Dubrovački simfonijski orkestar redovito nastupa s poznatim domaćim i međunarodno priznatim umjetnicima, interpretirajući djela majstora baroka, klasike i romantike. Pod ravnanjem jednog od najsvestranijih dirigenata svoje generacije Sebastiana Lang-Lessinga, Orkestar će na svom prvom nastupu u sklopu 75. Igara ugostiti jednu od najtraženijih hrvatskih violončelistica, Moniku Leskovar.
--
Gioacchino Rossini: La Scala di Seta, uvertira
Pjotr Iljič Čajkovski:
Varijacije na rokoko temu u A-duru za violončelo i orkestar, op.33
Monika Leskovar, violončelo
Felix Mendelssohn: Simfonija br. 4 u A-duru, op. 90 "Talijanska"
--
„Jesti, voljeti, pjevati i probavljati hranu – četiri su čina komične opere poznate pod nazivom život. A sve to prolazno je poput mjehurića pjenušca.” Rekao je to Gioachino Rossini (Pesaro, 1792. – Passy, Pariz, 1868.), najznačajniji talijanski skladatelj prve polovice 19. stoljeća. I po glazbenoj i po izvanglazbenoj djelatnosti povezuje ga se s lakoćom i hedonizmom, no iza njih stajalo je posebno glazbeno umijeće. Rossini je odrastao po kazalištima u kojima su nastupali njegov otac, trubač i kornist, i majka, pjevačica. Nastupao je kao dječački sopran, zatim je u kazalištima svirao čembalo i počeo skladati prve arije, učiti kompoziciju u Bologni i proučavati djela Haydna i Mozarta. Bio je pod ugovorom s dvama napuljskim kazalištima te je svake godine za svako od njih pisao po jednu novu operu, ali ubrzo počinje pisati i za mnoga druga kazališta. Putovao je po Europi, nizao operne uspjehe po Italiji, u Beču te u Parizu, gdje je živio u više navrata i proveo završnih 14 godina života. Poznat je bio i po gastronomskoj vještini. Rossini je usavršio komičnu operu buffo i razvio operu seria, pisao djela koja traže mnogo virtuoznosti, a sebe je nazivao „posljednjim od klasicista.“ Skladao je mnoga instrumentalna djela, no najpoznatiji je po komičnim operama, ali i drugim vokalnim skladbama.
Svilene ljestve treća je od pet farsa comica koje je mladi Rossini pisao 1812., na narudžbu Teatra Moisè u Veneciji. Uspješna jednočinka ispunjena je intrigama i nesporazumima, a po ljestvama iz naslova penje se Dorvil, do svoje tajne supruge Giulie, no problemi nastaju kada je njezin skrbnik obeća Dorvilovu prijatelju za suprugu.
Petar Iljič Čajkovski (Votkinsk, 1840. - Sankt Peterburg, 1893.), najpopularniji je ruski, a za mnoge i “najromantičkiji” skladatelj. Njegovu glazbu karakterizira bogatstvo melodija i boje, kao i dramski intenzitet, brižna orkestracija i nacionalni elementi – njegovi široki glazbeni potezi danas se smatraju zvukom “ruske duše”. Sve se to, međutim, ostvaruje u kozmopolitskoj, strožoj formi, a sam je Čajkovski govorio da mu je u glazbi najvažnija – ljepota. Na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu studirao je kompoziciju u klasi Antona Rubinsteina, a potom je i sam predavao, na Moskovskom konzervatoriju, gdje se isticao obrazovanjem i profesionalnošću, kao i odbijanjem da se prikloni bilo skupini „konzervativnih”, bilo „naprednim“ skladateljskim suvremenicima. Život mu je obilježilo i prijateljstvo s Nadeždom von Meck, koja je od njega naručivala skladbe te ga financijski podupirala kada je napustio Konzervatorij. Čajkovskijeva najpoznatija djela su simfonije, opere Jevgenij Onjegin i Pikova dama, baleti Labuđe jezero i Orašar, tri klavirska koncerta i violinski koncert, a pisao je i drugu scensku glazbu, kantate i zborove, djela za orkestar, solo pjesme, brojne stavke za glasovir i komornu glazbu.
Tzv. Rokoko-varijacije praizveo ih je 1877. violončelist Wilhelm Fitzhagen, kojemu je Čajkovski bio poslao prvu inačicu djela, za violončelo i klavir, a Fitzhagen je unio neke izmjene u dionicu violončela, uklonio jednu od osam varijacija iz Čajkovskijevog izvornika te promijenio redoslijed varijacija. Čajkovski je možda najprije orkestrirao Fitzhagenovu verziju, koja je poslije objavljena, uz još Fitzhagenovih modifikacija. Dugo je smatrana jedinom verzijom Varijacija, no 1950ih objavljen je i Čajkovskijev rekonstruirani izbornik. Skladan i šarmantan niz varijacija, ujedno Čajkovskijev naklon Mozartu, djelo čini stalnim dijelom violončelističkog repertoara diljem svijeta.
Felix Mendelssohn Bartholdy (Jacob Ludwig Felix M., Hamburg, 1809. – Leipzig, 1847.) odrastao je u Berlinu uz salonska okupljanja koja je organizirala njegova majka. Od malih je nogu svirao klavir, violinu i violu, učio kompoziciju. Pohađao je Pjevačku akademiju (Singe-akademie) Karla Zeltera. U prostoru Akademije poslije je ravnao izvedbom ponovno otkrivene Muke po Mateju Johanna Sebastiana Bacha – skladatelja čija su ga djela fascinirala – omogućivši time 19. stoljeću upoznavanje opusa zaboravljenog i, smatralo se, „teškoga” genija. S dvanaest je godina u Weimaru upoznao Goethea, koji ga je usporedio s Mozartom i podržavao u stvaranju. Na njegov rad utjecala je i sestra Fanny, također skladateljica, kao i putovanja po Italiji, Engleskoj i Škotskoj. Bio je glazbeni ravnatelj grada Düsseldorfa te zatim dirigent u Gewandhausu, u Leipzigu, gdje je bio i suosnivač Konzervatorija. Među Mendelssohnovim djelima, karakterističnima po osjećaju lakoće i melodičnosti te po tehničkoj istančanosti, ističu se brojne skladbe za klavir, simfonije, oratoriji, popularni Violinski koncert, klasicistički gudački kvarteti.
Krajem 1830., Mendelssohn je otputovao u Italiju i ondje proveo deset mjeseci, posjetivši niz gradova. Svoje je impresije pretočio u niz akvarela i skica, a zatim i u Simfoniju br. 4, „talijansku.” Ipak, talijansku glazbu citira tek u četvrtom stavku, glazbenoj jurnjavi zasnovanoj na napolitanskome plesu saltarello, dok u prijašnjim stavcima posredno prenosi svoje dojmove mediteranskoga krajolika, sunca, vjerskih procesija (koje su inspirirale Andante) i arhitekture (Menuet). Ravnao je praizvedbom Simfonije u Londonu, 1833., no nakon toga ju je još nekoliko puta revidirao, unatoč uspjehu i stavu da je to „najvedrije”, ali i „najzrelije” djelo koje je do tada napisao. Nekom je pak prilikom Mendelssohn ovu simfoniju opisao kao „plavo nebo u A-duru.”
Jedna od najtraženijih hrvatskih violončelistica, Monika Leskovar (Kreutztal, 1981.), bila je polaznica glazbenog učilišta „Elly Bašić“ u Zagrebu, u razredu Dobrile Berković Magdalenić, zatim učenica Valtera Dešpalja, a diplomirala je i završila poslijediplomski studij u razredu Davida Geringasa na Glazbenoj akademiji „Hanns Eisler“ u Berlinu, gdje je nastavila raditi kao asistentica. S trinaest je godina postala najmlađom pobjednicom Međunarodnog natjecanja „Čajkovski“ u Japanu, a pobjednica je i drugih međunarodnih natjecanja kao sto su ARD-ovo natjecanje u Münchenu, „MstislavRostropovič“ u Parizu, „Roberto Caruana“ u Milanu te „Adams“ u Christchurchu.
Koncertirala je u Japanu, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Danskoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji, Novom Zelandu te u Australiji. Redovito nastupa na festivalima komorne glazbe diljem svijeta, primjerice na festivalima Kronberg, Casals, na festivalu „Rostropovič” i na Manchesterskom festivalu violončela. Monika Leskovar svira na violončelu napuljskog majstora Vincenza Postiglionea, iz 1884., koje je na uporabu dobila od Grada Zagreba i Zagrebačke filharmonije.
Od 2010. do 2011. Monika Leskovar bila je solo-violončelistica Münchenske filharmonije. Od 2012. predavala je na Konzervatoriju Talijanske Švicarske u Luganu, a od 2017. godine predaje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je danas izvanredna profesorica.
Sebastian Lang-Lessing 2020. je godine imenovan glazbenim ravnateljem Korejske nacionalne opere, gdje je od 2018. pod njegovom palicom izvedeno više od dvanaest novih produkcija. Među ostalim, njegov je Fidelio, postavljen u suradnji s vizualnim umjetnikom Kevorkom Mouradom, bio inovacija u predstavljanju opere u vrijeme pandemije. Sebastian Lang-Lessing vrlo je aktivan u području obrazovanja i tražen je kao mentor na majstorskim radionicama diljem svijeta. Na njegovu inicijativu osnovana je Akademija Korejske nacionalne opere. Godine 2020. debitirao je s Orkestrom KBS-a u Seulu s programom Brahmsovih djela, a ravnao je i brojnim južnokorejskim orkestrima.
Nakon deset iznimno uspješnih godina kao glazbeni ravnatelj Simfonijskog orkestra San Antonija, Sebastian Lang-Lessing stekao je status glazbenog ravnatelja emeritusa, što mu je omogućilo da i dalje njeguje intenzivan odnos s orkestrom te se nastavi snažno zalagati za izvedbene umjetnosti u južnom Teksasu. Također je bio vrlo aktivan na ponovnom uspostavljanju Filharmonijskog orkestra San Antonija.
Među njegovim postignućima izdvajaju se izvedbe Elgara i Wagnera (Tristan i Izolda) s violončelistom Istvánom Várdaijem i Mađarskom nacionalnom filharmonijom u Budimpešti te s Lihtenštajnskim simfonijskim orkestrom, zatim ravnanje izvedbom Muke po Mateju u novootvorenoj Operi u Budimpešti i završnim koncertima Festivala u Tivoliju u Kopenhagenu s Renée Fleming. Njegov operni repertoar broji preko 80 djela, dok simfonijski obuhvaća sva razdoblja od baroka do nove i suvremene glazbe.
Sebastian Lang-Lessing tečno govori pet jezika. Njegova znatiželja, svestranost, širok repertoar i interes za sve kulture čine ga jedinstvenim umjetnikom koji na pet kontinenata nosi titulu glazbenog ravnatelja. Redovno dirigira u najprestižnijim opernim kućama diljem svijeta. Otvorio je kultnu Operu u Oslu novom produkcijom Porgy i Bess u suradnji s Operom iz Cape Towna, čiji je glazbeni ravnatelj nedugo zatim postao. U Parizu je surađivao s Mauriceom Béjartom, na njegovoj spektakularnoj interpretaciji Beethovenove Devete simfonije, s kojom je kasnije bio na turneji po Japanu. Lang-Lessing ravnao je prvom kineskom produkcijom opere R. Straussa, Kavalir s ružom, u Nacionalnom centru za izvedbene umjetnosti u Pekingu.
Njegov blizak, osoban odnos sa Schumannovim, Mendelssohnovim, Brahmsovim i Beethovenovim simfonijama može se čuti na brojnim snimkama i koncertima. Također ima veliku sklonost francuskom, ruskom, talijanskom, američkom i suvremenom repertoaru. Njegovo prijateljstvo sa skladateljima Detlevom Glanertom, Brettom Deanom i Stewartom Copelandom dovelo je do niza novih narudžbi i svjetskih premijera. Također njeguje blizak umjetnički odnos s umjetnicima poput Renée Fleming, što dokazuje njihov zajednički album Guilty Pleasures u izdanju Decce.
Godine 1993. Sebastian Lang-Lessing dobio je, na inicijativu Götza Friedricha, status stalnog dirigenta u Njemačkoj operi u Berlinu, čime je postao najmlađi umjetnik na toj poziciji. Ondje je ostao do 2001. Prilika da tako mlad ravna stotinama izvedbi i radi s vodećim međunarodnim pjevačima i redateljima oblikovala je i definirala njegovu glazbenu budućnost. Od 1998. do 2006. bio je glazbeni ravnatelj Nacionalne opere i Simfonijskog orkestra u Nancyju, a od 2004. do 2011. šef-dirigent Tasmanijskoga simfonijskog orkestra. Glazbeni ravnatelj Simfonijskog orkestra San Antonija bio je od 2009. do 2020., a ondje je osnovao i godišnji festival na kojem sudjeluje više od dvadeset organizacija za izvedbene umjetnosti.
Sebastian Lang-Lessing studirao je klavir u Essenu u klasi Detleva Krausa i u Lübecku u klasi Wilhelma Raua. Dirigiranje je studirao u Hamburgu kod Klaus-Petera Seibela i u Beču kod Karla Österreichera. Nakon debitantskog koncerta u Berlinskoj filharmoniji 1990. godine dodijeljena mu je prestižna nagrada „Ferenc Fricsay”. Zatim je postao asistent Gerda Albrechta u Državnoj operi u Hamburgu, a godinu dana poslije šef-dirigent u Rostocku.
Njegova diskografija dostupna je i na Spotifyju.
S gotovo stotinu godina, jer 2024. godine obilježavaju 99. obljetnicu aktivnog rada, Dubrovački simfonijski orkestar i dalje je neiscrpan izvor kulturnih sadržaja najviše kvalitete. Nastupaju u prostorima kao što su atrij Kneževa dvora, gradske crkve i trgovi. Dubrovački simfonijski orkestar redovito nastupa s poznatim domaćim i međunarodno priznatim umjetnicima, interpretirajući djela majstora baroka, klasike i romantike, ne samo u Dubrovniku, već i na svojim turnejama diljem svijeta.
Orkestar u Dubrovniku u kontinuiranom je djelovanju od 1924. godine, u početku u polu-profesionalnoj organizaciji, a potom u punom profesionalnom sastavu. Osnovali su ga mladi entuzijasti, maturanti Gimnazije u Dubrovniku pod nazivom Dubrovački orkestar, koji se već 1925. mijenja u Dubrovački filharmonijski orkestar. U prvim godinama djelovanja Orkestru se pridružuje sve veći broj članova, a tako se obogaćuje i sam repertoar složenijim glazbenim djelima. Uz poznate dirigente Tadeusza Sygietynskog i Josefa Vlacha Vrutickya praizvode djela poljsko-dubrovačkog skladatelja Ludomira Michała Rogowskog.
Godine 1946. Grad Dubrovnik je, uz potporu članova Orkestra, osnovao Gradski orkestar Dubrovnik kao profesionalno glazbeno tijelo koje kasnije preuzima ulogu nositelja glazbenog dijela programa Dubrovačkih ljetnih igara. Zbog toga je jedno kratko vrijeme Orkestar nosio naziv Dubrovački festivalski orkestar. S tadašnjim šefom dirigentom, maestrom Nikolom Debelićem, Orkestar sedamdesetih godina ostvaruje opsežne turneje (Švicarska, Njemačka, Belgija, Nizozemska), a u suradnji s Agencijom Columbia Artists iz New Yorka odlazi na tromjesečnu turneju u SAD i Kanadu. Orkestar mijenja svoje ime posljednji put 1992. i otada djeluje pod imenom Dubrovački simfonijski orkestar.
Popis koncerata koje su odsvirali jako je dug i uključuje turneje po Europi, SAD-u i Indoneziji. Dubrovački simfonijski orkestar surađivao je s poznatim glazbenicima, kao što su Lovro von Matačić, Antonio Janigro, Zubin Mehta, Kiril Kondrashin, Ernst Marzendorfer, Milan Horvat, Nikola Debelić, Pavle Dešpalj, Anton Nanut, David Ojstrah, Lord Yehudi Menuhin, Mstislav Rostropovich, Svjatoslav Richter, Henryk Szeryng, Uto Ughi, Christoph Eschenbach, Stefan Milenkovich, Ivo Pogorelić, Dubravka Tomšič, Dunja Vejzović, Ruža Pospiš Baldani, Monika Leskovar, Radovan Vlatković, Mischa Maisky, Yuri Bashmet, Julian Rachlin, Michel Legrand, Alun Francis, Ivo Dražinić, Maxim Fedotov, Goran Končar, Maxim Vengerov, Nicholas Milton, Christoph Campestrini, Dmitry Sinkovsky, Emmanuel Tjeknavorian, Gordan Nikolić i brojni drugi.
Dubrovački simfonijski orkestar nastupao je u najprestižnijim dvoranama svijeta, u Washingtonu (Kennedy Center), New Yorku, Seattleu, Zagrebu (Lisinski), Versaillesu, Baselu, Jakarti, Beču (Musikverein). Godine 2005. Dubrovački simfonijski orkestar nagrađen je prestižnom nagradom „Milka Trnina“, a 2015. nagradom za doprinos ugledu i promociji Dubrovačko-neretvanske županije u zemlji i svijetu. Dubrovački simfonijski orkestar 2020. godine nagrađen je nagradom Grand prix Orlando za osobit umjetnički doprinos.
Dubrovački simfonijski orkestar organizira niz festivala i ciklusa glazbe koji obuhvaćaju cijelu godinu: Međunarodni festival opernih arija „Tino Pattiera“, MGF Dubrovnik u pozno ljeto, glazbeni ciklusi Dubrovačko glazbeno proljeće, Jesenji glazbeni moskar i Festival komorne glazbe Stradun Classic.
--
Monika Leskovar (c) Romano Grozić
Sebastian Lang Lessing (c) Hwang Pil Joo
