Dubrovački simfonijski orkestar | Ivan Šćepanović, dirigent | Andrey Gugnin, klavir | Ivana Kuljerić, udaraljke | Matija Meić, bariton

Dubrovački simfonijski orkestar

Ivan Šćepanović, dirigent 

Andrey Gugnin, klavir

Ivana Kuljerić, udaraljke

Matija Meić, bariton 

--

U povodu obilježavanja 120. obljetnice rođenja Borisa Papandopula

--

PROGRAM: 

Boris Papandopulo: Koncert za klavir i gudački orkestar br. 2        

                             Predigra: Allegro con brio

                             Andantino con moto

                             Allegretto vivace    

                             Koncert za ksilofon i gudački orkestar

                             Allegro con brio

                             Andante sostenuto

                             U tempu valcera

                             Prestissimo

                             Lapadski soneti, za solo bariton i gudački orkestar

                             Na Mihajlu

                             Januar

                             Miholjice

                             Utjeha       

                             Pintarichiana, suita za gudače

                            Sonatina: Allegro con spirito

                            Pastorella: Andante cantabile

                            Rondo: Allegretto   

                            Dudaš: Allegro vivace 

                           Hommage à Sorkočević, za simfonijski orkestar

                           Festivo

                            cca 76

                            cca 50

--

VIŠE O PROGRAMU

Bilješke Bojane Plećaš Kalebote

Skladatelj, dirigent i pijanist Boris Papandopulo (Honnef na Rajni, 1906. – Zagreb, 1991.), čiju 120. godišnjicu rođenja obilježavamo ove godine, jedan je od najcjenjenijih i najznačajnijih hrvatskih glazbenih umjetnika. Nakon privatne poduke iz klavira, studirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je i diplomirao u klasi Blagoja Berse te dirigiranje u Beču kod Dirka Focka. Tijekom bogate karijere bio je dirigent Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu, Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda, Glazbenog društva Zvonimir, Zagrebačke radio stanice, Riječke, Sarajevske, Zagrebačke i Splitske opere, kazališta Komedija te Simfonijskog orkestra iz Kaira. Djelovao je i kao zborovođa, profesor u Splitu i Sarajevu, ravnatelj Zagrebačke i Riječke opere, glazbeni publicist, kritičar i pijanist, no najdublji trag u hrvatskoj glazbenoj umjetnosti ostavio je svojim skladateljskim ostvarenjima. Dobitnik brojnih uglednih nagrada, među kojima i Nagrade za životno djelo „Vladimir Nazor“, autor je monumentalnog opusa, jednog od najznačajnijih u povijesti hrvatske glazbe, u kojem je tijekom više od pola stoljeća, uz neupitno umijeće i inventivnost, suvremene glazbene tekovine uklopio u vlastiti, jedinstven i prepoznatljiv glazbeni izričaj, podjednako blizak izvođačima i publici. U njegovom nadahnutom opusu, protkanom humanističkim svjetonazorom i vedrinom, koji, uz obrade, čini gotovo 500 djela neupitne umjetničke vrijednosti, zastupljena su orkestralna, koncertantna, komorna, solistička, vokalno-instrumentalna, glazbeno-scenska i filmska ostvarenja. Dok rano skladateljsko razdoblje odražava utjecaje nacionalnog i neoklasicističkog stila, s natruhama elemenata impresionizma i ekspresionizma, kasno donosi sintezu obilježja nacionalnog stila i moderne, postupno vodeći prema uporabi dodekafonije, ali i elemenata jazza te niza skladateljskih postupaka karakterističnih za avangardu. Zahvaljujući muzikologu Davoru Merkašu iz Muzičkog informativnog centra Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, posvećenom istraživanju stvaralaštva Borisa Papandopula, otkrivena su i ponovno izvedena brojna njegova djela. Muzikologinja Erika Krpan (1942. ‒ 2026.), dugogodišnja istraživačica Papandopulova lika i djela, autorica je monografije Boris Papandopulo (Cantus, HDS), objavljene u siječnju 2026. godine.

Jedno od najpopularnijih i najprivlačnijih koncertantnih ostvarenja Borisa Papandopula, Koncert za klavir i gudački orkestar br. 2, nastao je 1947., a praizveden je godinu dana kasnije. Skladan u klasičnom trostavačnom obliku, karakterističan je po tome što sadržava i značajke divertimenta. Njegov glazbeni sadržaj obiluje uporabom elemenata narodne glazbe, isprepletenim neobaroknim i neoklasicističkim skladateljskim postupcima. To je osobito naglašeno u prvom stavku, Predigra (Prelude): Allegro con brio, koji vrvi neoklasicističkim elementima, uz skromnu uporabu motiva i žustar karakter. U drugi stavak, Andantino con moto, protkan melankoličnim, dirljivim ozračjem, skladatelj je znalački pretočio melodiju bugarske narodne pjesme Bogdane, Bog da te ubije, dok završni stavak, Allegretto vivace, uz uporabu tema još jedne bugarske i makedonske narodne pjesme, predstavlja blistavi, iskričavi zaključak djela.

U najizvođenija djela Borisa Papandopula ubraja se i četverostavačni Koncert za ksilofon i gudački orkestar, kojega je 1983. godine skladao za udaraljkaša Jana Lotka, koji ga je dvije godine kasnije praizveo upravo u Dubrovniku, s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Dok prvi stavak, Allegro con brio, iznosi dojmljivu temu u neobaroknom stilu, drugi, Andante sostenuto, utjelovljuje eterično, sjetno ozračje, uz znalačko ispitivanje mogućnosti ksilofona i raskošno tonsko nijansiranje, podjednako u solističkoj dionici i gudačima. Treći stavak, U tempu valcera, vrvi šarmom i duhovitošću, protkanima elementima groteske, uvodeći nas u dojmljivu, plesnu završnicu, Prestissimo, prožetu mediteranskim ugođajem, u kojoj u prvi plan izbija virtuozitet solista.

Papandopulo je tijekom 1970-ih i 1980-ih skladao niz djela nadahnutih Dubrovnikom, a među njima istaknuto mjesto zauzimaju Lapadski soneti, za bariton i gudački orkestar iz 1979. godine, skladani na istoimeni pjesnički predložak Ive Vojnovića (1857. ‒ 1929.). Utjelovljena u glazbeno-poetskom izričaju, ta dojmljiva skladba isprepliće melankolično, kontemplativno ozračje s ekspresionističkim elementima, vješto stapajući izražajnu, dramatičnu solističku dionicu s višeslojnom teksturom pitoreskne dionice gudača. Uz uporabu meditativnih, na mahove tjeskobnih harmonija, kromatike i disonantnih intervala, naglasak je na tematiziranju prolaznosti, nostalgije i smrti.

Svoju glasovitu četverostavačnu suitu za gudački orkestar Pintarichiana, Papandopulo je skladao 1974. godine, u vrijeme vrhunca produktivnosti i stvaralačke zrelosti, tijekom koje je primao brojne narudžbe skladbi. Uz nekoliko djela nadahnutih prošlošću i skladateljima iz ranijih epoha, za Pintarichianu mu je kao nadahnuće poslužilo stvaralaštvo skladatelja i orguljaša, franjevca Fortunata Pintarića (1798. ‒ 1867.), točnije nekoliko njegovih minijatura za instrument s tipkama. Istodobno, u povodu dvadesete obljetnice djelovanja, Zagrebački solisti zamolili su Papandopula da im napiše djelo za izvedbu na svečanom koncertu, za što se Pintarichiana pokazala idealnim izborom. Stilski se oslanjajući na neoklasicizam, Papandopulo u svom inventivnom, duhovitom ostvarenju optimističnog i zabavnog ugođaja, prožetog motoričnim ritmom, do krajnjih granica propitkuje zvukovne i tehničke mogućnosti gudača.

Još jedno ostvarenje usko vezano uz dubrovačko podneblje, Hommage à Sorkočević, koje je već dugo sastavni dio repertoara Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Papandopulo je skladao 1985. godine. Nastalo kao posveta istaknutom dubrovačkom skladatelju 18. stoljeća, Luki Sorkočeviću (1734. ‒ 1789.), to kasno Papandopulovo djelo istodobno je izraz poštovanja i divljenja prema Dubrovniku, njegovoj bogatoj povijesti i kulturnom nasljeđu. Protkana neoklasicističkim elementima i kontrapunktskim zbivanjima, ta dojmljiva trostavačna skladba predstavlja simbiozu pretklasične simfonijske profinjenosti, parafraza i folklornih citata u okviru Papandopulova prepoznatljivog skladateljskog izričaja.

--