uz 290. obljetnicu rođenja Luke Sorkočevića
Dubrovački simfonijski orkestar kontinuirano djeluje od 1924. godine, a osim što je važan dio bogatog kulturnog nasljeđa Dubrovnika i Hrvatske, Orkestar je i glavni nosioc duge dubrovačke glazbene tradicije koja se razvija još od razdoblja Republike. Od prosinca 2020. godine dirigent Orkestra je Ivan Hut, koji posebno njeguje repertoar lokalnih skladatelja. Upravo će Hut i DSO predvoditi proslavu velike 290. obljetnice rođenja dubrovačkog skladatelja Luke Sorkočevića povodom koje će također u sklopu ovog koncertnog programa biti izvedeno najnovije djelo Petra Periše Obradovića.
--
Boris Papandopulo:
Pintarichiana, suita za gudače
Sonatina: Allegro con spirito
Pastorella: Andante cantabile
Rondo: Allegretto
Dudaš (Cornemuse): Allegro vivace
Petar Obradović:
Le lacrime della magnolia, suita za gudače i klavir
Dolce
Impetuoso
Valzer
Partenza
Appassionato
Gentile
Energico
Stordito dai profumi delle rose in fiore, camminava bagnato, entusiasta e piangente.
Sopra di lui, in alto nei rami, sbocciavano fiori bianchi di magnolia.
Più tardi raccontò come una volta le magnolie in fiore versavano lacrime.
E come le gocce profumavano di rose...
(D. Mojaš, Dubrovnik 2024.)
Omamljen mirisima rascvjetalih ruža, hodao je pokisao, zanesen i uplakan.
Iznad njega, visoko u krošnji, rascvjetali se bijeli cvjetovi magnolija.
Poslije je pričao kako su jednom iz rascvjetalih magnolija potekle suze.
I kako su kaplje mirisale po ružama...
(D. Mojaš, Dubrovnik 2024.)
***
Luka Sorkočević:
Simfonija br. 4 u F duru (rev. Stjepan Šulek)
Allegro
Andante
Allegro
Luka Sorkočević:
Simfonija br. 7 u G duru (rev. Stjepan Šulek)
Allegro
Largo
Allegro
Boris Papandopulo:
Hommage a Sorkočević, za simfonijski orkestar
--
Na svojem drugom ovogodišnjem koncertu na Dubrovačkim ljetnim igrama, Dubrovački simfonijski orkestar mahom izvodi dubrovačku glazbu – glazbu dvojice dubrovačkih skladatelja, ali i još jednoga domaćeg autora koji je dubrovačkom glazbom bio nadahnut. Dirigira stalni dirigent Dubrovačkog orkestra, uz koji pritom nastupa dubrovačka pijanistica.
Boris Papandopulo (Honnef na Rajni, 1906. – Zagreb, 1991.) jedan je od najvažnijih hrvatskih skladatelja. Odrastao je u obitelji umjetničkih sklonosti, a njegova je majka bila poznata operna pjevačica Maja Strozzi. Kompoziciju je diplomirao u razredu Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a dirigiranje je studirao u Beču, u razredu Dirka Focka, kamo ga je usmjerio Igor Stravinski. Bio je i pijanist i nastupao diljem Europe. Njegov opus sadržava više od 450 djela, među kojima su opere, baleti, komorna djela, klavirski komadi, duhovne skladbe, scenska i filmska glazba.
Muzikolog Davor Merkaš, stručnjak za njegov opus, ističe da je Papandopulo „zapanjujućim opsegom svoga djelovanja utisnuo duboki i danas sveprisutni pečat ne samo hrvatskoj glazbi nego i, usuđujem se reći, glazbi 20. stoljeća.“ Muzikologinja Marija Bergamo piše: „Papandopulo se gotovo hedonistički veseli vlastitoj domišljatosti. Izmišlja pravila, zapreke i ograničenja – i podređuje im se. U toj glazbeno autonomnoj umjetničkoj igri on gradi slagalice iz niza mogućih kombinacija koje djeluju upravo neodoljivo.”
Na večerašnjemu su programu dvije skladbe iz Papandopulova vrlo raznolikog opusa, djela za koja je bio nadahnut glazbom drugih autora. Dirigent i skladatelj Mladen Tarbuk piše: „Ovakvo parodiranje drugih skladatelja nije bilo Papandopulu strano; štoviše, promotrimo li izbliza njegove stilske postupke, možemo vidjeti da je bio u trajnom osluškivanju glazbe koja ga okružuje. Jazz, dodekafonija, narodna glazba, pop-glazba, barok, klasika, sve su to područja s kojima je Papandopulo živo skladajući diskutirao.”
Za djelo Pintarichiana Papandopulo je posegao za skladbama Fortunata Pintarića (Čakovec, 1798. – Koprivnica 1867.) franjevca, orguljaša te skladatelja u kasnoklasicističkome stilu. Dodatan poticaj bio je poziv Zagrebačkih solista da Papandopulo za njih 1974. napiše skladbu, za svečani koncert u povodu 20. obljetnice djelovanja. Papandopulo je prilagodio i orkestrirao neke Pintarićeve minijature za instrumente s tipkama: u prvom stavku ove skladbe preuzeo je prvi stavak iz Sonatine u C-duru, za drugi i treći minijature Pastourelle i Rondo, a za kraj je spojio dva Pintarićeva stavka, minijaturu oznake Vivace i Dudaša. U djelu nepretencioznog karaktera uspio je ipak ostaviti i vlastiti autorski potpis, ili, kako piše Tarbuk, „(u) duhovitoj partituri (..) teško možemo ustvrditi gdje prestaje Pintarić a počinje Papandopulo.”
Trubljač i skladatelj Petar Obradović (Dubrovnik, 1972.) završio je srednje glazbeno obrazovanje u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića u rodnome Dubrovniku, u razredu svojega oca Nika (Nina) Obradovića. Diplomirao je 1994. godine na Glazbenoj akademiji u Ljubljani u klasi Antona Grčara, a 1995. postao je prvim trubljačem Dubrovačkoga simfonijskoga orkestra. Iste godine zaposlio se na mjestu solo trubljača u Simfonijskome orkestru Hrvatske radiotelevizije u Zagrebu, gdje je zaposlen i danas. Kao solist nastupao je s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zagrebačkom filharmonijom, Mostarskim simfonijskim orkestrom, Kvartetom Sorkočević i Dubrovačkim gudačkim kvartetom.
Godine 2000. nakladnička kuća Cantus objavila je njegov prvi nosač zvuka sa skladbama Šuleka, Detonija, Tarbuka i Obradovića, a uz pratnju Zagrebačke filharmonije snimio je Vivaldijev Koncert za dvije trublje i orkestar u C-duru, također objavljen na nosaču zvuka. Godine 2006. Cantus je objavio njegov CD s djelima Papandopula, Berdovića, Bjelinskoga, Kuljerića i Obradovića, a 2009. godine nosač zvuka s djelima skladatelja talijanskog baroka Franceschinija i Vivaldija te skladbama hrvatskih pretklasika, Bajamontija i Stratika. Izvedbe njegovih djela objavljene su i na brojnim albumima drugih glazbenika. U pripremi je njegov novi, autorski, nosač zvuka.
Nakladnička kuća „ALRY Publications“ (Seattle, SAD) objavila je notna izdanja za četiri njegove skladbe, a izdavačka kuća „Martin Schmid“ (Nagold, Njemačka) objavila je 17 njegovih skladbi skladbi u ediciji „Collection Petar Obradovic“. Redovito snima glazbu za arhiv trajnih snimki HRT-a, a do sada je ostvario više od 250 minuta autorske glazbe. Član je Hrvatskoga društva skladatelja od 1995. godine.
Osim pisanja skladbi solističkih, komornih i orkestralnih djela, autor je filmske glazbe, kao i scenske glazbe za predstave Teatra Lero, izvođene na Splitskom ljetu i Dubrovačkim ljetnim igrama. Piše i kratka djela za učenike glazbenih škola. U svom umjetničkom radu ostvario je niz suradnji s drugim glazbenicima i kao skladatelj i kao izvođač glazbe.
Godine 2019. dobio je Glazbenu nagradu „Porin“, u kategoriji Najbolja skladba klasične glazbe, za skladbu Bird Concerto, za saksofon i orkestar, praizvedenu na 68. dubrovačkim ljetnim igrama, a 2020. godine dobio je nagradu „Orlando” Hrvatske radiotelevizije za najuspješnije ostvarenje u glazbenom programu 71. dubrovačkih ljetnih igara. U sezoni 2022./23. bio je rezidentni skladatelj HRT-a za čije je ansamble (za Tamburaški orkestar i za Zbor) napisao dvije skladbe.
Za svoje je novo djelo Obradović, među ostalim, bio nadahnut dubrovačkom baštinom: Suita za gudače i klavir Le lacrime della magnolia / Magnolijine suze, praizvedena je na Osorskim glazbenim večerima 8. kolovoza ove godine, a uz praizvedbu, muzikologinja Ana Vidić je zapisala:
„Sedam stavaka suite, sedam magnolijinih suza, simbolizira sedam Sorkočevićevih simfonija (sinfonia) kao okosnica djela u čijem je središtu Partenza – Odlazak kao aluzija na prerani kraj Sorkočevićeva života. Kao što su glazba i život Luke Sorkočevića utkani u dubrovačko podneblje (koje skladatelji dijele s dvostoljetnim razmakom), tako su Magnolijine suze neizravno prožete upravo tim naslijeđem. Izravno su pak prožete stihovima Davora Mojaša:
„Omamljen mirisima rascvjetalih ruža, hodao je pokisao, zanesen i uplakan.
Iznad njega, visoko u krošnji, rascvjetali se bijeli cvjetovi magnolija.
Poslije je pričao kako su jednom iz rascvjetalih magnolija potekle suze.
I kako su kaplje mirisale po ružama...” (D. Mojaš, Dubrovnik 2024.)
„Stordito dai profumi delle rose in fiore, camminava bagnato, entusiasta e piangente.
Sopra di lui, in alto nei rami, sbocciavano fiori bianchi di magnolia.
Più tardi raccontò come una volta le magnolie in fiore versavano lacrime.
E come le gocce profumavano di rose...” (D. Mojaš, Dubrovnik 2024.)
Skladatelj Luka (Lukša) Sorkočević (Luka Ignacije Antunov S. ili Luca Sorgo, Dubrovnik, 1734. – 1789.) bio je i diplomat, mecena i organizator umjetničkih akademija, podrijetlom iz patricijske obitelji čiji korijeni sežu do u 13. st. Od mladosti je učio glazbu. Kako piše muzikologinja Vjera Katalinić, „godine 1765. bio je određen za ambasadora u poslanstvu na kraljevskom dvoru u Francuskoj, što je odbio, ali je zato supotpisao dubrovačko-francuski ugovor u Dubrovniku 1776. Godine 1781., nekoliko mjeseci nakon smrti Marije Terezije, poslan je kao ambasador na carski dvor u Beč.”
Najviše je skladao u mladosti, u doba ponovnoga procvata Dubrovačke Republike. Luka Sorkočević autor je prvih hrvatskih simfonija (sinfonia), napisanih po uzoru na talijanske operne uvertire, u takozvanome prijelaznom razdoblju, iz baroka u klasicizam. Skladao je osam simfonija i dvije uvertire, komorna djela, kantate i didaktičke skladbe. Nekoliko je desetljeća bilo uobičajeno slušati ih u revizijama skladatelja Stjepana Šuleka, no u novije vrijeme izvode se prema izvornim dionicama, ali i u brojnim obradama. Djela Luke Sorkočevića, kao i članova njegove obitelji, sačuvana su i pronađena u Samostanu Male braće u Dubrovniku.
Muzikolog Ennio Stipčević ustvrdio je da je Sorkočević „ispisao nekoliko antologijskih stranica hrvatske i europske pretklasične glazbe” i da se prema skladateljevim autografima vidi i „s kakvom je lakoćom, sigurnošću i kakvim neospornim talentom Sorkočević ispisivao svoja glazbena djela, (…) naizgled nemarno, a opet znalački, igrajući se spretno, gotovo poput Mozarta“.
O simfonijama, ili sinfoniama Luke Sorkočevića, koje slijede raspored stavaka brzi-spori-brzi, muzikologinja Vjera Katalinić piše da su „najzanimljivija cjelina u njegovu opusu.” Nastavlja: „Sorkočević slijedi homofonsku strukturu, artikulira frazu u manje cjeline, katkad nesimetrične, živahne ritmike s čestim sinkopama i promjenama u akcentuaciji. (...) Na prijelazu prema klasicističkoj bitematičnosti, u Sorkočevićevim prvim stavcima nazire se druga tema kao «pjevni odsječak» (...). Srednji stavci redovito su pisani za gudački sastav, otmjene i galantne melodijske linije, dok su treći stavci izrazito motorički, te često trodijelno koncipirani. U Sorkočevićevoj melodici ima mannheimskih manira, dinamika je plošna, a instrumentacija prozračna, iako u nekim kompozicijama čak dijelom nedefinirana.”
Svoju posvetu Sorkočeviću, odnosno Hommage à Sorkočević, Boris Papandopulo je napisao 1985. godine. Pišući o snimci ove šarmantne skladbe koju je Dubrovački simfonijski orkestar objavio 2006. godine i koja je „plod dugotrajne suradnje skladatelja s dubrovačkom glazbenom sredinom”, muzikolog Ivan Ćurković bilježi da „Hommage à Sorkočević problematizira složen odnos između neoklasicizma i folklora na primjeru specifične hrvatske i dubrovačke baštine”, čime je stvorio mješavinu „pretklasičnih simfonijskih te glazbeno-folklornih postupaka i citata”
Spomenimo i da je Dubrovački simfonijski orkestar objavio i video svoje izvedbe Hommagea „na daljinu” u razdoblju bez nastupa uslijed pandemije.
Ivana Jelača (Dubrovnik, 1985.) osnovno i srednje glazbeno obrazovanje stekla je u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića. Prvi je put solistički nastupila s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom 1998. godine, pod vodstvom Tomislava Fačinija. Od 1995. redovito sudjeluje na regionalnim i državnim natjecanjima učenika glazbe,osvajajući prve i druge nagrade. Od 1997. godine polazi EPTA-inu ljetnu klavirsku školu u Dubrovniku i to tečajeve kod uglednih pedagoga: Rudolfa Kehrera, Anatolija Katza, Jean-François Antoniolija, Daga Achatza, Arba Valdme, Vladimira Krpana, Eugena Indjica i dr.
Muzičku akademiju upisala je 2004., u klasi prof. Ljubomira Gašparovića. Kao stipendistica Muzičke akademije polazila je 2006. seminar u sklopu Međunarodne ljetne akademije Prag-Wien-Budapest, u klasi prof. Noela Floresa, kod kojeg se redovito nastavila usavršavati u Beču i Zagrebu. Nastavlja redovito koncertirati solistički i uz pratnju orkestra (Dubrovački simfonijski orkestar, Dubrovački komorni orkestar, Hrvatski komorni orkestar). Nakon uspješno završene Muzičke akademije upisuje poslijediplomski studij specijalizacije na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Nastupila je na 45. glazbenoj tribini Darko Lukić u Zagrebu, 2011., a od iste je godine i član Hrvatskog društva glazbenih umjetnika. Godine 2016. završava poslijediplomski studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Specijalizirajući se za izvedbu na povijesnim instrumentima s tipkama, obrađuje temu Umjetnost izvođenja klavirske sonate u kontekstu kulturoloških promjena, i to pod mentorstvom prof. Ljubomira Gašparovića i dr. sc. Dalibora Davidovića.
Zanimajući se za kulturološki kontekst glazbe, Ivana Jelača pokrenula je udrugu Sve ostalo je glazba (SOG) s ciljem promicanja izvedbenih umjetnosti s naglaskom na izvođenje klasične glazbe. Predsjednica je i umjetnička voditeljica udruge od njezinog osnutka 2012. godine. Autorica je niza projekata udruge te članica komornog ansambla SOG. S udrugom redovito nastupa u Hrvatskoj i inozemstvu. Voditeljica je i autorica edukativnih ciklusa Gioachinova kuharica, Slušaonica i Radionica M.U.Z.A, a cilj im je edukacija novih naraštaja publike. Uz višegodišnju suradnju s Dubrovačkim muzejima, u sklopu koje je realizirala projekt multimedijske aplikacije „dubrovačkog fortepijana“ iz 1790. godine, izdala je nosač zvuka pod nazivom Hrvatski skladatelji i njihovi suvremenici na Walterovom fortepijanu iz Kneževa dvora u Dubrovniku koji je koncertno promoviran u sklopu programa 69. dubrovačkih ljetnih igara, u istoj je festivalskoj sezoni polazila radionicu koju je održala Maria João Pires, ugledna pijanistica i pedagoginja svjetskog glasa.
Ivana Jelača bavi se i pedagoškim radom, a od 2017. godine djeluje kao samostalna umjetnica u Republici Hrvatskoj. U rujnu 2020. godine upisala je umjetničko-istraživački doktorski program DocARTES pri Institutu Orpheus u Ghentu i Umjetničkom sveučilištu Leuven u Belgiji s projektom Performing in the 21st century Salon: Tradition and Innovation.
S gotovo stotinu godina, jer 2024. godine obilježavaju 99. obljetnicu aktivnog rada, Dubrovački simfonijski orkestar i dalje je neiscrpan izvor kulturnih sadržaja najviše kvalitete. Nastupaju u prostorima kao što su atrij Kneževa dvora, gradske crkve i trgovi. Dubrovački simfonijski orkestar redovito nastupa s poznatim domaćim i međunarodno priznatim umjetnicima, interpretirajući djela majstora baroka, klasike i romantike, ne samo u Dubrovniku, već i na svojim turnejama diljem svijeta.
Orkestar u Dubrovniku u kontinuiranom je djelovanju od 1924. godine, u početku u polu-profesionalnoj organizaciji, a potom u punom profesionalnom sastavu. Osnovali su ga mladi entuzijasti, maturanti Gimnazije u Dubrovniku pod nazivom Dubrovački orkestar, koji se već 1925. mijenja u Dubrovački filharmonijski orkestar. U prvim godinama djelovanja Orkestru se pridružuje sve veći broj članova, a tako se obogaćuje i sam repertoar složenijim glazbenim djelima. Uz poznate dirigente Tadeusza Sygietynskog i Josefa Vlacha Vrutickya praizvode djela poljsko-dubrovačkog skladatelja Ludomira Michała Rogowskog.
Godine 1946. Grad Dubrovnik je, uz potporu članova Orkestra, osnovao Gradski orkestar Dubrovnik kao profesionalno glazbeno tijelo koje kasnije preuzima ulogu nositelja glazbenog dijela programa Dubrovačkih ljetnih igara. Zbog toga je jedno kratko vrijeme Orkestar nosio naziv Dubrovački festivalski orkestar. S tadašnjim šefom dirigentom, maestrom Nikolom Debelićem, Orkestar sedamdesetih godina ostvaruje opsežne turneje (Švicarska, Njemačka, Belgija, Nizozemska), a u suradnji s Agencijom Columbia Artists iz New Yorka odlazi na tromjesečnu turneju u SAD i Kanadu. Orkestar mijenja svoje ime posljednji put 1992. i otada djeluje pod imenom Dubrovački simfonijski orkestar.
Popis koncerata koje su odsvirali jako je dug i uključuje turneje po Europi, SAD-u i Indoneziji. Dubrovački simfonijski orkestar surađivao je s poznatim glazbenicima, kao što su Lovro von Matačić, Antonio Janigro, Zubin Mehta, Kiril Kondrashin, Ernst Marzendorfer, Milan Horvat, Nikola Debelić, Pavle Dešpalj, Anton Nanut, David Ojstrah, Lord Yehudi Menuhin, Mstislav Rostropovich, Svjatoslav Richter, Henryk Szeryng, Uto Ughi, Christoph Eschenbach, Stefan Milenkovich, Ivo Pogorelić, Dubravka Tomšič, Dunja Vejzović, Ruža Pospiš Baldani, Monika Leskovar, Radovan Vlatković, Mischa Maisky, Yuri Bashmet, Julian Rachlin, Michel Legrand, Alun Francis, Ivo Dražinić, Maxim Fedotov, Goran Končar, Maxim Vengerov, Nicholas Milton, Christoph Campestrini, Dmitry Sinkovsky, Emmanuel Tjeknavorian, Gordan Nikolić i brojni drugi.
Dubrovački simfonijski orkestar nastupao je u najprestižnijim dvoranama svijeta, u Washingtonu (Kennedy Center), New Yorku, Seattleu, Zagrebu (Lisinski), Versaillesu, Baselu, Jakarti, Beču (Musikverein). Godine 2005. Dubrovački simfonijski orkestar nagrađen je prestižnom nagradom „Milka Trnina“, a 2015. nagradom za doprinos ugledu i promociji Dubrovačko-neretvanske županije u zemlji i svijetu. Dubrovački simfonijski orkestar 2020. godine nagrađen je nagradom Grand prix Orlando za osobit umjetnički doprinos.
Dubrovački simfonijski orkestar organizira niz festivala i ciklusa glazbe koji obuhvaćaju cijelu godinu: Međunarodni festival opernih arija „Tino Pattiera“, MGF Dubrovnik u pozno ljeto, glazbeni ciklusi Dubrovačko glazbeno proljeće, Jesenji glazbeni moskar i Festival komorne glazbe Stradun Classic.
Nizozemsko-hrvatski dirigent i violist Ivan Hut (Pula, 1982.) glazbeno obrazovanje počeo je u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu. Diplomirao je violu u klasi Milana Čunka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2005. godine. Tijekom školovanja osvojio je niz nagrada na natjecanjima mladih glazbenika. Kao violist nastupao je u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Češkoj, Sloveniji i Mađarskoj. Od 2000. do 2009. godine bio je stalni član Splitskog komornog orkestra gdje se, uz prisutnost i inspiraciju maestra Pavla Dešpalja, rodila njegova ljubav prema dirigiranju. Godine 2013. osniva gudački orkestar Camerata Split. Iste godine bio je producent koncertnog programa na 59. splitskom ljetu te ravnatelj glazbenog programa na 60. splitskom ljetu. U kazališnoj sezoni 2013./2014. bio je ravnatelj Opere Hrvatskog narodnog kazališta Split. Za to vrijeme realizirane su, uz veliki uspjeh, opere Mefistofele Arriga Boita te Aida Giuseppea Verdija na 60. splitskom ljetu.
Godine 2014. upisuje studij dirigiranja na Umjetničkom sveučilištu Codarts u Rotterdamu, u klasi Hansa Leendersa. Za vrijeme školovanja u Nizozemskoj usavršavao se kod Kennetha Montgomeryja, Etiennea Siebensa i Antonyja Hermusa. Bio je stipendist Fonda Lovro i Lilly Matačić te zaklade za mlade dirigente Kraljevine Nizozemske Het Kersjes Fonds. Bio je asistent prof. Leendersu u projektu Codartsa - koncertu Simfonijskog orkestra Codarts na Festivalu Gergiev u Rotterdamu kojim je ravnao Valerij Gergijev. Godine 2016. završava studij dirigiranja (bacc.) s opernim debijem Suor Angelica Giacoma Puccinija te upisuje magisterij u istoj klasi prof. Leednersa. Među njegovim mentorima je bio i maestro Yannick Nézet-Séguin. Iste godine okuplja diplomirane studente Sveučilišta Codarts i Kraljevskog konzervatorija Den Haag u orkestar NOW, te u sezoni 2016./2017. uspješno ravna dvjema izvedbama u Rotterdamu (Šeherezada Nikolaja Rimski-Korsakova, Bolero Mauricea Ravela). Nakon uspješnog završetka magisterija 2018. godine, kao najbolji student generacije, dobiva priliku nastupiti na 30. festivalu Gergiev u Rotterdamu u dvorani De Doelen.
U prosincu 2020. godine postaje stalni dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra s kojim je, u protekle tri godine, predvodio više od 50 koncerata. Surađivao je i surađuje s nizom orkestara među kojima su: Sinfonia Rotterdam (u amsterdamskom Concertgebouwu), Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar HRT-a, Zadarski i Varaždinski komorni orkestar, Simfonijski orkestar Sveučilišta Guanajuato u Meksiku, Riječki simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar SNG Maribor. Bio je asistent Plácidu Domingu u izvedbi Rekvijema Giuseppea Verdija uz Simfonijski orkestar HRT-a, Ivanu Repušiću na opernom gala-koncertu u HNK-u u Zagrebu te Srbi Diniću u produkciji Mozartove Čarobne frule, također u HNK-u u Zagrebu. Ove godine predvodio je izvedbe Čarobne frule u SNG u Mariboru.
--
