Balet SNG Maribor | Edward Clug, Igor Stravinski | Svadba i Posvećenje proljeća

Balet Slovensko narodno gledališće Maribor 

Svadba & Posvećenje proljeća

Les Noces | Svadba

Ruski koreografski prizori s pjevanjem i glazbom

Glazba i libreto: Igor Stravinski

Izdavač partiture: Chester Music, London 2005 ©

Praizvedba: 13. lipnja 1923., Théâtre de la Gaîté, Pariz

Premijera: 8. travnja 2022., Velika dvorana

Koreograf: Edward Clug

Kostimograf: Leo Kulaš

Scenograf: Marko Japelj

Oblikovatelj svjetla: Tomaž Premzl

--

Prizori iz baleta

I. La tresse – Pletenica

II. Chez le marié – U mladoženjinoj kući

III. Le départ de la mariée – Ispraćaj nevjeste

IV. Le repas de noces – Svadbena gozba

--

Le Sacre du printemps | Posvećenje proljeća

Prizori iz poganske Rusije u dva dijela

THE RITE OF SPRING

Glazba: Igor Stravinski

Izdavač partiture: Boosey & Hawkes, London 1967 ©

Praizvedba: 29. svibnja 1913., Théâtre des Champs-Élysées, Pariz

Premijera: 8. travnja 2022., Velika dvorana

Koreograf: Edward Clug

Kostimograf: Leo Kulaš

Scenograf: Marko Japelj

Oblikovatelj svjetla: Tomaž Premzl

Oblikovatelji zvuka: Gregor Mendaš, Gorazd Vever

--

RIJEČ KOREOGRAFA

Posvećenje proljeća (Le Sacre du printemps) kultno je glazbeno djelo 20. stoljeća. Ono ne predstavlja samo preokret u glazbenoj poetici samog Stravinskog kao skladatelja, nego je i prijelomnica u povijesti plesne umjetnosti. Kroz ovo djelo pratimo evoluciju plesa u 20. stoljeću – od prve postave Vaclava Nižinskog u Parizu 1913. godine do danas. Maurice Béjart stvarao je veličanstveni balet, Pina Bausch veličanstveni život. Smatram da su ta dva umjetnička „principa“ postala svojevrsni obrasci 20. stoljeća jer su snažno utjecali na kasnije koreografske interpretacije.

Inicijaciju moje postave predstavlja upravo izvorna plesna kreacija Nižinskog sa svojom hermetičnošću i „uznemirujućom“ naprednošću za tadašnje vrijeme; svoju interpretaciju Posvećenja proljeća stoga doživljavam i kao hommage Nižinskom i njegovu glasovitom (ne)uspjehu na pariškoj premijeri, koja je postala dinamičan temelj razvoja modernog plesa u 20. stoljeću.

Interpretacija Posvećenja proljeća na sadržajnoj razini ostaje vjerna glazbenoj strukturi i pripovijesti koja proizlazi iz legende iz pretkršćanskog, odnosno poganskog razdoblja u Rusiji. Legenda govori o ritualu žrtvovanja djevice koja mora plesati do smrti u čast proljetnom božanstvu kako bi se povećala plodnost zemlje. U ikonografskom smislu predstava se oslanja na etnografske simbole drevne ruske legende – žene s dugim pletenicama i rumenim obrazima te muškarce s bradama – kao spolne simbole muškog i ženskog principa, izolirane u suvremeni prostor i vrijeme u kojem želim „posvetiti“ današnje proljeće.

Ako ovu postavu Posvećenja proljeća možemo razumjeti kao umjetnički hommage Vaclavu Nižinskom, tada je Svadba (Les Noces) na neki način logičan korak dalje u istraživanju istoimene baletne glazbe Stravinskog i njezine scenske realizacije, što se poklapa i s kronologijom nastanka djela, jer je prva izvedba Svadbe nastala deset godina kasnije (1923.), u koreografiji Bronislave Nižinske, Vaclavove sestre.

Glazbeno nasljeđe i koreografija proizlaze iz tradicionalne ruske kulture te stvaraju scenski okvir za plesnu naraciju unaprijed dogovorenog braka. Namjerno sam slijedio izvorni libreto i glazbu, koja vrlo slikovito diktira tijek radnje i ne ostavlja mnogo prostora za „stranputice“.

Unatoč zahtjevnom glazbenom materijalu, koji predstavlja velik izazov svim izvođačima – glazbenicima, pjevačima i plesačima – upravo je glazba bila moj glavni izvor inspiracije. Materija koja privlači protagoniste obiju predstava, Svadbe i Posvećenja proljeća, jest svojevrsna primarna sila koja svojim mehanizmom pokreće društvo prema obrednosti – ritualu braka u Svadbi te ritualu žrtvovanja u Posvećenju proljeća. Krajnji čin u oba slučaja neizbježan je, ali istodobno sudbinski privlačan, stoga pozivam publiku da nam se pridruži na putovanju kroz arhaične, a istodobno avangardne krajolike dvaju glazbenih remek-djela Igora Stravinskog.

Edward Clug

Posvećenje proljeća (Le Sacre du printemps) kultno je glazbeno djelo 20. stoljeća koje ne predstavlja samo preokret u skladateljskoj poetici Stravinskog, nego i prijelomnicu u povijesti glazbe. Kroz ovo djelo pratimo evoluciju plesa u 20. stoljeću, od prve Nižinskijeve postave u Parizu 1913. godine do danas.

Clugovu inicijalnu inspiraciju čini upravo izvorna koreografija Nižinskog, zbog svoje hermetičnosti i „uznemirujuće“ naprednosti za tadašnje vrijeme; svoju interpretaciju Posvećenja proljeća Edward Clug koncipirao je i kao hommage Nižinskom i njegovu glasovitom (ne)uspjehu na pariškoj premijeri, koja je postala temelj razvoja modernog plesa u 20. stoljeću.

Clugova interpretacija na sadržajnoj razini ostaje vjerna glazbenoj strukturi i izvornom libretu koji proizlazi iz legende pretkršćanske, poganske Rusije. Legenda govori o ritualu žrtvovanja djevice koja mora plesati do smrti u čast proljetnom božanstvu kako bi osigurala plodnost zemlje. Ikonografski, predstava se oslanja na etnografske simbole drevne ruske legende: žene s dugim pletenicama i rumenim obrazima te muškarce s bradama – dva spolna simbola, muškog i ženskog principa, izolirana u suvremeni prostor i vrijeme u kojem će se dogoditi „posvećenje“ proljeća nadolazeće godine.

U približno isto vrijeme kada je nastalo Posvećenje proljeća (1913.), Stravinski je pripremao skice za još jedno baletno djelo koje je posvetio baletnom impresariju Sergeju Djagiljevu i njegovoj skupini Ruski balet. No glazbeni oblik skladbe, koju je Stravinski prije praizvedbe u koreografiji Bronislave Nižinske nazvao Les Noces (Svadba) s opisnim podnaslovom „koreografirane scene s glazbom i pjevanjem“, zahtijevao je višegodišnju genezu. Nakon prvih skica i izvatka partiture dovršenog u listopadu 1917., Stravinski se posvetio pisanju libreta, oslanjajući se na svadbene narodne tekstove koje je pronašao u zbirci narodnih pjesama Petra Kirejevskog iz 1911. godine. Većina pjesama potječe iz južne i zapadne Rusije, a zadržana je autentičnost tradicionalnih lokalnih praksi: seoski pjevači tijekom blagdana nisu izvodili tekstove na točno određene melodije, već su kratke ulomke teksta i melodije slobodno kombinirali. Tako se i u Svadbi fragmenti svadbenih pjesama, uzvici, dosjetke i zadirkivanja slobodno povezuju pa libreto podsjeća na narodni govor u kojem se otkrivaju dubinski i arhaični slojevi ruske folklorne tradicije.

Nakon dugotrajnog procesa orkestracije, Stravinski se naposljetku odlučio za četiri vokalna solista, mješoviti zbor i dvije skupine udaraljki (s neodređenom ili određenom visinom tona) te četiri klavira, koje u suvremenim izvedbama često zamjenjuje orkestar. Struktura baleta, koja se zvučno oslanja na naglašenu ritmičnost i mehanicističku strogoću udaraljki, dvodijelna je, a zaokružuju je četiri prizora – Pletenica, U mladoženjinoj kući, Ispraćaj nevjeste i Svadbena gozba.

Kao što naslov sugerira, riječ je o svadbenom ritualu, odnosno dogovorenom braku o kojem su, u skladu s tradicijom, unaprijed odlučivale obitelji mladenaca. Ruralna zatvorenost seoske zajednice u glazbi Stravinskog prikazana je ritmičkom strogoćom i asketskom ukočenošću, kojima se suprotstavljaju nesigurni osjećaji mladog para uoči vjenčanja. Kroz ples se nižu različite faze rituala, tijekom kojih se mladoženja i nevjesta pred zajednicom svojih obitelji u početku osjećaju poput žrtava (što je zanimljiva paralela s temom Posvećenja proljeća), no s rastućim intenzitetom počinje se oslobađati strast, a s njom nestaje i barijera između muškarca i žene. Kada su svi strahovi raspršeni, mladenci kreću ususret novom životu.

Benjamin Virc

--