šutimo neizmjerno duže, i nismo se pomakli ni za jedan korak... […] I otkad sebe znam prati me ogromna povorka mrtvaca...’. Na nemalu povorku mrtvih dušā nailazimo i u Glembajevima (stara ubogarka Rupertova pod kočijom; Canjegova u skoku s prozora; Rupert Josip u skoku s novogradnje; Irena Danielli-Basilides koja se otrovala u kupaoni; Аlicekoja se utapa na Kupi; Skomrak,dijarnist s vješala; Varaždinski Glembay s krvavim nožem, pa, uz ostala licā iz obiteljske genealogije i portretā iz I. čina, i stara Bárbóczyjeva, plave krvi u rodoslovlju Glembajevih – prva). Na istu je temu inspirativno i ono što liječnik dr med. Paul Altmann izgovara s početka trećega posthumnoga čina – ‘Niste li primjetili jednu strašnu stvar: kako naši mrtvaci sami, potpuno sami, putuju gradom od stana do mrtvačnice? U kućama se čuje još i plač, tu ljudi još lamentiraju, viču, žaloste se iskreno; na groblju to je već više-manje predstava, ali zapravo pravi sprovod, posljednja šetnja mrtvaca po gradskim ulicama, to je samotna šetnja između postelje i mrtvačnice. Potpuno ostavljeni i sami putuju ljudi iz svog stana u nepovrat!’. To putovanje mrtvaca Krležina je opsesija koju nalazimo i u pjesmi mu Čovjek poslije smrti hoda gradom (Branku je Gavelli to posvećena pjesma iz 1931.).

Zlatko Sviben

Izbor iz kritika: 

Kompleksno čitanje Krleže, Denis Derk, Večernji list 

Tim Burton meets Miroslav Krleža u Umjetničkoj galeriji, Petra Jelača, dubrovniknet.hr

Odlični Glembajevi s dramaturškom inverzijom i redateljskom diverzijom, Marina Zec Miović, kazaliste.hr

U sumraku civilizacije, Ana Tasić, Politika,

Podobnosti Mesta in glembajevstva, Igor Ružić, Dnevnik

- - - 

Pokrovitelji: